Marko Vranješević (1903—1974)

*

SENKE GOLOG OTOKA

Posle pola veka jedna knjiga, pisana u najdubljoj tajnosti, ugledala svetlost dana

Prva NIN-ova nagrada za roman godine dodeljena je za 1954. godine Dobrici Ćosiću („Koreni“), a 1956. laureat je bio Oskar Davičo („Pesma“). Jedan roman te godine nije bio, niti je mogao da bude u vidokrugu žirija.

Delo Marka Vranješevića „Senka Golog otoka“, voljom autora, živelo je svoj život u dubokoj tajnosti, baš kao što je njegov autor, pišući ovaj roman od 10. marta 1955. do 18. januara 1956. godine, bio skriven od svih, sam sa sobom i mukom koju je poveravao hartiji.

„Senka Golog otoka“ najverovatnije je prva knjiga, a sasvim sigurno prvi roman u srpskoj književnosti napisan o toj tamnoj mrlji i moralnoj bruci jednog sistema, koji je u ime odbrane ideje izdao sopstvene etičke principe, pa u istu vreću s krivima strpao i nevine, tražeći i od njih prvo da „priznaju“ krivicu, a onda da se „samokritikuju“, da u brutalnom logorskom okruženju bičuju i sami sebe i druge oko sebe.

Ko je Marko Vranješević (1903—1974) i šta je on to napisao?

Sima Pandurović je još 1926. godine u svojoj „Antologiji najnovije lirike“ opširnije prikazao Vranješevićevu lirsku poeziju. Iako je prvu zbirku poezije pripremio za objavljivanje 1940, ona će se pojaviti, zbog rata, tek 1948. („Velika smjena“). Vranješević je pre rata objavljivao u časopisu „Misli“, „Srpskom književnom glasniku“, „Braničevu“ i, naravno, pripovetke u „Politici“.

Objavio je zbirku pesama „Ljubav“ (1962), zatim poemu „Olujna zemlja“ (1966), kao i zbirku pesama „Čujem vojsku“, u autorskom izdanju (1967).

„Prosveta“ je objavila zbirku pesama Marka Vranješevića „Trnje i lovor“ 1974. godine, ali je to, nažalost, bilo posthumno pojavljivanje dela jednog od najizrazitijih srpskih lirskih pesnika.

Po svedočenju Pavla Popovića Crnog, Marko se ubio jer nije više mogao da izdrži pritisak Udbe. Skočio je jednog dana s trećeg sprata na beton, u dvorište zgrade u kojoj je živeo, u Ulici Borisa Kidriča broj 33. Ostao je na mestu mrtav. Novine su objavile kratku vest: U toj i toj zgradi nađen je leš nepoznatog čoveka.

Bilo je to 1974. godine, a niko se nije oglasio da bi rekao da „nepoznatog“ poznaje, iako je Marko Vranješević bio član Udruženja književnika Srbije, a davno pre i predsedavajući Osnivačke skupštine obnovljenog Udruženja 1945. godine.

Od 1939. do 1941. godine, Vranješević je bio i sekretar beogradskog PEN kluba (predsednica Isidora Sekulić).

Sve to nije vredelo, uhapšen je i odveden u istražni zatvor na Obilićevom vencu broj 2 (na vrhu današnje zgrade Tanjuga) 17. maja 1949. godine.

Posle samo devet dana, 26. maja 1949. godine, Uprava Udruženja književnika Srbije je odlučila da ga isključi iz članstva Udruženja, jer je, navodno, „prethodno proverila sve činjenice i utvrdila da je društvena delatnost Marka Vranješevića bila neprijateljska prema interesima narodne demokratije, nezavisnosti i izgradnji naše domovine i da se kosila sa osnovnim zadacima Udruženja književnika Srbije“.

Pisci su tako prvi presudili, a da on to ne zna, svom kolegi po peru, tri meseca pre nego što će mu u septembru 1949. islednik saopštiti tihim glasom:

„Partijska organizacija Drugog rejona kažnjava te sa dve godine društveno korisnog rada. Jesi li zadovoljan?“

Marko Vranješević je prebačen na Goli otok. Izložen torturi, tanan lirski pesnik bio je dovoljno čvrst da ne prizna „krivicu“. Nije se ni „samokritikovao“, kako su to činili mnogi drugi.

Nevina žrtva nije izdržala raspeće na kome se našla, Vranješević je u logoru doživeo mentalni slom, zbog čega je posle izvesnog vremena prebačen u Beograd, na neuropsihijatrijsku kliniku. Sopstvenom odlukom i odlukom njegove žene Branislave (1907—1987) napustio je bolnicu posle nekoliko meseci lečenja.

Vratio se kući, u još uvek teškom psihičkom stanju, da prvi put prigrli kćerku Melaniju, rođenu 5. juna 1949. godine, dvadesetak dana posle njegovog hapšenja.

Posle mukotrpnog oporavka, jer je izgubio volju za život, nespreman na kontakte sa okolinom, našao je u sebi dovoljno snage i opisao svoje stradanje.

Zahvaljujući izuzetnom pregnuću njegovog unuka Igora Vranješevića, roman „Senka Golog otoka“, konačno je isplivao iz tmine vremena. Priređivač u izvornom rukopisu nije pravio nikakve izmene, a knjigu je, sa zadivljujućom smirenošću i s nekom vrstom distance, snabdeo iscrpnim dokumentarnim prilozima i svedočanstvima.

NIN je, zahvaljujući kritičkoj zrelosti i preispitivanju, na 50. godišnjicu naše najznačajnije književne nagrade, otvorio i pitanje velikih romana, zaobiđenih u dosadašnjim izborima. Možda je i Marko Vranješević u tom krugu.

Slobodan Kljakić | mail-archive.com