IMIGRANTI KAO DRUGA KLASA

Američka služba za pražnjenje stranaca (FNB) preporučivala da bi vlada SAD, radi pomirenja srpske i hrvatske struje, mogla da iskoristi ljude kao što su Ivan Šubašić i Luj Adamič, za koje je isticala da su „imali ogroman ugled među svim strujama jugoslovenskih Amerikanaca“. Očekivalo se da bi oni mogli da utiču da se, ako ne priguši, onda bar „ne raširi svesrpsko raspoloženje“.

Šef ove službe Adolf Pul oprezno se ograđujući da njegova agencija „samo sakuplja informacije“, predložio da je Stejt departmentu da neko razgovara sa ambasadorom Fotićem o materijalu koji objavljuje „Amerikanski Srbobran“. Ako se od Fotića zatraži da iskoristi uticaj na svoje srpske zemljake i navede ih da izbegavaju trvenja i nesuglasice, to bi istovremeno poslužilo i kao upozorenje njemu samom. Ukoliko on ne bi bio kriv, on bi samo „primio k znanju takav zahtev Stejt departmenta za pomoć u prijateljskom duhu“.

Prihvatanje Šubašića kao faktora pomirenja bila je nezvanična opcija, ali je i inače davala malo nade u uspeh, s obzirom na srpski stav prema Informativnom centru. I drugi kandidat, Luj Adamič, nije bio garant da se može postići željeno smanjenje jaza i prevazilaženje podela unutar zajednice Amerikanaca jugoslovenskog porekla.
Adamič je rođen u Austro-Ugarskoj kojoj je tada pripadala Slovenija i emigrirao je u SAD još kao mladić pošto je isteran iz škole zbog učešća u jugoslovenskom nacionalnom pokretu. Poznih tridesetih objavio je nekoliko uspešnih romana i postao poznat pisac koji obrađuje imigrantske i etničke teme, u želji da se premoste etničke i klasne razlike.
On je, paradoksalno, bio kontroverzna figura u krugovima Amerikanaca jugoslovenskog porekla zbog tekstova u kojima se suprotstavljao diktaturi kralja Aleksanda i zalagao za tešnje veze Jugoslavije i Sovjetskog Saveza.

Adamič je 1935, objavio jedan skeč povodom kojeg su o njemu pisali kao „tumaču američkog načina života“. „Kao apostol isključenih i obespravljenih“, Adamič je pisao o sudbini useljenika i zalagao se da dođu do izražaja „oni koji su bili s one strane uspostavljenog i učvršćenog društvenog poretka stvari“ bilo zbog pripadnosti drugoj klasi, bilo zbog pripadnosti nekoj etničkoj grupi.

Večera sa Ruzveltom

Adamič je potpisani primerak knjige uputio Eleonori Ruzvelt, uz propratno pismo u kojem je elokventno opisao potrebu da SAD posle rata treba da pomognu da se „uspostavi univerzalna demokratija“. Hitler je osvojio Evropu zahvaljujući ideji i Amerika mora da oslobođenoj Evropi ponudi svojom demokratski ideju: „V za Victordž, za pobedu je u redu, ali je nama isto tako potrebno V za Vision, za viziju“ – napisao je Adamič.
Gospođa Ruzvelt je pozvala Adamiča i njegovu suprugu Stelu na večeru u Beloj kući radi razgovora o knjizi. Tokom večere su im se pridružili predsednik Ruzvelt i britanski premijer Vinston čerčil i tom prilikom je pisac detaljno izložio svoju zamisao o „seobe natrag“ imigrantskih grupa iz Evrope.

Adamičeva veština „propagandiste“ u interesu imigranata postala je očigledna u vreme kada je rat već izbio. Opisujući sebe kao „Amarikanca koji je rođen u Jugoslaviji“, on je rekao da su i on i drugi njemu slični, koji su uputili na „stotine telegrama“ sa pozivom Jugoslovenima da pruže otpor silama osovine, „odigrali značajnu ulogu u jugoslovenskoj drami“. Verovao je da su u svim akcijama „i naši američki motivi i motivi naše stare domovine isti, da radimo zajedno i da smo u tome tipični novi Amerikanci“.

Jedno od najčuvenijih Adamičevih dela, „Seoba u dva pravca“, koje je u Jugoslaviji poznato pod naslovom „Dvosmerni prolaz“, predstavlja mešavinu njegovog zanimanja za pripadnike određenih etničkih grupa i zabrinutosti za ishod rata. U knjizi, objavljenoj pre nego što su se SAD stupile u rat, Adamič je isticao potrebu da se izbegnu greške iz Prvog svetskog rata i da se, dok je rat još u toku, naprave posebni planovi za situaciju posle rata.
SAD, kao „velika zemlja, budući da nije zainteresovana da samo nešto zgrabi“, mogla bi da služi kao“ izvor zdravog opredeljenja, moralne snage i materijalnog blagostanja za posleratni svet“. Amerika ima jedinstveno bogatstvo izvora koje može da iskoristi za takve napore – imigrantsko stanovništvo.

Adamič je predlagao da se američki noviji imigranti organizuju prema zemljama porekla u grupe koje bi se (posle rata) privremeno vratile u Evropu da pruže savete i pomoć vladama koje upravljaju oslobođenim zemljama. Cilj ove „seobe natrag“, u suprotnom pravcu, bio bi da se u samoj Evropi izvede Američka revolucija kako bi se uspostavile demokratije umesto predratnih diskreditovanih režima.

Rezultat bi bio stvaranje demokratske evropske federacije sa jedinstvenom valutom i pravednim ekonomskim poretkom, ali sa očuvanjem suvereniteta svake zemlje posebno. On je upozoravao da Britanci, i ako dugo vodeća sila u evropskim pitanjima, ne mogu usled istorije svog imperijalizma služiti kao model. Jedino Amerika može „otvoriti prolaz celom svetu u budućnost, jer će Evropljani jedino u nas imati poverenja“.