Goran Radonjić: Normalnim ljudima pomirenje nije potrebno

OD STALNOG DOPISNIKA – PARIZ

KADA je u žaru košarkaške strasti, u očajanju zbog poraza na vidiku, pri rezultatu 82:79 za Srbiju, na 13,6 sekundi pre kraja četvrtfinalne utakmice na Olimpijadi u Riju trener Hrvatske Aca Petrović uputio pogled pun prekora na zapisnički sto, sačekao ga je odsečni gest komesara suđenja Gorana Radonjića. Spora nije bilo, pobedio je autoritet. U jednom trenutku, učinilo se kao da se igra neko staro, domaće prvenstvo. Ova simbolična slika obišla je svet.

– Hteo je da vrati Ukića u igru, kog je prethodno zamenio, odmah posle slobodnih bacanja. Rekao sam mu da to nije dozvoljeno. Obratio sam mu se na engleskom, kako nalažu pravila. Objašnjenje mu nije bilo dovoljno, pa sam ustao, prišao mu i sve mu to ponovio „po naški“. Posle je bilo u redu. Naš razgovor su čuli ostali akteri preko mikrofona, pa su kasnije išli šaljivi komentari da je dobro kada su komesari poliglote – prepričava ekskluzivno za „Novosti“ ovu anegdotu s Olimpijade Goran Radonjić, bivši Sarajlija, sada Parižanin i povremeni Beograđanin, nekadašnji legendarni jugoslovenski košarkaški sudija, danas direktor za međunarodne odnose Francuske košarkaške federacije.

* Otkud vi kao delegat baš na ovoj utakmici?

– Moje iskustvo je predugo i preveliko. Bio sam delegiran za sve najvažnije utakmice na Olimpijadi. Pre meča, direktor suđenja Karl Jugenbrand, koji dobro poznaje našu situaciju, u šali kaže da je pronašao rešenje ko će da deli pravdu. Staviće, kaže, Beloševića (Srbija), Radovića (Hrvatska) i Javora (Slovenija) da sude, a mene kao komesara! Na meču su mi se na trenutak vratile misli, na vreme kada sam sudio u Sarajevu, i kada su Zvezda i Partizan igrali protiv Cibone ili Jugoplastike. Tada smo uvek Zdravko Kurilić iz Tuzle i ja, kao „neutralni Bosanci“, dolazili da sudimo.

* Da li ste do kraja „stranac“, ili vas, emocije, kad se sve završi, ipak povuku, pa vam nečija pobeda bude draža?

– Neko će reći da je to politički odgovor, ali, zaista, uvek navijam da se na terenu desi ono što je korektno, čestito i pošteno, a da pobede oni koji su bolji, bez obzira na to u kojim su dresovima. Drago mi je da ljudi s naših prostora postignu dobar rezultat, jer znam koliko je to teško. Kod nas, a tu mislim na celu bivšu Jugoslaviju, sve mogu da ti oproste, osim uspeha.

* Put od poznatog i priznatog košarkaškog sudije iz Jugoslavije do uvaženog funkcionera Francuske košarkaške federacije bio je posut trnjem?

– Iz Sarajeva sam izašao 1993, kao sudija na kvalifikacionom turniru za EP u Nemačkoj koji je održan u Vroclavu, kada je Dražen Petrović odigrao svoju poslednju utakmicu. Nisam se vratio. Proveo sam godinu i dva dana rata u Sarajevu. Bilo je stravično i najbolje je toga ne prisećati se. Spasao sam se, tako što nikada nisam pričao o politici. Supruga i sin su izašli krajem 1992, bili su jedno vreme u Pragu, a onda se Jadranka vratila u Beograd. Tu i danas živi. Došao sam u Francusku u septembru 1993. Imao sam ponude da radim u Turskoj, Holandiji i Francuskoj. Bora Stanković mi je tad rekao: Sve je to lepo, ali Pariz je Pariz. Kad sam došao, znao sam da kažem dobar dan i hvala. Odmah sam počeo da sudim. Sudio sam u Evropi do 2005, a u Francuskoj sve do 2007. Istovremeno, asistent direktora Federacije postao sam 1994. Predsednik federacije mi je 2007. predložio da preuzmem funkciju direktora za međunarodne odnose. Dao mi je rok da razmislim do ponedeljka, a ja ga pitam šta će mi rok? Nikada ovde nisam osetio da sam stranac, ali nikada to nisam ni zaboravio.

* S kim ste u kontaktu s naših prostora?

– Nemam nijednu neprijatnu uspomenu. Iza mene nije ostalo ništa što ne bi bilo jasno, glasno i čisto. Uvek sam spreman da pomognem svima koji me pozovu, u bilo kom trenutku. Najviše kontaktiram s ljudima iz saveza. Imam odnose pune poštovanja, ali uvek s distancom, u odnosu na sve igrače i trenere. Nikada se nisam s njima družio. Na terenu sam im persirao. Svi su me poštovali. Znali su kakav sam. U svakoj prilici sam im davao najviše od sebe, a to su poštovanje i korektan odnos. Kad Duška Vujoševića, koji sada radi u Francuskoj, pozovem telefonom, to je zato da vidim kakvog je zdravlja.

* Koliko često posećujete naše krajeve?

– U Beogradu mi živi porodica, supruga Jadranka i sin Gorjan. Odem često, po četiri-pet puta godišnje, a i oni dođu u Pariz. U Sarajevu mi i dalje žive dva brata i tamo odem svake godine. Dok su mi roditelji bili živi, išao sam i češće.

* Koliko ABA liga doprinosi razvoju košarke u regionu?

– Svako udruživanje na pravilnim osnovama može samo da bude od koristi, da donese nešto dobro.

*A koliko doprinosi pomirenju?

– Normalnim ljudima pomirenje nije potrebno. Nikada nisam osetio razliku između mojih drugara, koji su u ogromnom broju ostali potpuno isti. Niti su koga ubijali, niti su koga mrzeli.

* Koliko sukob između FIBA i Evrolige šteti košarci?

– Veoma mnogo. S malo više želje i volje to je moglo da se izbegne. Nadam se da ćemo jednoga dana ponovo biti zajedno. Ne možemo da radimo sami protiv sebe. Dok su Bora Stanković i Raša Šaper držali stvari u svojim rukama, išli smo napred.

* Kako je jedan tako kvalitetan sport uspeo da se podeli, da ima dve organizacije, više pravila…. Ima li nade?

– Doći će to na svoje mesto. Biće košarka jača od svih problema. Ja moram da sledim politiku kuće u kojoj radim. I tu uopšte nema dileme. Francuska košarkaška federacija je član FIBA. Ali, znam kao i svi normalni ljudi da je šteta što je došlo do sukoba i da će biti velika radost za sve kada sukob bude iza nas.

* Na koji način konkurencija zasnovana isključivo na interesu kapitala utiče na košarku, i sport uopšte?

– Ako je pravilno orijentisan, kapital može da bude od velike koristi. Ako nije, onda se dešava upravo ono što se događa danas između FIBA i Evrolige. Problem je i to što ove godine 12 igrača iz Francuske nastupa u NBA, pa publika neće moći da ih gleda kada reprezentacija bude igrala kvalifikacije za SP.

* Šta biste promenili u pravilima igre?

– Liniju za tri poena bih stavio na 7,25. Pripremao bih sportske i ekonomske uslove da četvrtina traje 12 minuta. Imali bismo osam minuta više spektakla. Ali, za tako nešto u svakom timu treba imati 12 pravih igrača.

* Srbija je tako blizu, ali tako daleko da ponovi uspeh iz Indijanopolisa i savlada NBA zvezde?

– Amerikanci u grupi u Riju nisu bili dominantni. Neće biti ništa čudno da vrlo brzo na Olimpijadi ne osvoje zlato. Uspeh Srbije je fantastičan. Osvojiti srebro u muškoj i bronzu u ženskoj konkurenciji, za jednu zemlju kao što je Srbija, za bilo koju zemlju, osim za Amerikance, pravi je podvig.

* U čemu je tajna našeg uspeha?

– Svi smo mi morali, kroz istorijske turbulencije, da se kolektivno organizujemo, da bismo mogli da se zaštitimo. Nismo mogli drugačije da preživimo. Nosimo prirodni talenat za košarku, za sport, uopšte. Malom Japancu kad se rodi kažu: Ako hoćeš da uspeš, moraš da radiš. A nama daju loptu.

NIJE NAMERNO

ACI Petroviću je poraz na OI protiv Srbije teško pao, pa je kasnije u medijima dosta kritikovao sudije, ali ne i komesara?

– Podrazumeva se da me nije prozivao. Znamo se od njegove šesnaeste godine. A što se tiče suđenja, njegova procena, kada je tražio namernu ličnu grešku pred sam kraj utakmice, nije bila objektivna. Osam kamera je bilo uključeno u sistem praćenja suđenja. Posle utakmice, praveći analizu, zaključili smo da je odluka sudija bila potpuno ispravna.