EPISKOP ARTEMIJE BRANI KOSOVO

Pre desetak dana episkop raško-prizrenski Artemije izjavio je u intervjuu za jedan naš dnevni list da samo vojska može da brani Kosmet. Naime, episkop je precizirao da kada ti otimaju ono što je tvoje, ti se braniš svim raspoloživim sredstvima, braniš se vojskom, a ne diplomatijom!. Zatim je episkop raško-prizrenski dodao: Pogledajte dokle nas je dovela diplomatska odbrana zemlje. Srbija je bila dužna da ustane, odbrani i sačuva svoj identitet, mi to nismo uradili i zato smo danas tu gde jesmo.

Ne znam je li neko od nadležnih zamerio episkopu Artemiju na ratobornosti, ili militarizmu, tek niko mu od političara nije zamerio niti odgovorio. Nije se oglasio ni Generalštab ni Ministarstvo odbrane Srbije. Istina, ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Jeremić smatrao je nužnim da ode na zasedanje Sinoda SPC, da obavesti sve članove Sinoda o nastojanjima Vlade Srbije da Kosmet bude sačuvan u sastavu države Srbije, kao i o sledećim koracima pravnog tima vlade i Ministarstva spoljnih poslova u zaštiti srpskog naroda i njegovih svetinja u južnoj pokrajini. Tom prilikom ministar Jeremić je istakao da je međunarodno pravo najjači argument naše države pred Međunarodnim sudom pravde u odbrani integriteta Republike Srbije, kao i da je potrebna čvršća saradnja Crkve i države, naročito posle formiranja Kosovskih bezbednosnih snaga. Ne znam šta su ministru Jeremiću tom prilikom odgovorile vladike i episkopi, ne znam ni kako to Crkva može da pomogne državi sada posle formiranja Kosovskih bezbednosnih snaga? Naime, koliko znam, Crkva je i do sada sa svoje strane svim međunarodnim faktorima uvek ukazivala na stanje na Kosovu. Predstavnici Crkve u proteklim godinama odlazili su i u Brisel i u Vašington i na najmerodavnijim mestima objašnjavali stanje u južnoj srpskoj pokrajini. Nije nešto bitnije pomoglo oko statusa nealbanskog stanovništva Kosmeta, jeste pomoglo oko zaštite kulturnih i crkvenih dobara. Pretpostavljam stoga da se sada na veću pomoć Crkve državi ne misli da Crkva počne i sa osnivanjem borbenih jedinica.

Nekako u senci izjave episkopa raško-prizrenskog Artemija prošla je i nedavna poseta predsednika Albanije Prištini. Tom prilikom između Albanije i Kosova potpisan je i sporazum o mini-šengenu. Nema granice između Albanije i Kosova, nema viza, nema carine… Divota jedna, prvi pravi šengen na Balkanu. A Balkan je u očima Evrope godinama sinonim nekakve zaostalosti. Mislio sam da će neko od nadležnih u Beogradu uputiti Albaniji nekakvo pismo da ih priupita o čemu se tu radi. Kako država sa kojom Srbija ima pune diplomatske odnose sklapa sporazume sa delom državne teritorije Srbije, a Kosovo je je l’ te po važećem našem Ustavu deo teritorije Srbije, dakle Albanija sklapa sa Kosovom nekakav mini-šengen, ukida granicu, carinu i ostalo. A iz Albanije je 1999. godine tokom agresije na Jugoslaviju albanska regularna armija izvela i pokušaj kopnene invazije na Kosovo. Posle svega mi smo u ime dobrosusedskih odnosa požurili da sa Tiranom obnovimo pune diplomatske odnose. Onda je Tirana, posle Avganistana, kao druga zemlja u svetu priznala nezavisno Kosovo. No, i dalje je naš ambasador boravio u Tirani, a albanska ekselencija u Beogradu. Možda sam ja ipak u zabludi, možda je to dobro što je između Kosova i Albanije potpisan taj mini-šengen. Jer, ako mi smatramo da je Kosovo deo naše teritorije, onda ćemo uz pomoć tog mini-šengena između Albanije i Kosova i mi kao ostatak Srbije ući u veliki šengen. Pa kada za dva meseca Albanija uđe u NATO onda i mi sa Kosovom prirodno ulazimo u NATO. Kakvi standardi i procedure, sve to mi lepo preskačemo uz pomoć ovog sporazuma između Tirane i Prištine. I zato treba pozdraviti taj sporazum, skraćuje nam put i u EU. Ko god da kaže da treba malo preispitati naše odnose sa Albanijom taj ne razume evropske integracije i dobrosusedske odnose i taj ima nazadne poglede na našu budućnost.

A budućnost je prepuna raznih opcija. Zapravo, od početka kraja nekadašnje velike Jugoslavije sve strane posmatrače, analitičare i diplomate interesovala je i zabrinjavala balkanska dimenzija albanskog nacionalnog pitanja. Za srpsku dimenziju kao da nikoga i nije bilo briga. Dakle, budućnost je posle osnivanja Kosovskih bezbednosnih snaga i najnovijeg sporazuma Priština–Tirana već krenula. Dve relativno odvojene, a susedne albanske države neće doveka trajati kao odvojene. I dve nemačke države trajale su dok je trajao hladni rat. A onda se taj hladni rat završio i dve nemačke države postale su jedna država. Albanci sa Kosova i Albanci iz Albanije nisu dve nacije. Može neko da kaže da se Kosovo i Albanija neće ujediniti, jer to ne predviđa plan Martija Ahtisarija, ali ni Rezolucija UN 1244 nije predvidela nezavisno Kosovo, pa je to jednostrano proglašeno. Zvanična Tirana je rekla da se neće ujedinjavati sa Kosovom. Naravno, da li je nešto drugo i mogla zvanično da izjavi? Ali reći i činiti to su dve različite stvari. Zvanične izjave Tirane pripadaju ovom vremenu, ali ne i budućem. Doduše, može i Srbija da govori kako će ceo problem da rešava isključivo na miran i diplomatski način, a da na vojnom planu sprema državu za neka buduća vremena. Ako sprema? Je li to balkanski bluz, vraćamo li se u prošlost i koji je to sledeći rat na Balkanu, ostavimo vremenu.

Istina, Tirana i Priština ništa ne ostavljaju vremenu.