čEMU STREMI AMERIKA (2)

Pol Mari de la Gors, francuski geostrateg i istoričar je rekao: „Volim američki film, teatar, književnost, sport, uopšte američku kulturu, ali ne volim hegemoniju.“ Nema sumnje da je Amerika koju su mnogi poštovali i voleli bila zemlja bogate kulturne tradicije, koja je u svojoj kratkoj istoriji, od naseljavanja do danas, dala veliki doprinos zapadnoj civilizaciji i svetskoj kulturi. Generacije Amerikanaca i Evropljana su se vaspitavale na etici, pionirskoj časti, čovekoljublju iz dela pisaca kao što su Fenimor Kuper, Edgar Alan Po, Herman Melvil, DŽon Vulman, Volt Vitmen, Emili Dikinson, Mark Tven, plejade majstora proze 19. i 20. veka Teodora Drajzera, DŽeka Londona, DŽona Dos Pasosa, Erskina Kodvela, Sinklera Luisa, Perl Bak, Ernesta Hemingveja, Vilijema Foknera, Tomasa Vulfa, Normana Majlera i mnogih drugih. Politikom njihove otadžbine su danas zbunjeni i svi koji su odrastali na američkim filmovima, naročito vesternima, jer su ti filmovi veličali pravdu, poštenu borbu i hrabrost,i u njima je dobro uvek pobeđivalo zlo. U neverici su i oni koji su zavoleli američku dramu kroz dela kritičkog i visokomoralnog usmerenja Judžina O’Nila, Lilijan Helman, Andersona, Milera, Vilijemsa, ili obogaćeni lepotom i ljubavlju iz čarobnog sveta Diznijevih junaka.

Tumačenje današnje američke osvajačke avanture krije se u samoj biti tržišne neoliberalne ekonomije, prinuđene da na određenom stupnju razvijenosti prekorači granice dopuštenog i dogovorenog, da se zbog obezbeđivanja novih resursa i otvaranja novih puteva za svoje proizvode kocka s tekovinama inače progresivnog društvenog modela. Oko 24 milijarde dolara, koliko se godišnje ostavlja u kockarnicama Las Vegasa, Atlantik Sitija i drugih u SAD, samo su kap u finansijskom moru. Od deset planetarnih korporacija, čak polovina je u rukama Amerike, a tu je i trećina od 100 najuspešnijih i najmoćnijih preduzetnika. Ovakva produkciona moć, očuvanje dostignutog i dalje uvećavanje profita nezamislivi su bez globalnog tržišta.

Brojni su podaci koji potvrđuju predstave o snazi i visokoj produktivnosti američke privrede. Statistika uverava da su SAD na osmom mestu u svetu po nacionalnom dohotku, a na prvom mestu prema kupovnoj moći građana. I pored toga, javljaju se upozorenja zbog zabrinjavajućih procesa u toj zemlji.

Tako Pol Kenedi u knjizi „Priprema za 21. vek“ ističe da su troškovi odbrane, odnosno tehnološkog opremanja i usavršavanja armije znatno oštetili ekonomsku osnovu zemlje, čija je konkurentna sposobnost u poređenju sa Evropom i Japanom.

Podstaknuti ekonomskim teškoćama i strahovanjima za bezbednost visokoprofitnih investicija, a potom ohrabreni nekim plodovima imperijalne doktrine, kreatori američke politike lansirali su u vreme mandata predsednika DŽordža Buša starijeg svoj konačni ciljc – uspostavljanje novog svetskog poretka. Taj megaprojekat nikad nije javno definisan i obazložen, ali ima dosta razloga da se zaključi da on vodi ka preuređenju sveta prema potrebama najveće svetske sile. Reč je o obezbeđivanju vojnog i političkog prisustva Amerike na svim značajnim punktovima i meridijanima, uz neprestani izvoz „američkog načina života“ i propovedanje mondijalizacije. To podrazumeva potiranje nacionalnih osobenosti zemalja, istorijske svesti i različitosti kultura. Iako se kriju iza propagiranja ljudskih prava, svi ovi metodi praćeni su političkim pritiscima, ucenama, sankcijama i vojnim akcijama, ne bi li se poništile barijere, a svet bio pomiren s realnošću ograničenog suvereniteta država i prepuštanjem tržišta multinacionalnim korporacijama. Međutim, kako upozorava francuski politikolog Pol-Mari Koto, poredak postoji samo u ravnoteži međunarodnih odnosa, a ako se svetu nameće jedna supersila, onda ravnoteže nema, pa neće biti ni reda, ni poretka, starog ni novog.