**
Poezija Branislava Ilića
Iz zbirke „Da sjećanja ne sagore“
OTKUD TI U MOJIM MISLIMA
Otkud ti u mojim mislima,
zar nije zaborav prekrio sve,
zar nisu vatre prestale da plamte
i ugasle ih godine.
Jutros mi odnekud u misli dođe,
prepoznah tvoj korak lak
i zasja ko sunce na istoku,
kad baci svoj prvi zrak.
Zastadoh u trenu omađijan,
ne znajući da li je java il’ san d
ok si ka meni koračala,
lijepa i strašna k’o sudnji dan.
Htjedoh imenom da te zovnem
ali ne mogoh, ostah bez glasa.
Kraj mene žurno ulicom prođe
žena sličnoga hoda i stasa.
Otkud ti u mojim mislima,
davno sam sa tobom mnogo htio.
Odkud ti u mojim mislima,
pa zar te nisam prebolio?
MAJČIN ODLAZAK
Na našem seoskom imanju,
tu noć kad je otišla ona,
psi su zloslutno zavijali,
čulo se rzanje nemirnih konja.
Ode majka u rajsko naselje,
znam da je u njemu imala mjesto,
ostade pusta seoska kuća
i sada tamo ne idem često.
A kada odem, psi mi u sretanje
istrče isto kao i prije,
i sve se čini da je isto
al’ ništa više isto nije.
Na zidu stare slike stoje,
i njena marama na nju miriše,
i neko konjima upliće grive,
ali nje tamo nema više.
Uveče ostavim upaljeno svjetlo
sa kuće rodne nek sja u noći,
sve mi se čini da tu je negdje
ili će možda odnekud doći.
