Duh novog i u Austriji

Politicke promene u Jugoslaviji, tj. u Srbiji osecaju se i u diplomatiji. Jedan od onih koji donose dah nove orjentacije i teznji ka vracanju nase zemlje u drustvo evropske porodice je svakako novi ambasador SR Jugoslavije u Austriji, Mihailo Kovac. Nekada omiljeni politicki komentator sa TV ekrana i sa stranica „Duge“, clan grupe koja je osnivala Demokratsku stranku Srbije, covek koji je u sebi pomirio mir vojvodjanske ravnice i temperament juga Srbije, sarmantan i komunikativan. Gospodin Kovac je, po misljenju onih koji su ga upoznali po njegovom dolasku u Bec, bas ono sto nam je u trenutku ponovnog osvajanja politickih i ljudskih simpatija u svijetu bilo potrebno. U zelji da ga predstavimo citaocima „Kisobrana“, razgovarali smo sa njim u atmosferi opustenosti kojom on zraci, bez oreola nedodirljivosti koji su njegovi prethodnici nosili, pokusavajuci valjda tako da sebi i svojoj funkciji daju jos veci znacaj.

Opisite nam novo lice Srbije i SR Jugoslavije.

Srbija, tj. Jugoslavija je podigla zavesu koja je delila od sveta. Zapad sada moze da nas vidi drugim ocima, tj. da vidi da nasa zemlja nije pravljena po liku i delu bivseg predsednika, kriminalnih i svih onih drzavnih aparatcika koji su Jugoslaviju doveli do dna. Moze da vidi jednu novu generaciju mladjih politicara, pre svega u Srbiji, koji su eksperti u velikoj meri, dakle za resore za koje su preuzeli odgovornost, koji govore vise stranih jezika, koji suvereno mogu da komuniciraju i da ulaze u dijalog sa svakim politicarem danas u svetu. Dakle, to su te nove demokratske snage, koje su u poslednjih deset godina bile u senci rezima Slobodana Milosevica i koje su samo s vremena na vreme glas o potrebi promena u Srbiji mogle da iznesu van granica. To je ono sto je dobro, ali tu naravno postoje jos mnoga ogranicenja kako taj zaostatak da nadoknadimo. Izmedju Jugoslavije i sveta nema previse nerasciscenih i otvorenih pitanja. Glavni je problem kojim ce tempom svet pokazati dobru volju, razumevanje i poverenje u demokratske snage i novi poredak. Ne treba biti idealista i misliti da su nas velike sile bez ostatka prigrlile i sve nam zaboravile. Mislim da je pravac dobar, novi je vozac koji nas tim putem vodi, jedino sto je motor star, propao i zasluzuje generalnu opravku, a to je osnovni problem. Nova vlast je nasledila jedan korumpirani, finansijski sistem i to podseca na otvaranje Pandorine kutije, svako zavirivanje unutra pokazuje koliko je bivsi rezim ojadio drzavu i mislio samo na svoje interese. Nama je potrebna pomoc da izadjemo na svetlo dana, a Evropa i ceo svet, ukoliko zele stabilan Balkan, moraju da pomognu. Ovakvoj situaciji u nasoj zemlji su doprinele i velike svetske sile, pre svega zapadne svojim generalnim pristupom resavanju krize u bivsoj Jugoslaviji, time sto nisu pokazaje dovoljno razumevanja i dobre volje. Ali, i kroz politiku koju su vodili prema onakvom Milosevicevom rezimu, time sto su stavljali znak jednakosti izmedju Milosevica i naroda. Oni nisu bombardovali Milosevica, nego narod, nisu bombardovali trezore sa privatnim parama nove finansijske elite u Srbiji, nego su unistavali drzavno i drustveno dobro, koje je narod platio od svojih poreza. Dakle, hocu da kazem da je i svet dosta doprineo losoj situaciji u kojoj se nalazimo, pa bi i moralna obaveza bila da nam se oproste neki finansijski dugovi i da nam se daju povoljni kreditni uslovi.

U javnosti se suska o neslaganju medju liderima DOS-a, pa cak i raspadu koalicije…

Odnosi u DOS-u su mnogo cvrsci nego sto se to po izvestajima medija moze zakljuciti. Kritika je, pre svega, igra interesa. Licne simpatije i antipatije postoje medju mnogim liderima u DOS-u, ali zar to nije donekle i normalno? Ja znam makar deset austrijskih politicara koji sede u istoj Vladi, a do beskraja se ne podnose izmedju sebe. Ali, dobri politicari to ostavljaju po strani. Milsim da je DOS bio jedina spasonosna formula za Srbiju, kao sto je jedina spasonosna formula bila licnost predsednika Kostunice, kao kandidata koji ce pobediti Milosevica. Ono sto u DOS-u jos ne valja je to sto se lideri tek navikavaju na poziciju vlasti, na novu ulogu, nove obaveze i duznosti. Mnogi jos misle da su samo predsednici stranaka, politicki u opoziciji i da mogu o svemu da govore, umesto da se skoncentrisu na svoj sektor ili ministarstvo koje vode. Mislim da su to pocetne slabosti i da ce DOS ostati na okupu najmanje do sledecih izbora. Mislim da ce i na sledece izbore DOS izaci zajedno jer cak i donekle precizniji ulazak u analizu izbornih opcija, pod uslovom da se DOS razbije na dva, tri krila, mogao bi da pokaze da moze doci do prilicno dramaticne promene politicke mape Srbije, gde bi se neke porazene snage mogle uvuci ponovo u Parlament, mnogo lakse nego sto su iz njega izasle. Mislim da ce lideri DOS-a uspeti da savladaju neke razlike u pogledu na tempo, dinamiku i kvalitet promena. Ali, i oni se uce vlasti, kao sto se i ja na neki nacin ovde ucim poslu. Svi se moramo navikavati da svaka izgovorena rec, svaka odluka ima mnogo vecu tezinu nego dok smo bili u opoziciji.

Stampa rado prenosi izjave gospodina Nenada Canka o statusu Vojvodine, koje su cesto neodmerene…

To jeste medijska tema i legitimno je da se prenosi, ali znajuci ukupnu situaciju i poznavajuci vodece politicke licnosti u Vojvodini, a to nije samo gospodin Canak, mogu da kazem da ta vrsta radikalne autonomizacije Vojvodine nema izgleda da uspe. Kako sam ja po ocu Madjar, mogu da kazem da znam situaciju u madjarskom etnosu u Vojvodini. Pre svega Madjari nece autonomiju jer ne zele da zive u jos manjoj drzavi od one u kojoj su dosad ziveli, kad su vec odvojeni od svoje matice. To su generacije i generacije rodjene u Vojvodini, to su Vojvodjani koji govore madjarski jezik jer su tog porekla. U onim teskim ratnim godinama znam desetine onih koji su teska srca podneli odlazak u Madjarsku. Pricali su mi kako uopste nisu primljeni sjajno od madjarskih Madjara i da je stalno postojao neki zid odbojnosti prema vojvodjanskim Madjarima. To je samo pokazalo da je njihova prava domovina ustvari Vojvodina, a zasto ne bi bila i Srbija jer su oni tamo odlicno integrisani. Ulazili su u mesovite brakove, vredni su ljudi, pa tako ideja gospodina Canka o autonomiji, pre svega medju Madjarima, nece imati podrsku, kao ni medju Slovacima. Medju Srbima ce se mozda i naci neki koji ce to podrzati jer je medju Srbima staro pravilo – dve partije, tri misljenja. U principu, smatram da ta ideja nece proci, a nije iskljuceno da je to vec neka predizborna igra, gde sada vec neko trazi svoju ciljnu grupu za dobijanje glasova. Vojvodjani su isuvise pametni ljudi, da bi tako nesto prihvatili.

Sve nase gradjane, ma gde se nalazili, zivo zanimaju odnosi izmedju Srbije i Crne Gore.

Mislim da je upravo odnos prema jugu Srbije i prema Crnoj Gori pokazao lice nove vlasti, do sada nepoznato i nasim gradjanima i svetu, a to je upornost u pridrzavanju demokratske procedure, strpljenje, tolerantnost i spremnost na dijalog. Iako su slucajevi potpuno razliciti, jug Srbije i pobuna lokalnih Albanaca i Djukanoviceve teznje da odvoji Crnu Goru od Jugoslavije, ipak u oba slucaja je Beograd, tj. gospodin Kostunica, Djindjic i svi oni koji se time bave, pokazali su da se strpljivoscu i snagom argumenta zaista moze postici politicki cilj. Zamislimo da je u citavoj toj drami oko Crne Gore i zelje njenog rukovodstva i dela naroda da se odvoje, nova Srbija reagovala na Milosevicev nacin – sa Sedmim bataljonom, sa kontramitinzima tamo, sa emitovanjem onakvog RTS-a i poruka preko releja iz kasarni. Kakav bi ishod bio? Mislim da bi 75% ljudi tamo glasalo za odvajanje Crne Gore. Upravo je ovakav stav, cija je osnova bila – gospodo, organizujte izbore, ali da budu demokratski, neka se prepusti narodu Crne Gore da odlucuje o svojoj sudbini, ali neka zna koje su opcije, koje su posledice ovakvog ili onakvog izbora. Mi cemo prihvatiti svaku demokratsku i ustavnu odluku naroda Crne Gore. Tako se i desilo. Iz Srbije ili iz Savezne vlade nije dosao ni jedan ruzan gest, ni jedna teska recenica posle izbora. Vise kritika na racun aktuelne vlasti gospodina Djukanovica je uputila medjunarodna zajednica, nego sto je stizalo iz Beograda.

To je slucaj koji je pokazao novo lice Srbije, kakva god ona bila kroz godinu, dve dana i to je ono na sta sam i ja ponosan kao gradjanin te zemlje, kao ambasador i predstavnik te vlasti. Mislim da problem u Crnoj Gori nije resen. Ohrabrujuce je da su izbori prosli na jedan fer i demokratski nacin, da nije proradila uzburkana crnogorska krv, dobro je da su Crnogorci prosli jos jedan izuzetno dragocen i dobrodosao ispit u ucenju demokratiji.

Mislim da ce svaki novi izbori i u Crnoj Gori i u Srbiji biti mirniji i normalniji, zakonitiji nego sto su bili do sada. Narod prihvata konacne izbore, uveren da nema mnogo laganja, podmetanja, kao zaista jedino pravo, civilizovano sredstvo izbora sopstvene sudbine. Gospodin Djukanovic i dalje u svojim izjavama sledi svoju matricu – ili odvajanje ili nista, pa mislim da mu nedostaje jedan odredjeni realizam i suocavanje sa novim okolnostima. Ovo je bio poraz te optimisticne, uzavrele, samoreklamerske politike, koja je vise verovala svojim recima nego stvarnoj situaciji. Moraju se suociti sa realnoscu. Meni nije jasan taj kopernikanski obrt – dok je bio Milosevic na vlasti, oni se nisu otimali od Jugoslavije, nego su ga kritikovali zbog njegove politike, trazili svoja prava, borili se i td. Kako je Srbija promenila svoje politicko lice, odjednom njima ne valja. To niko ni u svetu nije mogao da razume, a ja mislim da ce Jugoslavija opstati.

Kako vidite aktuelni momenat i buducnost Kosova?

Ja se plasim da Kosovo jos zadugo nece postati drzavno i teritorijalno deo Srbije u onom smislu kako smo navikli da to ono bude kroz nasu istoriju. Stvar je isuvise daleko tamo odmakla, napravljeno je previse gresaka, a nazalost i medjunarodna zajednica je nastavila da Kosovu daruje greske, umesto pravih poteza. Previse je jak albanski radikalizam koji ima korene i medju albanskim stanovnistvom, moramo to otvoreno reci. Da nije tako, ne bi na hiljade njih podrzavalo Tacija umesto Rugove, koji je ipak intelektualac i politicar, koji ima legitimno pravo da kaze – nas je cilj nezavisno Kosovo, jer on nije posegnuo za teroristickim sredstvima u ostvarivanju svoje ideje. Tamo je previse kriminala, droge i sverca, previse oruzja na premalo prostora, previse razbojnistva i terorizma, da bi se moglo reci da Kosovo uskoro moze postati autonomna pokrajina sa specijalnim pravima, u kojoj ce svi da zive dobro, gde ce se svi drzati zakona, imati skole, regularne izbore. Nema sanse, a za to je odgovorna medjunarodna zajednica. Oni su mislili da imaju recept koji je teorijski bio krasan. Ali, prosle su dve godine, a sta je napravljeno?

U vreme Miloseviceve avanture na Kosovu, eshumacijom i drugim metodama je ustanovljeno da je ubijeno nesto preko 3.000 ljudi. Od dolaska medjunarodnih snaga, zvanicni podaci kazu, otprilike ih je ubijeno isto toliko. Kad se tome dodaju oteta lica o kojima se jos nista ne zna, rezultat je jasan. Postojale su tvrdnje da ce Kosovo biti primer kako treba urediti jednu multietnicku zajednicu, u cemu se nije uspelo. Mislim da ce se jos odugovlaciti sa resavanjem tog problema jer medjunarodna zajednica ipak nema recept za njega. Rekao bih da ce se u buducnosti oni sve vise oslanjati na nasu Vladu, nase organe i ljude, u pokusaju da rese pitanje Kosova.

Odnos matice i dijaspore.

Tu su Grci napravili najbolji model. Od tog pitanja ne treba praviti mitove. Jednostavno, zemlja je bila u ekonomskim neprilikama i u poslednjih 30 godina je mnogo nasih ljudi krenulo trbuhom za kruhom. Epilog je da sada imamo stotine hiljada ljudi druge i trece generacije sirom sveta, koji su vise Srbi u krstenici nego sto su to po svom obrazovnom i drugom identitetu.

To je zalosna cinjenica, ali mislim da bi nasa dijaspora i nase vlasti trebalo da se ugledaju na primere onih homogenih i zilavih nacionalnih zajednica, kao sto su Grci i Italijani, koji su uspeli da svuda u svetu odrze snaznu vezu, prvo izmedju sebe, a onda i sa svojom maticom. Ne bih rekao da je tu u prvom planu samo pitanje novca. Mislim da bi svi ljudi kojima je stalo da se odrze kao nacionalno homogena zajednica bilo gde u svetu, trebalo da prvo sebe preispitaju. Kakav je njihov stav prema sunarodnicima u sredinama u kojima zive po svetu, da vide mogu li sa njima da nadju zajednicki jezik, da li sa njima zajedno mogu da organizuju neke akcije, kulturnog ili bilo kojeg drugog karaktera. To je jedna opcija, ali postoji i ona druga koja se cesto prepoznaje u recenici – ja necu sa nasim ljudima, sto znaci da jedni druge izbegavaju. Pa kako da se napravi homogena dijaspora, ako ljudi licno izbegavaju jedni druge iz politickih, zavicajnih, obrazovnih, intelektualnih i kojekakvih drugih razloga, a to znam iz kontakata sa ljudima.

Sa druge strane je drzava koja je dosada koristila dijasporu samo kad joj je zatrebala za dobijanje nekih politickih poena na takozvanom marketinskom, propagandnom terenu, kad je trebalo dokazati patriotizam, kada su se pravili „spontani“ protesti. Ne kazem da nije bilo onih zaista spontanih, ali kad sam video ko ih je vodio i ko je iz zemlje dolazio da drzi govore, shvatio sam da je to ipak manipulisanje onim najdubljim osecanjima tih ljudi, koji su bili gnevni zbog bombardovanja, zbog sankcija i td. Dakle, i drzava mora da promeni stav. Treba da pokaze da je dijaspora vazna finansijski, ekonomski, kulturno, mentalitetno, obrazovno, patriotski, pa da donese zakon u kome ce regulisati obavezu drzave prema dijaspori, ali i zakon koji ce regulisati i odnos, prava i obaveze dijaspore prema matici.

Poznato mi je da su nasa Vlada i Ministarstvo inostranih poslova, zajedno sa ekspertima iz Grcke, uzeli da njihove zakone na neki nacin citaju na srpski nacin, ne bi li iz toga izaslo nesto sto ce biti jasno obema stranama – i dijaspori i nasoj drzavi. Sto se tice same Austrije, pokusavam da se vidim sa sto vise ljudi, da sa njima razgovaram, sa osnovnom idejom, kako god ona zvucala propagandno, iskrena je – svaki nas covek ovde je ambasador svoje zemlje. Moze biti dobar, a moze biti i los. Zavisi kako se ponasa na radnom mestu, privatno, u odnosima sa domacinima i td. Nije bitno da li neko ima cetiri razreda osnovne skole ili doktorsku titulu. Ako se ponasa kako valja i dolikuje nasem gradjaninu, on je vec samim tim ambasador svoje zemlje. Ja zelim da od drzave izvucem makar paznju prema ljudima ovde. Bitno je jedno – vise nece biti direktiva, ali ce biti inicijativa! Ono sto me boli i brine je prebrza integracija nasih ljudi u ovu sredinu, gde svakog dana jedno dete prestaje da bude Srbin, pored svojih prezauzetih roditelja, okruzeno samo zvukom nemackog jezika. Jedini lek je brzi ekonomski oporavak nase zemlje, otvaranje prema svetu kroz poslove i radna mesta, koja bi tu decu, kao skolovane strucnjake, kroz radni proces vratili u domovinu.

Voleo bih da se donese zakon po kojem ce se dijaspori dati pravo na politicki izbor, tj. da bira i da bude birana, a o tome sam govorio i kao opozicioni poslanik u parlamentu pre nekoliko godina, jer bi i to ucvrstilo medjusobne odnose. Zelja mi je da sacuvamo nase drzavljene, da nasi mladici ne idu u stranu vojsku. Ovo ne kazem zato sto mislim da oni treba da dodju u nasu vojsku da ratuju. Nova vlast je, uz velike politicke rizike, proglasila amnestiju za mladice koji se nisu ranije odazivali na vojne pozive, samo zbog zelje da nasu mladost vrati kuci.

Zadatak koji sam sam sebi postavio je otvaranje kulturno-informativnog centra u Becu do septembra, koji bih nazvao Jugoslovenski centar ili forum. To treba da bude mesto za okupljanje ljudi koji vole kulturu, i Austrijanaca i nasih, privrednih delegacija koje hoce da obave razgovore i mnogih drugih. Zelim da postoji prostor gde ce se organizovati kursevi, poetske veceri, tribine, gostovanja novinara i sve ono sto je potrebno ljudima, da to bude ono sto oni zele vec godinama.