I pre premijere u Beogradu, pre nego što će napuniti Sava centar, priče o filmu „Svadba“ stizale su jedna za drugom. Tačnije rekordi. Da je najgledaniji film u Hrvatskoj, sada već u istoriji hrvatske kinematografije. Ovaj film o ljubavi, svadbi, Srbina i Hrvatice, okupio je teškaše srpske i hrvatske kinematografije: Bjelogrlić, Bitorajac, Trivalić i idući dalje špicom sve puca od superstarova sa obe strane.
Film je tek počeo da se prikazuje, a čini se da će postaviti nove tržišne rekorde. Nekoliko sati pre premijere u Beogradu, našao sam se sa Igorom Šeregijem, režiserom filma, u Crown Plazi. Za stolom i šoljama espresa bio je i jedan od glavnih glumaca Rene Bitorajac, a pridružio se i producent Ivan Kelava.
Iako je Igor Šeregi imao tremu da li će film ispuniti tu ogromnu salu Sava centra, uspevao je sa odličnim humorom, pa i sa dopisivanjem, pa i da pozove kelnerice dok nam plaća kafe da dođu na premijeru. I trema i pabirčenje publike pokazalo se suvišnim. Zaraza „Svadbe“ stigla je i u Beograd, a o tome govore i gužve u sinepleksima u danima posle premijere. U pauzama intervjua stigli smo pričati i o letovanju na Braču a ja sam zaboravio reći Bitorajcu da je meni godišnji odmor pre desetak i više godina na moru, značio da ga u periodu nakon popodnevne plaže gledamo u reprizama „Bitange i princeze“.
Sa Igorom sam nastavio dopisivanje i posle premijere uporno ga jedno prepodne oslovljavajući sa Ivan, pa sad pazim kako pišem ime čoveka koji je već ušao u istoriju, onu filmsku.
***
Uspeh ovog filma i ogroman broj gledalaca u Hrvatskoj pokazuje da je ljubav između Srbina i Hrvatice (ili Hrvata i Srpkinje) ipak zanimljivija u Hrvatskoj nego recimo film o ljubavi Wolt dostavljača iz Bangladeša i Hrvatice iz zagrebačke Knežije. Ili Austrijanca direktora Raiffeisen ekspoziture u Beču i Dalmatinke koja iznajmljuje apartman?
Bilo je mnogo ljudi koji su nam govorili da je tema passe, da to ne zanima mnoge. Ja sam tu dvojakog razmišljanja. Naravno da mi je drago zbog uspjeha filma da su bili u krivu, ali isto tako pomalo je tužno da se i danas gleda na to kao na zabranjenu ljubav. I to se čini da je ta zabranjena ljubav zanimljiva u cijeloj regiji. Možda ipak onda stvari stoje drugačije nego što ih mi zamišljamo u glavi. Znam da sam i sam prošao analizu mog prezimena, je li dovoljno hrvatsko, je li previše mađarsko. Mislim da će toga nažalost uvijek biti. Moja reakcija na to je – smijeh, to se vidi i na filmu. Međutim isto tako vjerujem da postoji dosta Ana i Nebojša na svijetu koji prolaze kroz teške trenutke. Nadam se da će im ovaj film malo pomoći.
***
Kada govorimo o toj regionalnoj ljubavnoj priči, da li je period normalnosti sada stavio u filmu ljubav Hrvatice i Srbina u kontekst komedije a devedesetih bi to bio Romeo i Julija ili „Vukovar, jedna priča“?
To je za mene teško pitanje jer bih ja i u devedesetima i za 20 godina napravio od njih dvoje komediju. Jednostavno mi je tako lakše. Moguće da ću se u budućnosti uozbiljiti, ali nekako sumnjam. Znam da je to dobra vijest za producente i distributere. A i regija je po rezultatima čini mi se najviše bila spremna za komediju.
Kako je bilo devedesetih, ja stvarno ne znam, ali recimo moj uzor i jedan od prvih mentora – Vinko Brešan, devedesetih (1996) također je odnose između Hrvata i Srba obradio komedijom („Kako je počeo rat na mom otoku“) i to je 30 godina bio najgledaniji domaći film. Evo nakon 30 godina, siguran sam da mu je drago da je to ponovno za rukom pošlo jednoj komediji.
Kako reaguješ kad ti neki na forumima zameraju na klišeima, a neki ti predviđaju pretvaranje „Svadbe“ u „Žikinu dinastiju“ (btw, tu je najava i „Svadbe 2“). Da li je „Svadba“ nova „Žikina dinastija“?
Mislim da je naša priča stvorena za trilogiju. Tu ponajviše mislim na sudbine Vuka i Miljenka.
Ali ne smetaju mi usporedbe, pa ljudi doslovno obožavaju te filmove. Ako pitate mene, nekako mi je „Tesna koža“ malo bila draža (prvi dio), a da ne pričam o „Nacionalnoj klasi“, mom omiljenom domaćem filmu. Generacijski sam odrastao sa „Munjama“ i „Kengurom“ i to me je sigurno također profiliralo. Sa hrvatske strane tu su svakako već spomenuti Vinko Brešan, Snježana Tribuson i Lukas Nola. Svako od njih me je malo izgradio i uvelike inspirirao. I ne manje bitno, sve troje su dobri ljudi i genijalni režiseri. Meni klišej ili stereotip ne smeta ako je vrhunski izveden, a mislim da u „Svadbi“ glumački ne postoji slaba karika. Sigurno da bih dosta stvari promijenio ili dodao da je bilo više vremena ili para, ali to je uvijek tako. Samo neinteligentan čovjek ostaje uvijek zadovoljan.
CEO INTERVJU PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 5. FEBRUARA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
