Život na izvoru smaragdnog vrela reke Une

Na svega nekoliko kilometara od Srba, u pravcu Martin Broda, na oko 500 metara od asfaltnog puta udaljeno je vrelo Une. Ipak, ni tih pet stotina metara do rajskog pogleda na neoskrnavljeni prirodni biser, nije jednostavno preći. Potrebna je dobra fizička kondicija, da bi se, solidno uređenom stazom, popeli do vrela, ušuškanog na 448 metara nadmorske visine. Sav uloženi napor u penjanje, na kraju se isplati kad pred očima ugledate vrelo smaragdne boje iz kojeg izvire reka čiji je tok, kroz dve države, duži od dve stotine metara.

Koliko je duboko dno njenog vrela, još uvek se pouzdano ne zna. Jedino je poznata dubina na koju su se, do sada, spustili ronioci i iznosi 245 metara ispod površine tla. Od samog smragdnog vrela, Una prelazi u planinsku reku, koja, probijajući se između litica, sama krči svoj put, oduševljavajući svakog čije se putešestvije, bar na kratko, susretne sa tokom ove reke.

Una

O samoj Uni, njenom izvoru i životu kakav protiče gotovo jednakom brzinom, svime onim što ovaj bogati kraj obiluje, ali i škrtosti kada se o njemu govori, najbolje zna današnji „čuvar“ Une, čovek mimo kojeg proći ne možete na putu do samog vrela, onaj koji će vam isti put naplatiti ali vas u povratku počastiti, baš kao pravi domaćin.

Čuvar pokraj čije kuće izvire Una

Dušan Ćopić, Ličanin, čovek čija se kuća nalazi nekoliko metara od samog prilaza ka putu do izvora , jedan je od onih koji svoj život ne mogu zamisliti dalje od ovog mesta, reke i svega onoga što ona sa sobom nosi. Tu je rođen i odrastao, a danas, iako penzioner, radi tako što naplaćuje ulaz do vrela. Zaposlili su ga, kaže, jer je najbliži radnom mestu, a o ovom kraju i samoj reci zna gotovo sve.

– Posle roditelja, Una je na trećem mestu po važnosti za mene. Za Unu ne kažu bez razloga da je „Jedina“ reka, jer je čitavim svojim tokom čista i pitka, nezagađena. Sa ponosom ističem kako Una izvire ovde, u mom selu i pokraj moje kuće – kaže Dušan.

On je, bez sumnje, svedok mnogih ronilačkih poduhvata, ali nijedan od njih nije uspeo odgovoriti na pitanje koliko je duboko vrelo Une. Da bi postala istinsko turističko odredište, potrebno je mnogo sadržaja kojih sada, nažalost, nema.

– Mnogi su dolazili, ali izuzev dubine na 245 metara do koje su zaronili, ništa značajnije nisu otkrili i da se prema dnu otvaraju neki bunari, vez naznaka o dnu. Ovde riba ne može opstati. Ranijih godina sam sam je ubacivao ovde ali nije opstala. Znate li zbog čega? Zato što riba ne opstaje tamo gde ni sama ne vidi dno, tako da znate. To je prirodni biser ali uz samu reku fali još mnogo toga. Prvo, fali jedan restoran u neposrednoj blizini. Dođeš u posetu ovom ličkom kraju a nemaš jagnjetine, nemaš ribe, nemaš se čime počastiti. Ljudi dolaze, odu prošetati do izvora i u povratku pitaju gde će sada. Nema šetališta, staze za bicikliste, da ljudi mogu obići kraj. Nema mesta u Hrvatskoj nalik ovome, okruženog sa četiri čiste, nezagađene reke a totalno neiskorišćeno za život – priča Dušan.

Kao i u mnogim ličkim mestima, i ovo je pogođeno demografskim problemima poput „zastarevanja“ sela i iseljavanja u inostranstvo i veće gradove.

Ljudi nema, odoše van, beže u druge zemlje, a to je sve zbog toga što nema posla bez obzira što je ovo bogat i rodan kraj. Treba narodu dati mogućnost da se zaposli, da može živeti od sopstvenog rada. Mnogi nemaju motorizaciju za poljoprivredu, a ne može svako da se bavi stokom. Nemar, zato i jeste ovako pusto – ističe Ćopić za naš portal.

„Starijima je mesto u selu“

Iako kroz šalu, on ozbiljno misli da je starijim ljudima mesto u selu, ne po gradovima, zato je, donekle, i sam odlučio da se vrati iz Apatina u koji ga je izbeglištvo odvelo.

– Šta će stari narod u gradu, osim da smeta ovim mlađima što se školuju i rade? Vuku se po autobusima, guraju da sednu, zauzimaju redove čekajući i tražeći uvek nšto. Sve bih ja to poterao u selo. Evo ti kućica i komad zemlje, živi od penzije, pozabavi se nečim, živi zdravo i na čistom zraku, radi nešto koliko možeš i biće ti bolje – odlučno iznosi svoje viđenje i plan kako bi trebalo.

On je navikao na svoj mir, na prirodu i kaže kako ga jedino srećnim čini život kraj Une, tu gde je rođen.

– Volim prostor, širinu kao vuk u prirodu, mir. Grad je za mlade ljude. Stariji u gradu samo smetaju. Ja u Srbiji nisam ni rođen niti sam tamo odrastao. Meni je lepo samo na mestu gde sam svoj na svome. Bio sam stranac u Apatinu, tamo su nas tako gledali. Za mene je život tamo kao život kornjače, glavu u Dunav a pozadinu na Sunce, i tako trista godina možeš. Ja tamo ne mogu, rekao sam im, odoh ja u svoju Liku. Kuća je bila srušena, ali je posle obnovljena, kako-tako, živeti se u njoj može – prepričava Ćopić

– Zapaljeno je sve, ali mi jedna stvar nikako nije jasna. Kuće su zapaljene da se narod ne vraća, da ne žive više ovde, ali što su palili tvornice. Gde da im deca rade i od čega da žive? No, to je druga priča. Ovi mlađi teško to mogu razumeti, jer u Liku nisu utkali sebe kao što ja jesam. Tu sam išao u školu, odrastao, zaljubljivao se, oženio, razvodio, tu mi je sve. Boli me što je gore nego što je nekada bilo, što više niko ni sa kim ne može, ljudi međusobno ne razgovaraju. Imate po dve babe u selu a jedna sa drugom ne priča. Šta se to desilo i što su ljudi takvi postali ja ni sam ne znam – pita se i odgovara Dušan, tumačeći to nekom vrstom „obolenja“ koje je, kaže, narod uhvatilo kao što drvo zna oboleti.

Čari života u prirodi

Naš sagovornik tvrdi da život u prirodi sam po sebi preobražava i dušu i telo, a svoju vitalnost je sačuvao upravo zahvaljujući prirodi i svom vedrom duhu, a naredao je 75 godina.

– Ko ne veruje neka dođe pa vidi. Svako ko se odluči na život u ovakvim uslovima živeće desetak do dvadeset godina više, biće i vitalniji i zdraviji – savetuje.
Ipak, ono kako on to sve objašnjava, ne možemo izostaviti.

Dušan Ćopić

– Ja sam pozitivan uvek. Volim ljude, volim žene, naročito žene. Hoću pomoći, hoću odmoći. Dani su kako kada, nekad dosadni, nekad dobri. Ustajem kad se probudim, legnem kad mi se spava. Radno vreme mi je od „kad dođem“ do „dok ne odem“. Zabavljam ljude šaleći se na svoj račun, ali i na njihov – iskreno zaključuje Dušan.

A da je sve baš tako, verujem, uverili su se i svi oni koji su imali priliku sresti ga, u drvenoj naplatnoj kućici, pored puta, nedaleko od samog toliko pominjanog izvora .

Za sve one koji nisu, važno je reći da će im Dušan sigurno kartu do izvora naplatiti, usmeriti ih i poželeti srećan put. A u povratku, biće po njegovoj proceni putnika i trenutnom raspoloženju. Za strance znamo sigurno da im se neće prilagođavati, jer kako kaže, ni u Nemačkoj ne uče strani jezik zbog gostiju, već se za odlazak tamo morate pripremiti. To je i sam usvojio, verujući da čovek treba poštovati sebe i govoriti svojim jezikom kada mu gosti dođu.

Ako ne budu razumeli, on će im rukama pokazati i usmeriti svakog na pravo mesto. I na samom kraju, ne treba nikako izostaviti Dušanovo gostoprimstvo ako mu se svidite jer smo i sami bili ponuđeni ličkom rakijom, pivom, pa i kafom koju mu je, kako kaže, bilo zadovoljstvo skuvati. Odbijanje časti smatra se uvredom, kada je čovek voljan da vas počasti, tako on to tumači.

Izvor Une, prirodni biser ušuškan u brdima reke, i priča Dušanova, nisu stvari koje se mogu odvojiti. To je, naprosto, jedinstvo i sklad, paralelni život usmeren na isti tok, čovek koji ne može bez prirode i priroda koja, ipak, ne bi bila ista da nije čoveka.

The post Život na izvoru smaragdnog vrela reke Une appeared first on srbi hr.

Original Article