Tezak zivot s pecatom Haga

Prvi put od kako je Duško Tadic iz zatvora Haškog tribunala Ševeningen prebacen u bavarski zatvor u Štraubingu, zajedno su ga posetile supruga Mira i kcerke Aleksandra i Valentina. One su dobile dozvolu da ga posecuju tri dana po dva i po sata, pa su cak zatvorske vlasti odobrile i dodatnu posetu cetvrti dan zbog kašnjenja u dolasku kcerke Valentine.
Supruga Mira i kcerke su prihvatile razgovor za „Vesti“, koje su od prvog dana Duškovog hapšenja, sudenja, pa do izdržavanja zatvorske kazne redovno obaveštavale o svemu važnom, ali i o zatvorskim danima Duška Tadica. Iako razloga za izbegavanje novinara njih tri imaju toliko mnogo, pogotovo u Nemackoj.
– Cini mi se da je Duško potpuno isti kao kada sam bila poslednji put kod njega i u fizickom i u psihickom smislu. Sada je srecan što su kcerke došle da ga vide posle godinu dana. Najbitnije je da smo nas tri uz njega i da smo tu. Duško svaki dan dobija „Vesti“ na koje su ga pretplatili dr Milica i dr Božidar Mitic, gleda televiziju i dobro je obavešten o svemu.

Dva meseca bez telefona

Za razliku od zatvora u Ševeningenu kada je Duško svakodnevno mogao da telefonom kontaktira sa porodicom u Beogradu, prelaskom u zatvor u Štraubingu jedina veza su pisma, jer jednom u dva meseca može da telefonira i to preko prijateljice u Holandiji, koja im javi u koje vreme da budu kod kuce kada ce on zvati.

– Kada sam bila prošli put sama u poseti, on je tek bio stigao u zatvor u Štraubingu i bio je preplašen, bilo mu je teško i žalio se mnogo, a sada se malo stabilizovao. U pocetku je cak tražio da bude premešten u bilo koji drugi zatvor u Nemackoj, pogotovo kada je saznao da su ga Nemci prihvatili kao zatvorenika iz Haga, što inace ne cine, s izgovorom da je ovako bliže porodici. Koji je to crni humor, posle svega što se njemu i nama desilo u Nemackoj, sada ponovo dolazimo tu – kaže Mira.
Tokom posete bilo je prilike da razgovaraju i o prvoj izložbi Duškovih slika u zatvorskom krugu. Posebno ga je, po recima supruge, obradovalo što su sve njegove slike rasprodate odmah. To mu je s jedne strane važno jer tako ce pomoci deci, a sa druge strane što on voli da slika i tek sada je dobio pravi materijal za slikanje.
Prilikom svake posete i njihovog susreta neizbežna je tema obnova sudskog procesa protiv Duška Tadica, za koji se on nada da ce utvrditi da je nevin i da ce izaci na slobodu.
– Iako veruje da ce se dokazati da je nevin, Duško ipak sve drži s rezervom, jer u tom sudu moraš psihicki da se pripremiš da nicemu ne veruješ – kaže Mira.
Mira pricu nastavlja o životu sa cerkama u Beogradu.
– Nama je vrlo teško da živimo s tim pecatom, to sve treba da se izdrži, ne može to ni da se objasni, ni da se opiše. Da vas svaki dan neko pita za beznacajne stvari dosadilo bi vam, a kamoli kada se radi o ovom slucaju. LJudi verovatno u našem okruženju znaju sve, ali ja i moja deca nastojimo da vodimo koliko je moguce normalan život, ja radim, one idu u školu.

Nastavice sa slikanjem

Supruga je otkrila Duškov plan kada je slikanje u pitanju.
– Slikanje je bio njegov plan u buducnosti, racunao je kada se finansijski stabilizujemo otvorice kafanu i baviti se slikarstvom, jer samo od slikanja teško može da se preživi – istice Mira Tadic.

– Na radnom mestu nikada nisam zbog toga što mi je muž u zatvoru tražila nikakav popust, privilegiju ili slobodne dane za posetu. Ja te dane za dolazak u posetu odradim i niko i ne zna kada idem da ga vidim. Mi sebi ne dozvoljavamo da budemo u ocima drugih žrtve i neko koga ce okolina sažaljevati, ali svaka cast mnogim dobrim ljudima koji su nam pomogli. Mi ne pravimo nikakve dalje planove za život, najvažnije je da se volimo, da deca imaju tatu, da znaju da nije ni za šta kriv i da ce jednom izaci iz zatvora – završava pricu Mira Tadic.
Mlada kcerka Aleksandra je odlicna ucenica šestog razreda i vec cetiri godine pohada školu baleta.
– Oduvek sam želela da budem balerina – kaže Aleksandra.
Ona piše posebno pismo ocu, za koga posle godinu dana kaže da se nije mnogo promenio, da je lep i da joj se svidaju njegove slike.
NJena starija sestra Valentina teško je pristala na razgovor, jer je po lošem zapamtila novinare iz vremena kad joj je uhapšen tata. Danas je studentdruge godine prava i vec zna da ce biti advokat, isto kao što je sigurna da pravo i pravda moraju da pobede, a to znaci i da ce njen otac uskoro izaci iz zatvora.
– Kada smo išli u posete tati u Holandiji, imali smo jako veliku pomoc naših ljudi koji žive tamo, ali nisam verovala da cemo to isto doživeti i ovde u Nemackoj, gde smo se bojali da dodemo. I da ne dolazim zbog posete ocu, nikada više ne bi došla u Nemacku – kaže Valentina.
Dobri ljudi koji su ih prihvatili za vreme boravka u Nemackoj su Milica i Božidar Mitic iz Nirnberga i Marko Gnjidic iz Štraubinga.