Stihom na licemerje

„Osuđeni ste“, rekla je petočlana porota. Optuženi je priznao: „Kriv sam“, a onda se prolomio aplauz, posle dva sata poetskog teatra Srpskih pesnika pariskog kruga u Kulturnom centru SCG u Parizu.
Bilo je to nešto novo, veoma živo, na licu mesta „seciranje“ talentovanog LJubimira Bata-LJube Petrovića (78) koji je od 1978. Parižanin. To suđenje, nazvano „Obračun sa licemerjem“, teklo je kao u pravoj sudnici, čak su bili upaljeni i reflektori kako se ne bi prikrio nijedan titraj lica.

– Dragi prijatelji, građani, život nas je naučio da licemerja ima svugde, do najviših vrhova vlasti. Da li je to prava strana ljudske ličnosti ili čovek može da se bori? Ponekad je potrebno reći neistinu, kao bolesniku čiji su dani odbrojani. Ovde ćemo govoriti o licemerju u literaturi. A sad pozivam porotu časnog suda da zauzme svoje mesto – uparađen, sa boemskom mašnom oko vrata, počeo je veče LJubomir Petrović.
– Ovo je ozbiljna stvar! – dobacio je neko iz publike.

Autoritativna porota, u sastavu Jezdimir Radenović, Dragana Pajović, Svetlana Manojlović, Nikola Šuica i Ranka Todorović-Grubešić, predstavljajući se poimenično, saopštila je da svako od njih jede imigrantski hleb, da je svako vezan za poeziju i glumu, da znaju da pevaju, pa se i otpevala Bata-LJubina pesma: „Zašto mi tako retko pišeš, dragi?“.
– Neka optuženi pristupi Sudu! – pozvao je Nikola Šuica.

Babin savet

– Moja baba me učila: „Kad nekog kudiš – ti malo oduzmi, a kada ga hvališ – možeš malo i da dodaš“. Porota je sve to uzela u obzir i donela presudu:
Znamo, pesma zlo ne misli
s njom stremiš ka putu za raj
pa sve skupa kad se uzme
ti nam nudiš plemeniti kraj – saopštio je porotnik Šuica.

Usledelo je čitanje „životopisa“ optuženog Beograđanina, naklonjenog umetnosti (pesnik, slikar, vajar, glumac, reditelj, publicista), višestruko nagrađivanog. Počinjući obračun sa licemerjem, porotnik Radenović je rekao: „Najbolje književne večeri su sa ćevapčićima ili kad se predstavljaju knjige koje nisu pročitane“.
Optuženi odgovara: „Danas je naša kritika mrtvo more, pisci se množe, a svako selo ima svoju nagradu. Nekad smo imali borbe pravaca, stvaralačko živo vreme. Danas svako piše, sam sebi plaća šampanjac…“
Porotnik Šuica upada u reč: „Danas sukob mišljenja nije u modi, sve je dobro, a ništa ne valja. Pobednici pišu istoriju, a paćenici poeziju“.

Zatim je počelo analiziranje pesama optuženog, a kroz karakteristike pisaca dijaspore, na šta optuženi Bata-LJuba, ispred skulpture imigranta, počinje da čita priču „Spomenik“, koja je zahvalnost stranom radniku, onom sa pohabanim koferom u desnoj i zavezanom kartonskom kutijom u levoj ruci. Prešao je okrivljeni na svoju poemu „Gad(ne) – God(ine)“, a porotničari su povremeno uskakali u uloge recitatora, da bi prvi porotnički sud izrekla porotnica Pajović: „Optuženi, porota Vas osuđuje na najstrožu kaznu, na doživotno pisanje i doživotni rad sa mlađim od sebe!“
Sa svojim osudama krenuše i ostali porotnici: „Osuđeni mora poezijom da zarazi što više mladih! Mora da piše o nama, ljudima iz egzila!“

– Osudu sam primio, nastaviću da radim! Pisaću o našim radnicima u rasejanju, tamo gde vlada pravilo: „Završi posao na vreme, pa juri gazdu da plati“; pisaću o svima koji se vraćaju u svoju zemlju, neko nogama, a neko glavom napred; pisaću o nama kako bismo ostavili trag – razgovetno je izjavio Bata-LJuba kad je čuo presudu.
U završnici je ulogu dobila publika iz sudnice – đorđe Konjiković je pozdravio i suđenog i porotu, Žika Pavlović se skoro rasplakao, Miroslav Baletić je skup opisao svojom duhovitom pesmom „Tražite dlaku u jajetu“. Zoran Milinković je doneo posluženje, posle čega su na licima zasijali osmesi i počelo je druženje – bez licemerja.