Šta da se radi?

MOJ ŽIVOT U INOSTRANSTVU

čitam ovu rubriku sa velikim interesovanjem, moram da priznam, iako bih, naoko, to isto vreme mogla i pametnije da potrošim. Ali pošto se gotovo svakodnevno vraćam da vidim da li se pojavio neki novi članak ili novi komentar, mogu samo da zaključim da me se ono što ovde piše tiče više nego mnoge druge stvari koje se dešavaju po belom svetu, pa čak i u mojoj neposrednoj okolini.

I sama sebi postavljam pitanje koje diskutanti jedni drugima često postavljaju: Pa ako sasvim dobro znaš zašto si otišla iz Srbije, ako ti se mnoge stvari u njoj i dalje ne sviđaju, ako si izgubila svaku nadu da će za vreme tvog života tamo da bude bolje, ako ti je tu gde si (kraljevina Danska, zajedno sa škripavim danskim kraljevskim vozom, za vašu informaciju) sasvim dobro – zašto onda i dalje traćiš vreme na Politici i čitaš komentare koji te većinom nerviraju?

Običan mazohizam, nostalgija, žal za mlados, ili šta već?

Pošto mazohista i nostalgičar uglavnom nisam, a i pored onoga što krštenica pokazuje ne priznajem da sam ušla u ozbiljne godine, biće da nešto iz gornjeg pitanja nije tačno. Znam i šta nije tačno – iako sam racionalno zključila da nema šansi da Srbija postane zemlja udobna za život dok sam ja živa (a, priznaćete, to me doba ipak najviše zanima), ipak emocionalno odbijam da poverujem u takav zaključak. Sigurno je moguće da nešto uradimo, pa da se makar nešto u Srbiji pokrene na bolje!

E, a šta i kako?

Sećam se, pre tačno dvadeset godina, kad su moje kolege, rođaci i prijatelji masovno odlazili iz zemlje, pričala sam im i pisala: Ama zašto idete? Tamo gde odlazite nikoga ne znate, niko vas ne zna. Biće vam potreban ogroman rad i trud da se iole dokažete, da vas iole prihvate! Pa što onda taj rad i trud ne uložite ovde, da zajedički od ove zemlje koju imamo napravimo mesto vredno življenja? – E, tako sam tad pričala.

A onda sam 1996. utvrdila da ne samo što moj rad i trud ne daju ikakve rezultate, nego sam i ja postala deo problema – neko ko ne uspeva da zaradi ni za krov nad glavom niti za osnovnu hranu za decu koju sam rodila. I kad sam shvatila da nije moja krivica to što u balkanskom haosu ne umem da se snađem, presavila sam tabak i otišla u prvu zemlju u kojoj sam našla posao – a to je već pomenuta Danska.

Evo, 15 godina kasnije, nisam se obogatila, nisam postigla ništa značajno u struci ili društvu, ali sam uspela ono što mi je sredinom devedesetih u Beogradu delovalo nemoguće – da svoju decu osamostalim i izvedem na put. I da ih ubedim da su znanje, rad i poštenje korisne osobine, dostojne poštovanja. I da nije potrebno snalaziti se, da je dovoljno samo pošteno raditi, pa da može sasvim udobno da se živi.

Dobar drugar iz gimnazije i sa studija, koga sam posle mnogo godina proletos srela u Kaliforniji, podsetio me je na moje nekadašnje Ostajte ovde!. Slegla sam ramenima. Nisam znala kako da ostanem u Srbiji, priznajem.

Ali sad, kad imam višak vremena i, valjda, nekakvo životno iskustvo, muči me pitanje šta i kako mogu da uradim pa da pomognem, makar malo i makar u nečemu, toj zemlji koju i dalje volim, više nego i jednu drugu, iako me je debelo izneverila (znam, majčice Dansko, hiljadu puta sam rekla – da te nema, trebalo bi te izmisliti, i beskonačno te poštujem – ali, ipak, nerazumna glava i dalje navija za Srbiju kad god se reprezentacije u bilo čemu sretnu).

Eto, moje pitanje, na koje nemam dobar odgovor, glasi: kako mi, obični sredovečni ljudi rasejani po belom svetu, bez mogućnosti da sakupimo i priložimo značajnu sumu para, ali sa dobrom voljom i iskustvom iz sredina koje itekako funkcionišu, kako bismo nešto od tog našeg iskustva, znanja, dobre volje i vremena mogli da potrošimo u Srbiji, pa da ona postane makar malo bolja?

Ozbiljna opasnost u nuđenju pomoći je popovanje i soljenje pameti – Šta nam to sad pričate, a gde ste bili kad… (stavite koji god događaj hoćete iz nedavne prošlosti)?. Verujte mi, nemam nameru da ikome išta popujem, ali zaista mislim da u emigraciji ima mnogo ljudi sličnih meni – sasvim solidno obrazovanih ljudi sa odraslom decom, blizu penziji ili čak i mladih penzonera, koji zbog porodičnih i mnogih drugih razloga ne planiraju da se vraćaju u Srbiju, ali imaju i vremena, i dobre volje, i mnogih korisnih znanja i iskustava, kojima bi nekeko mogli da pomognu Srbiji.

Svet nikada nije bio manji, avionske karte nikad jeftinije, a mogućnosti za komunikaciju nikad bolje. Ali kako konkretno da pomognemo? Imate li ideja?