Srpski talenat u Njujorku

U prvim danima ove godine počelo je snimanje srpskog filma na Menhetnu. To je samo po sebi vredno da se zabeleži u rubrikama kulture, međutim, poslovna strana ovog umetničkog poduhvata takođe je deo priče o nama i velikom svetu – od koga bežimo ili u njemu tražimo svoje (ravnopravno) mesto. Tim pre su poslovna razmišljanja ovakvog jednog poduhvata zanimljivija jer je direktoru filma ovo debitantski nastup. Reč je o Igoru Miklji, bivšem glavnom uredniku Trećeg kanala i autoru više dokumentarnih serijala.

– U sadržaju filma, čiji je radni naslov „Jelena, Marija, Katarina”, spakovano je i objašnjenje naše srpske priče – kaže Miklja – zatim Amerike i njenog odnosa prema svetu, i to sve kroz život takozvanih običnih ljudi što doprinosi uverljivosti filma. Mislim da će ovaj film na vrlo emotivan način pomoći da se bolje razumemo.

Dramaturška nit priče prati sudbinu tri srpske devojke na Menhetnu (igraju ih još neafirmisane glumice).

Iako nije u pitanju koprodukcija, film se finansira od srpskog, privatnog novca, ipak su ambicije Igora Miklje okrenute plasmanu filma u svetu.

– Napor da snimimo film, da tako kažem, lokalnog karaktera ili svetskog (u smislu plasmana) isti je, pa onda bolje da težimo ovoj drugoj opciji – kaže Miklja.

Ta visoko postavljena lestvica odredila je i da se ceo film snimi u Njujorku. Ali ne samo zbog umetničke ambicije, utiska dokumentarnosti, već i iz jednog poslovnog razloga koji je skoro neverovatan – snimaju ga tamo gde je jeftinije.

– Njujork je odabran za snimanje jer se radnja filma dešava u tom gradu. U početku smo mislili da ćemo tamo samo snimati eksterijere a praktično veći deo u Beogradu, ali smo se posle studijskog boravka u Njujorku, koliko god to iznenađujuće zvučalo, opredelili da ceo film snimamo tamo jer je, osim nesumnjive autentičnosti, jeftinije od snimanja u Beogradu – priča Miklja.

Ispostavilo se da je iznajmljivanje stana za snimanje u Njujorku nekoliko puta jeftinije nego u Beogradu, kao i iznajmljivanje tehnike. Miklju je naročito fascinirala efikasnost sistema.

– Mi smo kao ekipa iz Srbije dobili dozvole za snimanje u kom god delu Njujorka smo to poželeli, od Pete avenije do Rokfeler centra, crkve u kojoj se snimao čuveni „Kum” a vrhunac je bio kada smo bojažljivo tražili dozvolu da snimamo na aerodromu JFK a oni se čudili nama zašto je ne bismo dobili. čitava procedura na aerodromu trajala je petnaestak minuta.

Dok razgovaramo, Igor se preko svog ajfona (Iphone) konektuje sa ekipom u Njujorku.

– Sve funkcije ajfonakoje koristi neko u Americi, koristim i ja ovde.I to je dokaz da ovo čudo tehnike mene stavlja u ravnopravan položaj sa bilo kojim Amerikancem. Moram da naglasim da nijednog trenutka nisam osećao kao hendikep to što dolazimo iz Srbije. To nikoga tamo i ne zanima. Obično bi me prekidali rečima da njih ne zanima odakle smo već šta hoćemo. Iskustvo koje nosim iz rada na ovom filmu jeste da će se u budućnosti države i kompanije razlikovati samo po talentu i obrazovnom nivou zaposleniha ne po delu planete gde im je sedište – poručuje Igor Miklja.