Srbija se odrekla malog Tesle

O Miodragu Mićiću, devetogodišnjem detetu geniju, kojeg su novinari nazvali, između ostalog, Mali Tesla i Novi Leonardo, nekada su pisale sve novine, pravljene su specijalne emisije, snimljen je i dokumentarni film, zvali su ga i dolazili mu u goste… Miodragova interesovanja, znanje iz egzaktnih nauka bila su daleko ispred njegovih vršnjaka, a javnost je bila ponosna na malog-velikog genija. Međutim, kako je rastao, tako je i njegova posebnost prestala da bude interesantna za medije. Ali, to i nije toliko strašno. Tužno je to, što za njega koji je škole završavao pre vremena i bio najbolji među najboljima, nije bilo mesta na Beogradskom univerzitetu.
Danas se ovaj tridesetogodišnjak izjednačio sa svojom generacijom u jednom – svoj hleb nasušni zarađuje daleko od kuće, u Americi, gde je opet najmlađi i najbolji, ali i ima sve o čemu je oduvek maštao.

čitao u drugoj godini

– Naučio sam da čitam sa nepune dve godine i čitao sam sve što mi je palo podruku. Ipak, moju pažnju su najviše privlačili časopisi „Galaksija“ i „Sam svoj majstor“, kao i izdanja koje je objavljivala „Tehnička knjiga“. Jako me je interesovalo kako stvari rade, informacije o živom i neživom svetu, kosmosu. Kada sam pošao u prvi razred užasno sam se dosađivao. Tada sam naišao na bačenu knjigu hemije za osmi razred, pročitao sam je nekoliko puta i počeo da sakupljam hemikalije i laboratorijsko posuđe, kao i da obilazim razne apoteke i bolničke laboratorije. Nastavio sam da čitam raznu literaturu iz te oblasti i sa devet godina upoznao Vilima Vajganda, redovnog profesora na katedri analitičke hemije sa tadašnjeg Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i počeo redovno da posećujem njegova predavanja – priseća se Miodrag Mićić.
Sa 12 godina postao je najmlađi stipendista tadašnjeg Titovog fonda, a dve godine kasnije prijavio je svoj prvi patent Saveznom zavodu za patente. Iste godine imao je i prvo izlaganje na simpozijumu „Tehnofest“ na Sajmu tehnike, i gostovao je u nekoliko domaćih preduzeća u svim republikama SFRJ, pokušavajući da plasira neke od svojih inovacija. Nagrade, priznanja, podrška sa svih strana…

Nije krava, nego tigar

– Oduvek sam bio opčinjen lepotom tigra, pume, lava i kao dete stalno sam bio u beogradskom zoološkom vrtu, a sa njegovim direktorom Vukom Bojovićem i danas sam veliki prijatelj. Jednom sam pre škole svratio do vrta i tigrica Kali mi je vešto skinula mantil i dok sam ga vratio nazad bio je sav izgužvan. Kad sam se pojavio na času, profesor me je pitao da li su me krave žvakale, a ja sam mu rekao da nisu one, nego tigar. Ceo razred se smejao, a profesor je mislio da se šalim – priseća se Mimi, kako su ga zvali beogradski prijatelji.

– Ti dani su mi ostali u veoma lepom sećanju. Nikada se nisam družio sa vršnjacima, osim sa njih nekoliko, sa kojima sam i danas u kontaktu. Jednostavno, nismo imali zajedničke teme. Mene je u to vreme interesovala tehnika, posebno vazduhoplovstvo, motori sa unutrašnjim sagorevanjem i hemija. čak me ni profesori nisu razumeli i podržavali, osim nekolicine. Mislim da je bilo i dosta ljubomore, ali ja sam terao po svome i nisam dao da se utopim u mediokritetsku sredinu. Posle osnovne škole, u kojoj mi nisu dozvolili da vanredno polažem razrede, nego sam morao da čamim osam godina, upisao sam se u Srednju tehničku školu „Petar Drapšin“, smer za vazduhoplovnog tehničara i mehaničara i završio je za nepune dve godine.

Doktorat u Majamiju

Nakon toga upisao je uporedo Fizički fakultet, tada se PMF već rascepio na sedam fakulteta, i Politehničku akademiju, smer mašinski inženjer brodogradnje, koju je završio za godinu dana, i otvorio je firmu „Mimitech D.O.O.“ za brodogradnju i metalne konstrukcije.
– Imao sam saradnju sa tadašnjom „Agencijom za prestrukturiranje Metalurškog kombinata Smederevo“, i za njih sam uradio projekt proizvodnje motornih čamaca, od kojih su tri prototipa napravljena 1991. godine. Sa kolegama sam napravio i projekat modularnih splavova, ali raspadom Jugoslavije svi poslovi su stali – kaže Mićić koji je za diplomski rad na fizici dobio nagradu „Prof. LJubomir ćirković“, kao najbolji odbranjeni diplomski rad iz fizike na Univerzitetu u Beogradu za 1995/96. školsku godinu.

Kupiće „cesnu“

– Posedovanje pilotske dozvole otvara mogućnost da sletite na oko 10.000 malih ćrodroma, tako da svaka destinacija u SAD vam je u okviru nekih petnćstak minuta vožnje od ćrodroma. Plus, nema čekanja i ne zavisite od rasporeda letenja aviokompanije. često na službeni put otputujem upravljajući iznajmljenim avionom. Naravno, nastavljam da se usavršavam u tome i da polažem za više dozvole, a plan mi je da kupim „cesnu 172“ ili „pajper čiroki“.

Preko tržišta rada počeo je da radi kao stručni saradnik na fakultetu, a postdiplomske studije je završio za dve godine. A onda je 1998. godine otišao u SAD, gde je primljen kao student doktorskih studija i asistent na Univerzitetu u Majamiju, gde je u roku od tri godine stekao doktorat iz hemije, a tu disertaciju je posvetio prof. Vilimu Vajgandu. Slobodno vreme je iskoristio za rad na disertaciji iz fizičke hemije za Univerzitet u Beogradu, koju je odbranio 2001. godine.
– Odmah sam dobio posao u prestižnoj Pacific Northwest National Laboratory (PNNL),, u Ričlandu, država Vašington, na razvoju novih metoda spektroskopije pojedinačnih molekula i takozvane NSOM mikroskopije. Dok sam tamo radio, išao sam ponovo na postdiplomske studije, ovoga puta na Washington State University,, gde sam završio biznis školu i stekao naziv M. T. M, odnosno zvanje magistra tehnologije menadžmenta. Posle dve godine dobio sam fenomenalnu ponudu da budem viši naučni saradnik, što je najveća titula u nauci koju možete imati u industriji, u vodećoj nanotehnološkoj kompaniji, Veeco Instruments Inc. u Santa Barbari.
Odlazak u Ameriku za njega je bio jedini način za dalje napredovanje u nauci i tehnici.
Na tu odluku delimično su uticala i tipična „naša posla“, kako kaže. Naime, i pored toga što je bio najbolji kandidat kada je konkurisao za mesto asistenta na Univerzitetu u Beogradu, nije bio primljen.

Avioni i velike mačke

– Istovremeno, gde god sam konkurisao u svetu za slično mesto bio sam primljen i odabrao sam Ameriku, kada već ne mogu u svojoj zemlji da radim. Sada, sa ove vremenske distance, to dvoje profesora koji su bili protiv mog izbora za zvanje asistenta, smatram mojim najvećim dobrotvorima, jer da nije tako ispalo, verovatno bih ostao da se vrtim u istom krugu. Ostao sam u odličnim odnosima sa mojim fakultetom i koliko je god u mojim mogućnostima pokušavam da pomognem slanjem neke opreme, kao i kada je reč o naučnoj saradnji.
Miodrag Mićić svoju budućnost definitivno vidi u SAD, jer je to tehnološki najnaprednija zemlja, koja i pruža najviše mogućnosti za individualno usavršavanje.

– To je verovatno najfleksibilnije i najotvorenije društvo koje najlakše prihvata nove ljude i ideje, a ima smelosti i da ih i finansira. U Americi ste ograničeni samo granicama sopstvene imaginacije. Ono što mi je posebno važno jeste i to što ste finansijski jako dobro nagrađeni za svoj rad, možete sebi da priuštite hobije o kojima ste mogli samo da maštate.
A, on ih ima i te kako neobične: avijacija i uzgoj i dresura velikih mačaka.
– Oduvek sam želeo da budem sportski pilot, međutim nisam mogao to sebi da priuštim u Beogradu. Ovde, čim sam dobio stalan posao, odmah sam se upisao na časove letenja u Kennewick Aircraft Services u Keneviku i dobio sam dozvolu za privatnog pilota, za avion sa jednim motorom. Od tada, najmanje jednom u dve nedelje negde letim.
Ono što posebno voli jesu egzotični kućni ljubimci, tačnije velike mačke.
– U SAD ima mnogo ljudi koji ih drže kao kućne ljubimce, registrovano je 10.000 tigrova i 70.000 drugih velikih mačaka koje su u privatnom vlasništvu. čim kupim kuću, planiram da nabavim sibirskog risa ili pumu, koji su najprikladniji za kućne ljubimce i ako su pravilno odgojene, mogu da žive van kaveza bez ikakvih opasnosti i mogu se šetati na povocu. To su izuzetno inteligentna i umiljata stvorenja – objašnjava svoju strast Miodrag Mićić, koji svoje snove ostvaruje u dalekoj Americi.