ŠOKANTNE TVRDNJE KARLE DEL PONTE O ZVERSTVIMA NA KOSOVU

SRBE KASAPILI I PRODAVALI ORGANE!

• Mlađi i vitalniji Srbi su prebacivani na sever Albanije, gde su im vađeni vitalni organi i prodavani klijentima u inostranstvu, a tela nesrećnika zato nikad nisu pronađena

Haško tužilaštvo je tokom istrage o zločinima Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) 1999. godine nad Srbima, Romima i drugim etničkim zajednicama bilo obavešteno da su osobe nestale u sukobima na Kosovu korišćene u operaciji krijumčarenja organa, piše Karla del Ponte u svojoj knjizi „Lov“.
Bivša glavna tužiteljka Haškog tribunala, opisujući u detalje informacije koje je o tome imala, takođe objašnjava da su istražitelji zbog nemogućnosti daljeg vođenja istrage morali da odustanu od tog slučaja.
Tužilaštvo je došlo u posed informacija koje su istražitelji i funkcioneri Unmika dobili od grupe „pouzdanih“ novinara, prema kojima su u leto 1999. kosovski Albanci kamionima prebacili preko granice na sever Albanije oko 300 otetih osoba. Ti zatvorenici prvo su bili zatvoreni u kampove na mestima poput Kukeša i Tropoje.
Prema izvorima novinara, mlađe i vitalnije zatvorenike pregledali bi lekari, dobijali su hranu i niko ih nije tukao, a zatim bi bili prebačeni u pritvor u druge centre u Burel injegovu okolinu. Grupa njih bila je pritvorena u baraci iza jedne žute kuće dvadesetak kilometara južno od tog grada, navodi tužiteljka.

Potrebne nove istrage

Sve osobe za koje izvori navode da su bile prisutne u kampovima u Albaniji u kasno leto 1999. proglašene su nestalim u leto 1999. i od tada više nikada nisu viđene.
– Imajući u vidu izuzetno ozbiljnu prirodu tih slučajeva, činjenicu da praktično nijedna žrtva OVK nije pronađena u ekshumacijama na Kosovu, kao i da su ti zločini počinjeni navodno pod nadzorom ili komandom vođa OVK visokog ili srednjeg ranga, profesionalni i iskusni istražitelji treba da sprovedu što detaljnije istrage – prenosi Del Ponteova.

Jedna soba u toj žutoj kući, kako su naveli novinari, služila je kao operaciona sala u kojoj su hirurzi vadili organe zatvorenicima. Organe bi zatim, prema rečima izvora, preko aerodroma „Rinas“ kod Tirane slali u hirurške klinike u inostranstvu gde su korišćeni za presađivanje klijentima koji bi to plaćali. Jedan izvor tvrdio je da je lično učestvovao u jednoj od isporuka na aerodromu.
ZZrtve koji bi ostale bez jednog bubrega ponovo bi bile zatvarane u istu baraku do trenutka kada bi ih ubijali zbog „drugih vitalnih organa“. Među zatvorenicima dovedenim u tu baraku bilo je i žena s Kosova, iz Albanije, Rusije i bivših jugoslovenskih republika, a dva izvora tvrdila su da su pomagala u sahranjivanju tela žrtava oko „žute kuće“ i na jednom obližnjem groblju.

Na potezu tužilaštvo

Nekoliko uglednih advokata iz Republike Srpske ocenilo je za „Vesti“ da Okružno tužilaštvo iz Bijeljine na osnovu navoda iz Mustafićeve knjige odmah mora da pokrene istragu i prikupi sve informacije o događajima o kojima on govori.

Prema navodima izvora, za operaciju krijumčarenja organa znali su i u nju bili aktivno uključeni čak i visoki pripadnici OVK. Na kraju su tužioci i istražitelji na slučajevima OVK odlučili da su dokazi nedovoljni.
„Bez izvora i načina da ih identifikujemo i nađemo, bez tela i bez dokaza koji bi povezali osumnjičene visokog nivoa za ta dela, sve mogućnosti za vođenje istrage bile su zatvorene za haško tužilaštvo“, piše Karla del Ponte u svojoj knjizi.

PRONAđENI DOKAZI NEDOVOLJNI

TAJNA „ŽUTE KUćE“

Del Ponteova navodi da su istražitelji Tribunala i Unmika sa novinarima i jednim albanskim tužiocem došli u centralnu Albaniju početkom 2003. gde su obišli „žutu kuću“ koju su izvori novinara naveli kao mesto na kojem su ubijani zatvorenici radi njihovih organa.
„Kuća je sada bila bela, vlasnik je negirao da je ikada prefarbana, iako su istražitelji otkrili tragove žute boje duž ivica zidova. Istražitelji su pronašli delove gaze, u blizini su našli i korišćen špric, dve plastične kese za infuziju stvrdnute od blata, prazne bočice lekova, među kojima i onih koji se obično koriste u hirurškim intervencijama za opuštanje mišića“, opisuje u svojoj knjizi bivša tužiteljka.
Tim forenzičara otkrio je, koristeći hemijske supstance, tragove prskanja krvi po zidovima i podu jedne sobe u toj kući u kojoj je samo jedna zona na podu, dužine 180 i širine 60 centimetara, bila čista.
Bivša tužiteljka objašnjava da je sve to kao dokaz bilo nedovoljno, da istražitelji nisu mogli da utvrde da li je otkrivena krv ljudskog porekla i da nisu pronađena tela navodnih žrtava.