Predrag Bogdanović Ci (1944)

*

SUŠTINE I NE-SUŠTINE U TRAGANJU ZA KNJIGOM ŽIVOTA I SMRTI

(Predrag Bogdanović Ci: Trube i pečati. „Raška škola“, Beograd, 2010)

Posle više od deset godina Predrag Bogdanović Ci oglašava se novom knjigom pesama: Trube i pečati. Očigledno da je pred nama knjiga složene strukture i slojevitih značenja, gusta po obilju reminiscencija, na kojoj je pesnik dugo radio, pridajući posebnu važnost njenoj kompoziciji i organizaciji ciklusa i pesama u njima. Hoću da kažem da ima neke matematičke preciznosti kako u oblikovnim krugovima knjige „Trube i pečati“ tako i u njenim značenjskim slojevima. Čini se da je u njenu osnovu nenametljivo, ali delotvorno, ugrađeno Otkrivenje Jovanovo, na šta nam sugeriše njen asocijativni i pun simbolike naslov.
 
Stavljajući reči „trube“ i „pečati“ u naslov knjige, Bogdanović je očigledno pošao od njihovih složenih značenja. Truba je muzički instrument koji je, između ostalog, služio za obeležavanje pojedinih važnih životnih trenutaka ili za najavljivanje istorijskih događaja, a u Svetom pismu i vaseljenskih zbivanja. U dugoj ljudskoj povesti, od starih grčkih ratnika, rimskih legija do naših dana, truba je imala i različite funkcije. Kod starih Grka truba je upotrebljavana za usklađivanje marševa u pohodima i mimohodima. Kod Rimljana služila je ne samo u vojničkim već i u religijskim ceremonijama. Oglašavala se prilikom pobedničkih pohoda, na početku i završetku bitke.
 
Na fresko-slikama anđeli su najčešće prikazivani s trubom, jer su oni Božji glasnici, odnosno posrednici između Boga i sveta. Objave, poruke, anđeli trubači, pesnikovo obraćanje anđelima pesnicima, stvarni i nestvarni događaji, mitovi preobraženi u povesti i povesti preobražene u mitove, nepostojeće u stvarnom i nestvarno u postojećem, prizori sa biblijskim konotacijama, trube, pečati, starozavetni proroci i novozavetni apostoli, sveci i grešnici, sve to Bogdanovićevu knjigu čini izuzetno bogatom smislovima, asocijativnom i istovremeno i klasičnom i modernom. Ona je svojevrsni pesnički pojmovnik.
 
Još je značajnija simbolika pečata, počev od drevnih istočnih civilizacija do modernih haotičnih vremena. Širok je spektar okolnosti upotrebe pečata. Vladarske odluke overavaju se pečatom što znači da je pečat simbol vlasti i moći. Ono što je na dokumentu potpis vladara, isto je to i pečat. Najvažnida ugovori, javni i privatni, potvrđuju se pečatom. On je simbol tajne, ali i simbol zakonite pripadnosti nečega nekome.
 
U Novom zavetu, posebno u Otkrivenju Jovanovom, pečat se javlja u različitim kontekstima, pri čemu simbolika brojeva često ima tajno i nedokučivo značenje. Za apostola Pavla Korinćani su pečat: „Ako ljudima i nijesam apostol, ali vama jesam, jer ste vi pečat mojega apostolstva u Gospodu“ (Poslanica Korinćanima, 9, 2). U glavi 5 Otkrivenja stoji: „Jagnje uzima knjigu sa sedam pečata“. U glavi 7 govori se o otvaranju prvih šest pečata, a u glavi 8 o otvaranju sedmog pečata, za čim slede prve četiri trube i trostruko zlo. U glavi 9 oglašava se peta truba sa prvim zlom i šesta truba sa drugim zlom, a u glavi 10 pojavljuje se anđeo s knjigom koju je izneo apostol Jovan. U Otkrivenju Otac je obeležio svoga Sina pečatom, a to znači da ga u svoje ime dodeljuje i šalje da ljudima podari život. Takođe u Otkrivenju (7, 3) Bog obeležava ljude svojim pečatom kao i u Knjizi proroka Jezekilja (9, 4), što znači da pripadaju njemu i da su pod njegovom zaštitom. Po nekim tumačenjima „pečat“ dobija značenje krštenja, što opet ukazuje na novo značenje: da je čovek Božje vlasništvo. Najzad, iskonski pečat je idealan svet, odnosno božanska reč, što ukazuje i na platonistički uticaj.
 
U Otkrivenju Jovanovom (glava 5. 1) stoji: „I vidjeh u desnici onoga što sjeđaše na prijestolu knjigu napisanu iznutra i spolja, zapečaćenu sa sedam pečata“, što samo čini ovaj simbol, koji Bogdanović uzima za duhovnu vertikalu svoje nove pesničke zbirke, još tajanstvenijim i nedokučivijim. Ne može se protumačiti simbolika ove slike bez određenog značenja same knjige (knjige sudbine, odnosno božanskog zaveta). Jedno od mogućih značenja ove simbolike jeste da je „knjigu sa sedam pečata“ zapečatio sam Bog, i da je može otpečatiti samo biće koje poseduje božansku vlast, a to je jagnje, odnosno Isus Hristos.

U Starom zavetu, u Pesmi nad pesmama (8. 6—7) zaručnik se obraća svojoj ljubljenoj:

Stavi me kao znak na srce,
kao pečat na svoju ruku,
jer ljubavje jaka kao smrt,
a ljubomora tvrda kao grob.
Žar je njezin kao žar vatre
i plamena Jehovina.
Mnoge vode ne mogu ugasiti ljudav
niti je reka potopiti.

 
Pet ciklusa Bogdanovićeve knjige mogu se smatrati i kao pet krugova, ili svaki krug kao posebna knjiga, i otuda „Trube i pečati“ ostavljaju utisak svojevrsnog lirskog petoknjižja. Svaki od ovih krugova je tematsko-motivski dosledno oblikovan i stilski osoben.
 
Prvi od pet piklusa počinje citatom iz Starog zaveta, iz Knjige proroka Jezekilja (glava 2, stihovi 8, 9, 10). Isti citat nahodi se i u Otkrivenju. Već tim citatom, u kome apostrofirana knjiga — „ispisana iznutra i spolja“ — Bogdanović je ne samo nagovestio nego i sugerisao tematsko-motivski i značenjski prostor svog rukopisa, uspostavljajući čvrstu vezu između Starog i Novog zaveta, odnosno Knjige proroka Jezekilja i Otkrivenja Jovanovog. Bog daje proroku da pojede jednu knjigu, koja, kako stoji u trećem stihu, „bješe mi u ustima slatka kao med“. Bogdanovićeva knjiga života u stvari je „knjiga sa sedam pečata“ iz Otkrivenja, koju uzima jagnje, odnosno Onaj koji sedi na prestolu.
 
Iako je pojam knjige, u kontekstu nove Bogdanovićeve zbirke, supstitut za svet, čini se da je sam život, podjednako vidljiv i nevidljiv, očigledan i tajanstven, sedište njegovog speva Trube i pečati. Zaista, u prvoj pesmi prvog ciklusa (“ I videh knjigu“), govori se o knjizi koja je „čuvar reči“, odnosno „čuvar života“. Možda i čuvar sveta. Ili je, pak, ona sama sobom svet, jer sadrži sve ptice, insekte, glasove, zvuke talasa i granja, reči slikara, pisaca i istraživača, ali i imena ubica, silnika, sanjara rata. Zato Bogdanović, nabrajajući njena svojstva, takvu krilatu knjigu uzdiže do simbola, ukazujući da je njen stvarni naslov (odnosno ime) „čuvar reči“, „harmonija vasione“, „istina, ali i „neistina“ i „nevera“. Najzad, ime te knjige, koja simbolizuje totalitet života, jeste i „zaborav istorije, mladosti, skok srca u ništavilo“.

Pevajući o knjizi života, koja je neka vrsta Nojeve barke, Bogdanović naznačuje koordinate — značenjske, idejne, estetske, filozofske, pre svega pesničke — zbirke Trube i pečati. Njeno „otvaranje“ i „listanje“ nalikuje penjanju uz duhovne lestvice ili silazak duboko „po zakopano blago“. Knjiga Trube i pečati ima svoje istorijske i metafizičke vertikale ali i svoje horiziontalno prostiranje. Svaki od pet njenih ciklusa ponaosob poseduje vertikalno-horizontatni sistem, na šta nas upućuju i njihovi naslovi: „Perspektiva ikone“, „Lomljenje pečata“, „Cvetovi paprati“, „Anđeli trubači“, „Stare fotografije“.
 
Prvi, drugi i četvrti ciklus imaju biblijske konotacije, treći i peti prostiru se od istorijskog do savremenog diskursa. To se naročito odnosi na pesme koje korespondiraju sa drugim pesnicima, anđelima-trubačima (Petrarka, Leopardi, Bodler, Ezra Paund, Ivo Andrić, Laza Kostić, Dis, Bojić, Šantić, Rakić, Desanka Maksimović). Njihov izbor je i svojevrsni izbor po srodnosti, ali i po različitosti.
 
Slikovitost je odlika ne samo prvog ciklusa već čitave Bogdanovićeve knjige. Pesma posvećena Katarini Ivanović u prvom i Miliću od Mačve u završnom ciklusu čine jedan zvezdani krug. Izrazita je slikovitost u pesmama o Milici Stojadinović Srpkinji i Mrtvoj prirodi sa pticom Katarine Ivanović. U završnoj pesmi prvoga ciklusa „Kiše rađaju ritmove“ pojavljuju se skulpture Henrija Mura i Brankusija. O jedinstvu i celini prirode, odnosno sveta, kazuje završna strofa pesme:

Sve u prirodi govori jedan jezik samo ljudi to ne vide, samo ljudi to ne vide.
 
U pesmama sa nacionatnom tematikom, u kojima uočavamo Bogdanovićev odnos prema nacionatnoj istoriji i drami srpskog naroda nema ničeg ilustrativnog. Kosovska drama ima značajno mesto u njegovoj knjizi („Mladen Mirić na nebu Metohije kopira freske Bogorodice Ljeviške“, „Vampir nad Svetim Arhangelima“), ali i mnogi drugi događaji bez kojih se ovako koncipirana knjiga ne može zamisliti.
 
U ciklusu „Lomljenje pečata“ Bogdanović koristi teme iz mitologije i folklora („Kum zmija Slepić“, „Crna košulja labud-devojke“, „Poći, Ljeljo, na vodu, na Tisu“), i slovenske prošlosti („Ponesi klepetušu gubavca, Ćirilo“), iz nacionalne povesti („Molitva monaha Simeona u mirjanstvu Stefana Nemanje Hristu Mladencu pred upokojenje u Hilandaru“, „Noćne trke despotice Jerine“).

Reminiscencije na starozavetne teme („Skreni brod, Noje, sa planine Ararat“), antičke teme („Čekajući Odiseja“), novozavetne ličnosti i brojni citati ili aluzije na pojedine događaje iz Biblije čine Bogdanovićevu knjigu pesama knjigom sinteze. Hristova „dela ljubavi“ i njegove „poruke ljubavi“ su, posle svih poraza i gubitaka — u vertikati ljudske povesti — u stvari izraz pobede Spasitelja. Kada se čini da je sve izgubljeno, otvara se nada, koju upravo simbolizuju „dela ljubavi“ Isusa Hrista.

Bogdanovićeva pesnička zbirka Trube i pečati obuhvata drevne ali i sasvim savremene i aktuelne teme i ličnosti, svetske kao i srpske („Faeton Nikita Stanesku“, „Alen Ginzberg dubi na glavi u salonu Udruženja književnika Srbije“, „Poslednji razgovor Joana Flore i Vaska Pope“, „Razgovor dva anđela Viljema Šekspira i Nikole Koljevića“, „Krčazi Milića od Mačve“ i druge pesme). U pojedinim pesmama Bogdanović se direktno obraća pesnicima srpske pesničke tradicije („Treba opravdati reč, Miloše Crnjanski“, „Slutim to je tvoj san, Lazo Kostiću“). Svaka pesma ima svoju „priču“. Pa ipak, ma o čemu da peva, Bogdanović se uvek vraća ključnoj temi: knjizi života. U svemu o čemu peva, on vidi traganje za knjigom života, odnosno za knjigom nad knjigama:

Pesnici u polju Armagedonu
među vojskama, knjigu života traže.
A ona među nebeskim cvetovima
što hiljade života odnose u trenu.
       („Aleksa Šantić i Milan Rakić u polju „)

Brojne su reminiscencije na ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i Metohiji. Pesma „Romansero Đure Rnjka“ je paradigma za stradanje Srba u Hrvatskoj, 1995, kao što su to i pesme o smrti na sarajevskom mostu, o granatiranju srpskih Vraca i o smrta pesnika Jakova Jurišića. Pesma „Most kod Lozna“ gotovo fotografski dočarava posledice bombardovanja Srbije 1999. Tematsko-motivski i diskurzivni raspon u ciklusu „Cvetovi paprati“ zaista je zadivljujući: od slovenskih, metohijskih, kosovskih, biblijskih do istorijskih i savremenih tema istovremeno („Delfski projekat Meline Merkuri“). Zamisao Bogdanovićeva je da obuhvati celinu sveta u svoj različitosti, složenosti i disperziji. Tragajući za tom knjigom nad knjigama Bogdanović je u stvari tragao za suštinom ljudskog postojanja, ali i za smislom pesničke umetnosti.

Slobodan Rakitić | Alma