Pecalbar sa dve adrese

Sve do nedavno, za naše ljude koji su sedamdesetih godina prošlog veka krenuli „trbuhom za hlebom“ u zemlje zapadne Evrope, koristio se eufemizam „radnici na privremenom radu“. Kako su vreme i život pokazali da je to „privremeno“ u stvari citav radni vek, a najcešce i životni, danas ih zovemo jednostavno – naša dijaspora. Sa Amerikom stvari su tekle malo drugacije: dok se ostali svet u „obecanu zemlju“ uglavnom iseljavao, naši su, zavisno od toga koja ih je muka naterala, odlazili u emigraciju ili pecalbu. Ovi drugi, po definiciji, takode sa idejom privremenosti, ali nam je poznato kako je i to završilo. Uglavnom se operiše podatkom da našu dijasporu sada cini korpus od oko cetiri miliona ljudi, dakle, polovina današnje Srbije rasuta je po belom svetu.
Danas, kada, posledicno tehnickom i tehnološkom razvoju, svi zaista živimo u jednom globalnom selu i ništa više nije daleko i nedostižno, san o pravoj pecalbi konacno je postao stvaran. Tako se poslednjih decenija, pored mase onih zauvek otišlih, uocava i jedan broj ljudi koji cirkulišu – u Americi rade i sticu, ali u domovini kucu kuce. I cešce su tu, nego tamo. I dobro im je i tu i tamo. U razgovoru sa Branimirom Banetom Zelicem, Beogradaninom iz NJu DŽersija, otkrivamo tu carobnu formulu „bezbolne pecalbe“.

Ostala obecana zemlja
– U Ameriku sam otišao 1984. sa namerom da tamo i ostanem. U NJu DŽersiju je vec živela i radila moja sestra, što je bilo odlicno kao podrška u startu. Brzo sam se snašao, pa je uskoro stigla i moja supruga Dobrina sa sinovima. NJoj se, medutim, nije dopalo da sa fakultetskom diplomom radi neodgovarajuce poslove, pa se posle godinu dana sa decom vratila na svoje radno mesto, u Beograd. Od tada mi živimo na relaciji Beograd-NJujork i obratno, malo oni ovde, više ja tamo, i ne bih rekao da imamo na šta da se požalimo – pocinje svoju pricu Bane Zelic, koji za sebe kaže da je „pravi pecalbar“, sa americkom adresom u Midland Parku u NJu DŽersiju i na beogradskom Kanarevom brdu.
Na pitanje da li je Amerika još uvek „obecana zemlja“, Branimir Zelic odgovara potvrdno i mišljenja je da je to zaista zemlja svakovrsnih cudesa.
– U Americi je svakoga trenutka svaki covek potencijalni milioner. Taj osecaj je apsolutno prisutan svakodnevno, i to je ono što ovu zemlju cini i danas carobnom. Potrebno je, naravno, da imate nešto u glavi, poprilicno srece i da odolite iskušenjima koja vas vrebaju sa svih strana.
U ta iskušenja, pored droge i drugih devijantnosti, naš sagovornik ubraja i neumerenost u konzumiranju hrane, koja je takode svojevrstan izazov. U Americi je ima u izobilju i najjeftinija je u svetu (kao i vecina ostalih potrepština). Da mnogi nisu odoleli, govori statistika da je oko šezdeset posto Amerikanaca nenormalno debelo, dakle, invalidi.
– Prosecan Amerikanac je covek „ispranog mozga“, koji kad ne radi, sedi kraj televizora i žvace li žvace… Gleda kako drugde u svetu vladaju glad, nemaština, ratovi, beda, i oseca se privilegovano. Zadovoljan je što je tu gde je i misli da je srecan. Nije svestan da zapravo hrani svoju depresiju koja onda dostiže stotine kilograma na vagi. U Americi je, zatim, vrlo teško i nezdravo vaspitavati i podizati decu. Nedavno je štampa objavila frapantan podatak o anketi u jednoj osnovnoj školi u prestižnom njujorškom kvartu, koja je pokazala da su svi daci cetvrtog razreda, dakle, desetogodišnjaci, medusobno u krug opštili seksualno.

Mladi menjaju imidž dijaspore
Kako je onda Amerika i dalje „obecana zemlja“?
– Tako što cete samo u njoj, ako se okliznete ili sapletete ispred ili u necijoj kuci, ili vas malo okrzne auto, dobiti pozamašnu svotu osiguranja, što u kockarnici, koja je postala široko rasprostranjena zabava, možete na džek-potu da dobijete takode gomilu para… Svojim ocima sam u Atlantik Sitiju gledao kako je jedan Indus, sa sve turbanom na glavi, za pola sata ispraznio tri automata i postao milioner. I, naravno, ako imate nešto u glavi, a naši ljudi uglavnom znaju da misle „trista na sat“, uspeh je na vidiku. Mladi i obrazovani, koji poslednjih godina dolaze iz Srbije, uglavnom su se svi dobro snašli, narocito kompjuteristi.
O njima, inace, Zelic ima samo reci hvale i smatra da ce oni vremenom promeniti imidž naše dijaspore u Americi.
– Naši ljudi se uglavnom okupljaju oko crkve. Tu se druži, slavi i proslavlja, pa sam se i ja neposredno po dolasku tamo uputio da upoznam naš svet. Na ulazu u crkvu zaustavlja me jedan covek i pita: „Ko si ti, cetnik ili partizan?“ Bio sam zaprepašcen pitanjem i pošto nisam ni jedno ni drugo, odustao sam tamo da idem. Kasnije sam se uverio da naši nerado izlaze u susret jedni drugima, da nema nikakve solidarnosti i da kao amanet uglavnom nosimo ono „da komšiji crkne krava“. Tako sam prakticno izgubio svaki kontakt sa našom dijasporom i moje okruženje u Americi danas cine uglavnom Filipinci. S njima radim i s njima se družim. Kao privatni preduzimac, brinem se o svim kucnim popravkama i majstorijama. Moji prijatelji me preporucuju svojim prijateljima Filipincima i tako se dogodilo da sam zapravo potpuno u tom krugu ljudi. Oni su veoma slicni nama po temperamentu i nacinu života. Porodicno i familijarno su vezani. Roditelji žive sa svojom decom i unucima, pa se na njihovim porodicnim okupljanjima nade preko stotinu ljudi. I medu njima ja, Beogradanin.

Ništa više nije isto
– Od prošlogodišnjeg 11. septembra Amerika sigurno nije ona ista. Da biste iz NJu DŽersija došli do NJujorka morate ili preko gvozdenog mosta ili tunelom. I istim putem natrag. Mnogi zbog posla to moraju svakodnevno. Ne znam ni jednog mog poznanika koji bez stresa u poslednjih godinu dana prevaljuje taj put. Jedan od njih mi kaže da svakog dana kad stigne na desnu obalu Hadsona obriše znoj sa cela i kaže: „Danas sam uspeo!“ Taj strah od terorizma je nešto što prožima Ameriku i s cime ona vec punu godinu dana živi.

Poucna prica
– Naša je tragedija naš mentalitet, dok je prica o Jevrejima stara, ali uvek poucna. Oni u Americi prakticno funkcionišu kao država u državi, imaju potpuno zaokružen ceo svoj sistem, od pekara do banaka i škola. Kad u kvart doseli novi Jevrejin, ujutru mu na vrata kuca lokalni rabin i donosi korpu sa „ponudama“. U njoj su simbolicni pokloni u vidu razlicitih proizvoda kojima trguju njihovi zemljaci i pored svakog je vizitkarta, tako da taj novi zna sutra tacno gde ce kupiti kiflu, a gde lekove ili štof, u kojoj banci ce otvoriti racun, a gde upisati dete u obdanište ili školu.