Cesto sam se pitao, zasto moj djed revno zapitkuje moje drugove Muslimane
odakle su i ciji su. Znao je ponekad reci „ni u tikvi suda, ni u Turcinu
druga“ da bi odmah zatim dodao „ima i’ al’ nije im vjeru falit“.
Bio je korektan da to ne kaze pred nekim od mojih drugova i drugarica koje
su povremeno svracali kod nas. Istina kako je djed bio gluv kao top, uvijek
sam mu pomjeranjem usana morao reci o kome se radi.
Imali smo malu gostionicu pored rijeke u naselju na tromedji tri sela. Nismo
pripadali nijednom od ta tri sela iako su se stanovnici istih cesto glozili
oko toga. Naime jedina autobuska stanica nalazila se kod nas. Kondukteri
su muku mucili da prodaju kartu zadrtim brdjanima koji su uporno insistirali
da se stanica zove po njihovom selu.
Jedan saljivdzija nazva nase malo mjesto naseljem sarenih kuca i od tada
su ga tako i nazivali. Iako su sve kuce bile skoro istovjetne, precutno
smo prihvatili naziv, sretni da nas vise ne svojataju.
Kako ne spadam u ranoranioce, moja majka je uvijek ustajala prva i cistila
bastu gostione iako sam se ja mlako bunio protiv toga.
Jednog od onih jutara kada bih sve dao za jos pet minuta sna, cuo sam kako
sa nekim razgovara. Pozurio sam da uskocim u odijelo, pomislivsi da se radi
o inspekciji koja me zbog moje zadrtosti nije ostavljala na miru. Majka
je razgovarala sa krsnim smedjokosim mladicem par godina starijim od mene.
Ugledavsi me osmjehnu se i rece:
– Evo mog sina, pitaj ga sam. – i odvojivsi se od neznaca hitro prodje pored
mene u prolazu sapnuvsi:
– Primi ga da radi, sirotinja.
Gledali smo se nijemo par trenutaka, ja ljut sto me majka stavlja pred
svrsen
cin, da primim na posao neznaca. On vjerovatno uplasen da nece dobiti posao
jer je gazda mladji od njega.
– Dobro jutro, kojim dobrom? – upitah.
– Dobro jutro gazda, cuo sam da Vam treba konobar pa eto…- zamuca i
poniknu
pogledom.
– Primljen si. – odvalih ne razmisljajuci, jer mi bijese neprijatno gledati
covjeka starijeg od sebe kako zbunjeno muca.
– Dodji za sank da popisemo robu. – dodadoh.
…
Proslo je od tog susreta vec par mjeseci, Ferid je, tako se zvao, dobro
radio svoj posao, uglavnom ne govoreci puno ni sa mnom ni sa gostima.
Jednog jutra nas zatece moj djed, kako uz prvu jutarnju kafu pravimo
mjesecni
obracun.
Pomazuci se stapom djed udje u gostionu i kasljanjem procistivsi grlo
pozdravi:
– Pomoz Bog sine, me’raba Turcine.-
Ferid se nasmija otpozdravivsi sa „merhaba djede“ a ja ostadoh zabezeknut.
Iz suvog grla nisam mogao istisnuti ni jednu jedinu rijec. Ferid gipko
ustade
i natoci djedu njegovu jutarnju rakiju i smjeseci se stavi je pred njega.
Djed skide subaru, prekrsti se i ispi je u jednom gutljaju.
– Fala, da si mi ziv i zdrav. Nego kako ti je djed Hakija?
– Dobro je hvala Bogu, pozdravio te puno.- prosaputa Ferid naglaseno
pomjerajuci
usne pri tom. Naucio je vec da sa djedom se jedino tako moze komunicirati.
– Fala pozdravi i ti njega nego ako cujes sta za Cizmu, za Sulejmana Cizmu
prenesi mu pozdrav od Nedje Batine. – rece djed i mladalacki hitro izidje
napolje.
– Izvini Feride, pojma nema sta mu bi da te onako ruzno pozdravi.-
promrmljah
postidjeno.
– De ba Luka, ko da bi tebe moj djed Hakija drugcije pozdravio do Vlase
ili Kaurine.- nasmija se Ferid.
– Ko mu je taj Cizmo, Sulejman Cizmo kojeg pominje?- upitah da pobjegnem
od teme.
– Jedan cudak, ima petnćst godina kako ni s kim ne kontaktira, zavukao
se u jednu sobu, ukucani mu donose hranu i preobuku. U stvari samo jedno
unuce, unuku Salihu prima u sobu. Kivan je nesto na ovaj svijet. – odgovori
Ferid i ustade da posluzi goste koji su dosli i sjeli za jedan od bastenskih
stolova.
…
Mjeseci su prolazili, gosti su navikli na konobara koji uglavnom cuti, a
djed ga je i dalje svakog jutra pozdravljao na isti nacin. Medju njima se
stvorilo neko cudno tajnom obvijeno prijateljstvo u koje ja a i niko drugi
nije mogao proniknuti.
Jednog jutra upita me majka:
– Boga ti sine, isprical’ tebi Ferid ono sto je meni ispricao prvo jutro
kada je dosao?
–
– Ne, nije. Nisam ga nista ni pitao, ti si rekla da ga primim jer je
siromah,
kad malo bolje razmislim njegova familja spada medju bogatije u njegovom
selu i ne znam sta ti bi da mi kazes da je siromah.-
– Pitaj ga sam. – rece majka odlucno.
Nisam bio nestrpljiv da saznam zasto ga je majka proglasila siromahom ali
ipak iste veceri upitah:
– Boga ti Fera, sta te natjera da dodjes kod mene, kad tvoji rodjaci imaju
gostionu i ascinicu u samom centru Mahale?
Upravo nam je tocio konjak. Zastade u pola pokreta i pogleda me
zanatizeljno.
– Cekam vec dugo na ovo pitanje, i cudim se da ga ranije nisi postavio.
Ispricat cu ti. – rece i natocivsi pice ponese ga u bastu.
Odnekud se pojavise moji drugovi Neso i Dule, koje je Ferid prekrstio u
Avdo i Emeko kao imene u Meho, jer smo poceli sa njim odlaziti na igranke
u muslimanska sela.
– Evo taman ste sva trojica tu pa cujete – rece i zatim strusi u sebe dupli
konjak.
Mrveci u ruci praznu paklicu cigareta Ferid je napuklim glasom pricao.
– Odvede me babo Atif u Sarajevo kod Amidze Mensura, da prenocimo i ako
amidza imadne kake veze da me upisu u miliciju. On, osilio se hajvan, veli:
„Ne mere on u miliciju jer je obiljezen“ i pokaza ovo moju biljegu na celu.
– uzdahnu pokazavsi srcolik mladez medju obrvama.
– A primise me. Cetiri godine sam dijelio sobu sa Franjom i Drazom. Nas
trojica sa tri strane ove planine. Bratstvo i jedninstvo u jednoj sobi.
Zavrsismo skolu, Drazo najbolji u klasi, ja drugi a Franjo treci. Drazo
upisa pravo vanredno, a Franjo i ja odustasmo od daljnjeg skolovanja, dobra
bolan milicionreska plata a i Sarajevo puno podatnih zena, dje ces jos
uciti.
J*bi ga, vracajuci se iz Hadzica Franjo zametnu kavgu sa mangupima a ja
kao i po obicaju vadim kestenje iz vatre. Drskom pistolja razvalim glavu
jednom mangupu, jedva je ostao u zivotu. Na sudu Franjo place i kaze da
je molio mene da ne zapocinjem kavgu, ali da sam ja tome uvijek bio sklon.
Ja skocim da ga tucem, i dobijem dvije godine robije, naravno i nogu iz
milicije. Ustanem pred sudom i zakunem se da cu ubiti Franju ako se ikada
vratim u Sarajevo. Mati mi padne u nesvjest.
J*bi ga, dodjem nakon mjesec Zenice u Focu i tamo zateknem Drazu. Drazo
politicki zatovrenik.
„Sta je bolan Drazo?- pitam ga ja, a on veli uvalio ga Franjo. Kad je Drazo
cuo kako me je Franjo uvalio, opalio mu samar, a ovaj govnar ga ocinka da
rovi po arhivama i pise knjigu o porijeklu svoje familije i nekih
muslimanskih
familija koje su u srodstvu sa njima samo su potkraj osamnćstog vijeka
primile islam. Drazi odvale tri godine zbog nacionalizma. – mamu im j*bem
govnarsku! – opsova zustro i popi moj konjak koji ja do tada nisam ni
dodirnuo,
jer sam s uzivio u njegovu pricu.
…
Nista se nije promijenilo medju nama od kako nam je ispricao svoju zivotnu
pricu. Mozda smo ga malo vise postovali ili bar imali razumjevanje za
njegovo
cutanje koje je u pocetku djelovalo odbojno. Radio je i dalje, dobro i
korektno
a u slobodne dane smo zajedno izlazili i dalje posudjujuci po potrebi imena,
on srpska, a Neso, Dule i ja muslimanska.
Desilo se da mu se sestra razvela od muza, i da ne ostane prepustane na
milost i nemislost nemilosrdnoj muslimanskoj Mahali zamolio me je da je
primim na posao. Pristao sam iako mi nije bila neophodna kuvarica, ne
sluteci
da ce mi jednog dana, novopoceni Veliko Srbi uzeti za zlo, sto su kod mene
u srpskom selu radili muslimani, iako je bilo Srba koji nisu imali posla.
Mozda je i tada bilo nekih koji nisu na Ferida i Almu gledali blagonaklono,
pa naravno ni na mene kod koga su radili, ali se niko nije usudio da mi
to kaze, jer sam bio od onih mladih ljudi koji su uvijek spremni da zlo
uzvrate gorim a dobro boljim.
…
Iznenadi mi jedne veceri Feridovo pitanje izreceno nakon dugog i cini mi
se mucnog oklijevanja.
– Luka, ja bih sutra uzeo slobodno ako moze. Bajram je, a poceli hajvani
iza ledja da sapucu da sam radeci medju Srbima stekao naviku da za Bajram
jedem krmetinu. – iako je sve to izrekao saljivim tonom osjetio sam da se
nesto ozbiljno krije.
– Nema problema. – rekoh ne pokazavsi znatizelju.
– Znas moram ti nesto reci…
– Reci.
– Ja cu se sutra ozeniti… mislim njeni su protiv braka pa cu je ukrasti…
a zato mi treba… – zastade lomeci nervozno prste.
– Treba ti lova, nema frke dat cu ti platu unaprijed. – docekah spremno
misleci da je novac u pitanju.
– Ne, ustedio sam nesto, nego mi treba dobar jaran s autom. Ukrascu je,
dina mi, pa makar mi to posljednje bilo. – rece odlucno pogledavsi na kratko
u tavanicu.
– A taj jaran sam ja? – upitah veselo.
– Ti i niko drugi. – odgovori brzo, osmjehnuvsi se veselo.
– Kad?
– Sutra u sedam kod novog mezara.
– Dogovoreno. – rekoh a on me srdacno zagrli.
…
Ukrali smo je.
Licili smo na dvojicu zlih razbojnika koji su ukrali naivnu mladu princezu.
Cavrljala je veselo, da sakrije strah i zbunjenost, vjerovatno sluteci da
joj zivot sa prokazanim bivsim robijasem i nece biti sladak.
Ostavio sam ih u hotelu u gradu koji je dovoljno daleko od Mahale, a i
dovoljno
blizu granice, da u slucaju nuzde mogu pobjeci u drugu drzavu.
Nasa strahovanja od potjere bila su neopravdana. Vec nakon sedam dana
Salihini
roditelji su uvukli rogove i prihvaitli zeta. Ferid se vratio na posao a
mi smo nastavili po starom, skoro da se nista nije promijenilo osim sto
je on morao izmisljati prekovremeni rad, kada je zajedno sa mnom isao u
„zivot“.
Nasi odlasci „u zivot“ zavrsavali se nerijetko maratonskim pijankama i posle
jedne od takvih Saliha je pokupila „krpe“ i otisla kod roditelja. Lijecili
smo mamurluk tankim spricerima i domisljali se kako da spasimo Feridov brak.
Izgledalo je da su mu sve ladje potonule i da ne postoji nacin da odobrovlji
Salihu i njene roditelje. Izenada Alma koja je citav nas razgovor cula iz
kuhinje nasmijavsi se rece:
– Pa budalo, povedi gazdu kod njih i javi djedu Sulji da si doveo unuka
Nedje Batine i sve ce biti sredjeno. Saliha je njegova miljenica a on je
gazda u kuci iako ne izlazi iz sobe.
–
Ferid veselo ustade i utrca u kuhinju. Zacu se glsano cmakanje i Almin veseo
smijeh.
– Hocemo li gazda? – upita nestrpljivo vrativsi se iz kuhinje.
– Hocemo. pristadoh nevoljko, nije mi se islo u kucu Salihinih roditelja
jer sam smatrao da su kivni na mene zbog mog ucesca u njenoj otmici.
…
Stigli smo s prvim mrakom u dvoriste niskim zidom opasane prizemne kuce.
Pogledom ga ponukah da ne oklijeva nego da pokuca na vrata. Namrsti se i
slegnuvsi ramenima pridje vratima. Ne podje mu za rukom da pokuca jer se
ista uz tresak otvorise i citav otvor ispuni tijelo sredovjecne zene.
Zajapurenih
obraza sa ocima punim bijesa prosikta:
– Hajvanu da bil hajvanu, zar se usudjujes da dodjes. Sikter! Sikter ispred
kuce da te nebi na tabutu odnijeli!
– Draga mati, evo doveo sam gazdu da vam objasni, da sam morao raditi
prekovremeno.
Laze bona carsija da smo lumpovali.
– Sikter peksijunu! Sikter! – vrisnu zena i zalupi mu vrata pred nosem.
Nemocno slegnu ramenima i pogledom me pozva da se udaljimo.
Na jednom prozoru se pojavi razbarusena djecija kosa i ljubopitljiv pogled
bistro plavih ociju.
– Psst, Azema, reci djedu Sulji da je sa mnom unuk Nedje Batine. Idi molim
te kupit cu ti ovoliku cokoladu. – rece Ferid rasirivsi ruke.
Djetinje glave nestade s’ prozora i zamijeni je gorostasno tijelo Feridove
punice.
– Sikter! Sikter obadvojica!
– Cekaj malo. – prosista Ferid naslonivsi se umorno na drveni direk koji
sluzi kao nosac kapije.
– Sta cekamo, i reci me vec, kako te ja mogu izvuci iz ovoga, to jest kakve
veze ima moj djed sa njihovim djedom? – upitah nervozno.
– Ne znam ni ja, ali cekaj, ako Azema dospije da probudi Sulju…
Iz kuce se zacu nerazumljiva vika i gorostasna punica izidje napolje. S’
nanulama na nogama sitnim korakom se doklati do nas.
– Dijete, ako si ti unuk Nedje batine, bujrum u kucu. – rece osmjehnuvsi
snishodljivo a Ferida presjece pogledom punim bijesa.
– Samo ja? A… bez njega ne idem, nisam ja Vas zet nego on… – otegoh
neodlucno.
Ovaj peksijan!!!!! – ljutnu se ona ali videci da se ne pomjeram s mjesta
nemocno slegnu ramenima.
– Neka i njega. hajde djed vas ceka. – pristade nevoljko.
Ferid se zadovoljno osmjehnu i namigunu mi nezgrapno sa oba oka.
Ne promace joj njegovo namigivanje, Promrmlja nesto nerazumljivo sebi u
njedra i sitnim nezgrapnim koracima povede nas ka ulazu u kucu.
…Odgojen sam da na siromastvo i bogatstvo gledam istim ocima, pa me nebi
odusevila bogato ukrasena vila, kao sto me nije razocarala dnevna soba
zastrta
ponjavama sa niskim secijama prekirvenim ovcijim kozama, pored grubih
zidova.
Starac sitan i specen s mukom ustade i prihvati moju ispruzenu desnicu u
svoje zute smezurane sake i lice izborano kao reljef zbrcka u osmijeh.
– Zasuci rukave sinko. – rece nakon dugog razgledanja moje fizionomije
izoblicene
od mamurluka.
Ne znajuci sta ce mu to, zavrnuh rukave do lakata ispruzivsi ruke prema
starcu.
– To je to. – rece Suljo i po istaocnjacki savivsi noge sjede pored niske
sinije prekrivene bijelim, sinim vezom ukrasenim stolnjakom.
– Bujrum djecace, bujrum sokole. – rece starac i pokaza mi cibukom da sjedem
preko puta njega.
Ferid se muko nakaslja da svrati starcevu paznju na sebe.
– Idi pomozi puncu da pristavu ja’nje. – muklo rece Suljo ne pogledavsi
Ferida.
Ovaj bez rijeci izadje a u prostoriju udje djevojcica sa razbarusenom kosom
i s pogledom oborenim ka podu pridje djedu.
– Kafu, rahatlokum i rakiju nam unesi, i reci ostalim da nam ne smetaju.
Djevojcica bez rijeci izadje, a Suljo kroz gust oblak dima upita:
– Kako ti je djed? Jel zdrav? Trosi li duvan i rakiju?
Zbunjeno se osmjehnuvsi dogovorih:
– Dobro je, samo je vec odavno gluv, a rakiju i duvan trosi joj kako.
– Neka hvala Alahu, neka. – promrmlja Suljo zagledan u daljinu. Odbivsi
jos par kolutova ljutog duvanskog dima, poluzatvorenih ociju, s glavom
nagnutom
na lijevu stranu zapoce:
– Bio je to April, lijep da ljepsi na pamtim, nikada se ne ponovio da Bog
da…..
Suljo smrcnu, nakaslja se staracki i krisom obrisa suzu. Izmijenjenim glasom
nastavi:
– Navratili Rasid i ja kod ahbaba Nedje u njegov han. Uoci vaseg Vaskrsa
bijese… Posna hrana, mehka rakija, al’ muzika i mlade Ciganke dovedene
cak iz Rumunije. Pusta mladost, pusti sevdah…
Uzdahnu, ponovo glumeci da brise celo obrisa rukavom suze.
…- Iz noci izisli pijani, a otrijeznili se tek na Dravi…Zaratilo,
mobilisalo
nas sve trojicu i sve goste kiridzije sto se zatekose na konaku u Nedjinom
hanu…. Pukla kraljevina k’o tresnjovo govno, oficiri izdali, nismo
municiju
ni dobili… Nas trojica dzadu pod noge pa za Bosnu. Izbjegavajuci ustase
i Macekove straze jedva se za dvije hefte dovukosmo kuci. Jok more svojoj
kuci nego pravo u Nedjin han, kad tamo…narod nas nesto naopako gleda i
nas i njega. „Nesto ne valja“ sanem ja Rasidu al’ on ni mukajat. Nedjinca
se krsti i place, djeca joj se za skut drze i kunu, kunu bolan nas muslimane
Balije. Vele trideset i tri najbolja momka iz sela da smo vam ubili.
Zastade ponovo se staracki nakasljavsi. Iza mojih ledja u sobu tiho umili
Azema sa zelenim ibrikom punim preslatke kafe, dva mala fildzana, flasom
meke rakije i dvije casice. Krijuci pogled, natoci nam pice i kradom od
djeda presjece me vragolastim pogledom. Djevojcurak, sesnćst-sedamnćst
godina, niti zena niti dijete. Premlada da bi bila svjesna svoje ljepote,
prestara da bi se uzdrzala da ne okusa svoje zenske moci.
– Moj melek, moja Azema.- smrcnu starac motajuci novu cigaru.
– Dodjosmo u Mahalu. kad imas sta vidjeti, sva fukara pod oruzjem. Irgeti
i hamali opasali bombe i fiseklije. Crne kape na crne glave metnuli. Dice
se sto pobise one momke iz vaseg sela te sto i petoricu iz susjednog. Tvom
pradjedu, Nedjinom ocu na pragu kundakom glavu smrskali, samo to Nedjo jos
nije znao. Desilo se bas tog dana kad stigasmo…
– Pricao mi je djed da su mu oca, mog pradjeda Spasoja ubile ustase.-
– Jah, Rasida pocera amidza u uniformu a ja se dohvatim hanuminih dimija,
i hodzinih zapisa pa odglumim da sam hasta. Nema hecima da me lijeci, kao
sto nema ni da utvrdi da sam bolestan…
Onda, onda j*bi ga ostvari se prorocanstvo pokojnog babe Hasana, a znao
je rijet „ne dirajte u Srbe, jer kad se Srbin sume dovati….“, tako i bi.
…
Zatrijese partizani i cetnici jedno selo i dva nasa zaseoka. Kamen na kamenu
ne osta, ni Mahale ne bi bilo vec sejtan se medju njih umijesa i zavadi
ih. Bice sejtan, bice da su Fadil i Ivan to uradili. Bilo kako bilo Srbi
se o svom zlu zabavise, dok se ustase malo ne oporavise, a i Nijemci
pristigose
otud od Save…
-Jah zivio momce. – iznenada rece Suljo podigavsi casu drhtavom rukom.
– Zivio djede. – prihvatih ja, pitajuci se dokle ce otici Suljina prica.
Kako u cetnickom napadu poginu Rasidov amidza, rahmetli Efendi Osman te
Rasid morade prihvatiti vodjstvo, da ne bi neko od fukare momke uludo u
smrt odveo. Dumo je Rasid ovako, izmirit se Srbima dok ne prodje nevolja,
al’ jest k*rac. ‘Rvati su znali za jadac pa poslali par njhovih ljudi da
nam se kao nadju pri ruci.
– Cuo sam ponesto do djeda o sukobu partizana i cetnika, mada se to malo
kosi sa istorijom koju smo ucili u skoli. – primjetih.
– J*bo istoriju! – ljutnu se Suljo i srknuvsi glasno kafu, pljucnu u stranu.
Pogodi me sa dva oblacka ljutog duvanskog dima i kiselim glasom nastavi:
– Navrati me ahbab Rasid da dodjem kod njega, veli treba mu pismen i
povjerljiv
cojk. Ja budala prihvatim, bas onda kad ono partizani odose na Sutjesku,
a cetnici bijehu oslabljeni. Osokoli se nas basibozuk pa ponovo u vasa sela,
a i Rasid ne bijese onaj stari ahbab nego nekakav sav vazan dosao u onoj
crnoj uniformi.
– Kako to da ga u istoriji ne pominju? – upitah.
– Ne prekidaj me! – ljutnu se starac.
– Spalise ti selo, tvoj, vase selo. Sto povatase u lance metnuse, i djeda
ti….
– Ko djede Suljo, ko to ucini? – upitah ne izdrzavsi a da ge ne prekinem.
– Fukara, fukara sine, basibozuk, peksijani…Rasid ti pusti djeda na konto
starog ahbabluka, al ga upozori da bjezi u sumu…..
– Znam… – zaustih ali me on ljuto prekide.
– Znas ti sejtana! Suti kad ti pricam hajvane hajvanski, e da nisi unuk
ciji jesi bi te sikteris’o sve da Pejgamber iz tebe govori.
– Nu, kako rekoh, pusti on tvog djeda da utekne, ja ga izveo izvan Mahale.
J*bi ga, plak’o ja plak’ on.
Zastade oborivsi glavu na grudi. U trenutku mi se ucini da je zaspao pa
se nervozno naksljah. Kao da se budi iz dubokog sna starina podize sjecanjem
zamucen pogled i tiho nastavi:
-Dodje cetereset i peta. Rasida i tri stotine ustasa strijeljo Marko
Kamenjar
partizanski komadant. Mene spasio tvoj djed moj ahbab, dobro moj…
Glas mu napuce i dugo skrivane suze orosise lice. Skrenuh pogled u stranu
da mu ne bude neprijatno i na prozoru ugledah vragolasto Azemino lice.
Ukrade
mi osmijeh i dubok uzdah. Pritisnu prst na stisnute usne i pobjeze. Suljo
smrcnu, obrisa suze rukavom i nesto jasnijim glasom nastavi.
– Ostade Rasidu petoro sirocadi, jedno drugom do uveta. Oni isti sto su
njihovog babu po ramenima tapsali i u pjesmi ga sa Bajazitom izjednacili
postadose vlast, i zaprijetise smrtnom kaznom onom ko pomogne Rasidovoj
sirocadi.
– Zivio sinko, popij, evo pri kraju sam, dumam da je ja’nje do sada na
razanj
nabijeno. Treba ovaj dan proslaviti ne srece covjek svaki dan unuce svog
najboljeg ahbaba.
– Zivio djede, no sto nikad ne dodje do mog djeda niti on tebe ne posjeti,
evo da mi je rek’o ja bih ga dovezao…
– Nisi cuo kraj. Elem, pisti sirocad od gladi a niko ni prstom da mrdne.
Ja bih im dao, dina mi, al ne imadoh. Jedne subote, evo sjecam se k’o da
je juce bilo, naidje Batina sa dva konja, ko dvije gorske vile i ispod
naviljka
djeteline izbaci vrecu brasna Rasidovoj udovici. Ja priletim pa prebacim
preko tarabe da ko drugi ne vidi.
…
Lijepo, vrlo lijepo.- rekoh ponosan na postupak mog djeda, za kojeg sam
mislio da je oduvjek bio gluv i sklon zbijanju sale, skoro podjetinjio.
Nikada ni pomisljao nisam da je u mladosti zbog prijeke naravi ponio nadimak
Batina, niti da je bio sposoban za neobicna pa i junacka djela. Jer junastvo
je bilo udovici prokazanog narodnog neprijatelja doturiti vrecu brasna,
u vrijeme kada se za to gubila glava.
– Jest lijepo, al’ sejtan ne miruje. Vasa komsinica Marica ga prijavila
da je to ucino, i uhapsise ga narodne vlasti. Zatvora nije bilo, pa njega,
ljudinu, a bio je da mu nije bilo premca, ti jest da si vidjen al’ si samo
mlaka sjenka njegova, pripese uz banderu k’o hajvana. Sedam dana je, danom
kamen tucao, a nocu bio privezan k’o cuko. Klec’o je na koljenima po svu
noc i kleo Maricu rijecima “ da bog da se Djurdjevske trave ne nagledala.
Ne imado kuveta, d amu koru somuna doturim…. J*bi ga… Pustise ga sedmi
dan, a on se zakle da u Mahalu njegova noga uci nece, a ja od stida sto
ahbabu ne pomogo’ zatovori’ se u onu sobu anam, i danas prvi put
izidjo’…..
…
Potresen starcevom pricom ponikoh pogledom, ali mi znatizelja ne dade mira
te upitah:
– Sta bi s’ Maricom?
– Umrla je na Vaskrs te godine, tri sedmice prije Djurdjeva.
– Auuuu. – otegnuh zacudjeno.
– Ne arlauci, nego idi i prije nego sto odes, zapamti, sejtan ponovo rovi,
bice opet krvave svadbe, gledaj da glavu sacuvas, a ja cu ovo dana sto mi
je ostalo moliti Alaha i za tebe i za moju unucad.
– Kakav sejtan djede, bratstvo i jedinstvo je danas, nece biti rata.- rekoh
nasmijavsi se.
– Okaci ti to macku o rep. Kad oni zabranise da se druze onima koji su
prijateljovali,
da cojk pomogne ahbabovoj udovici a natjerase sve ostale u k’o marvu u
obor…..
Nema sinko ljubavi na silu…. gledaj dje sjedas u mahali i kome ledja
okreces.
Cuo sam da si meraklija i da lijepo zenskinje volis, pazi da ti se bule
ne oslade i da ti glave ne dodju……
– Ali djede….- zavapih povrijedjeno.
– Nema ali, nece proci ni pet Bajrama a zla krv ce uskuljati. – rece Suljo
i mladalacki hitro ustavsi bez pozdrava izidje iz sobe.
Ostao sam prenerazen i sjedio tako, poluotvorenih usta pogleda prikovanog
za vrata iza kojih je starac sjedio, sve dok ne udjose Ferid i Azema.
– Dje djed?- upitase u jedan glas.
– Otisao je, a odoh i ja dok me umor nije savladao. – promrmljah izlazeci.
Nisu pomogle njihove molbe da ostanem, zurio sam da pobjegnem iz Sulejmanove
i djedove price.
…
Bilo je to pocetkom maja 1988, iste veceri sanjao sam tenkove nadomak moje
kuce, i sve moje drugove u uniformi. Jutro sam docekao razbudjen ruznim
snom i sjecanjem na pricu koju sam cuo. Negdje tog jutra, dok sam gostima
ranoraniocima pricao svoju slutnju da bi uskoro moglo doci do rata na nasim
prostorima i dok su me oni zbog toga ismijavali i upozoravali da ne blebecem
da ne bi bio uhapsen, rodila se u meni odlucnost da odem.
