Najpoznatiji srpski molersko – farbarski par

Pedesetogodišnji Mitar Tucović iz Sevojna i njegov pet godina mlađi komšija i prijatelj Vujadin Blagojević su dugo godina zajedno tumarali po književnim i slikarskim poljima, a onda su se zajedno preselili na jedno drugo polje, gde su ih umesto upravnika biblioteka i galelerija, mikrofona, flaša fiskija i zakuske, dočekali prljavi stanovi, nervozne gazdarice i poneka flaša piva. Samo, za razliku od elitnog kulturnog polja, sa koga su obično odlazili praznih džepova i sa glavoboljom, sa drugog odlaze punih džepova. Mitar i Vujadin, bili su godinama poznati po svojim satirama, aformizmima, odnosno knjigama i slikama, a danas su čuveni kao najbolji molersko-farbarski par u užičkom kraju, a i daleko šire, sve do Izrćla i Rusije, par koji ima posla i tokom zime, kad moleraju, kažu, vreme nije. Ali, za majstore nema zime!

Jeftino

– A cena? Jeftino! Jednostavno, dragi zemljaci, slobodno, kad dođete kući, pozovite nas na mobilni i nas dvojica znamo kuda da okrečimo granice. Jeftino, a lepo, svetski – reklamno će Mitar.

– One zime, kad je Slobo drpio izbore, išao sam po svim mogućim mitinzima od Užica do Beograda i čitao svoje stihove, govorio svoje aforizme i dobijao aplauze. Bio sam poznat, priznat, pravi buntovnik i svi su govorili: „Svaka čast“. Ali, tih dana nisam imao ni kinte u džepu, pa kad dođem kući počinje frka: žena nervozna, kćerka traži lovu za farmerke i ekskurziju, a ja jedino pun ideala. Danas je malo drugačije, dođem kući bez ideala, ali izvadim iz džepa 200 evra i eto sreće u domu! – objašnjava Mitar suštinu selidbe sa jednog na drugo polje.
– Slikao sam, zarađivao tu i tamo neku kintu od slika, ali mala je ovo varoš za velike slike, suviše je ovde mnogo prljavih zidova da bi se na njih stavile lepe slike. I, zato, višestruko je korisnije prvo okrečiti zidove – dodaje Vujadin kojeg smo zatekli sa Mitrom u jednom stanu u Sevojnu.

Gazdarice

– Kakve su gazdarice? – pitamo majstore. „Ima ih raznih: neke znaju šta znači kad majstor zatraži pivo, neke ne znaju, a kad saznaju, ispostavi se da se majstoru ne pije. Pardon – da ga je prošla volja!“

Napolju zimska idila, a unutra – malo toplije i veselije! Majstori, vidi se i golim okom, umetnički odrađuju posao u stanu, bez obzira što su ga zatekli u malo lošijem stanju nego što su zaticani oni izbeglički, krajem leta 1995. godine.
– Znaš kako, Srbija je zemlja promena, čas vlada ratno, čas predratno stanje. U ovom stanu je, izgleda, vladalo ratno stanje – smeje se Mitar. „ćuti, Mitre, treba da znaš da ljudi danas teško žive, nemaju pare za ormane, nego zakucaju ekser u zid i okače kaput…“, opomenu Vujadin kolegu.

Bakšiš

– Krečio sam stan u Beogradu jednom poslaniku i prijatelju iz mlađih dana. Znam da je pun love, ali kad je na kraju rekao: „Može li, Mitre, malo jeftinije za druga“ – došla mi muka. Nekoliko dana kasnije, krečio sam stan jednom penzioneru u čajetini, starom komunisti. Vidim, čovek sirotan, ali spremi ručak, posluži piće, a kad sam završio plati i izvadi još 20 evra i veli: „Znam ja da ti ne voliš komuniste, ali nema veze, dobar si majstor i čovek, evo ti, popi nešto“.

Mitar i Vujadin rade u paru tokom cele godine. I, kažu, ne biraju posao i gazde, pogotovo gazdarice. „Krečimo, farbamo i sređujemo stolariju od Subotice do Bara, posebno se zadržavajući na Zlatiboru. Počeli smo da krečimo 1990. kada je krenulo veliko prljanje, priseća se Mitar. Tokom devedesetih radio sam moleraj u Izrćlu, u Rusiji, Ukrajini, pa kod Miladinovog prelaza u okolini Požarevca… Prethodno sam radio u Valjaonici bakra, bio majstor na pećima za žarenje, a pre toga sam imao bend, svirao gitaru, nosio kosu do ramena… I još sam švercovao kanistere nafte iz Bugarske, kopao kanale po Nišu, još sam objavio pet knjiga, plus aforizam: „U razvijenim zemljama nema ovoliko zanimanja, tamo svi rade“.