Mirjana N. Radovanov-Matarić

Mirjana N. Radovanov-Matarić

VASA MIHAILOVIć: – PIŠEM DA OPRAVDAM POSTOJANJE

Vasa Mihailović je jedan od „iščupanih“ i presađenih pisaca. „Pišem zato što verujem da pisanjem opravdavam sebe i svoje postojanje. To sam prihvatio kao glavni cilj svoga života.“objašnjava poznati pesnik, pripovedač, prevodilac, istoričar književnosti i svestrani popularizator srpske pisane reči. Rođen u Prokuplju, 1926, već 1942-1944. objavljuje prve pripovetke. Studije i doktorat završio u SAD, slavista i profesor emeritus na Univerzitetu Severne Karoline u čepel Hilu. Počasni član Udruženja književnika Srbije od 1987, nagrađen Zlatnim prstenom za doprinos srpskoj književnosti, Poveljom Rastko Petrović,“ Vukovom nagradom, a od 2004. i odlikovanjem „Arsenije čarnojević“ za doprinos srpskoj kulturi. Ima suprugu Branku i dva sina.

Sem mnogobrojnih priloga po časopisima, od 1977. do danas objavio desetak zbirki pesama u prozi ( Stari i novi vilajet, Bdenja, Krugovi na vodi, Litija malih praznika, Na brisanom prostoru, Božić u Starom kraju, Šesta rukovet, Darovi sna i Vrane na snegu, haiku).

čitajući Mihailovićeve pesme, haiku na primer, čitalac ima osećanje da je upravo to književni rod u kome se najpotpunije iskazuje kroz transparentnu svežinu jezičkog izraza, uprkos tome što je većinu svoga života proveo van rodne zemlje i govornog područja. Odlikuje se preciznošću reči i slike, neobičnom istančanosti čula, filosofskim pogledom na život i mesto čoveka u vasioni. Udružuje jednostavnost i mudrost japanske haiku poezije sa srpskom folklornom tradicijom.

Još kao gimnazijalac, Vasa Mihailović je zavoleo Jovana Dučića, naročito njegove pesme u prozi. Taj umetnički izraz izvrsno pristaje i njegovom temperamentu i senzibilitetu. Zato je mogao tako uspešno prevesti Dučićeve Plave legende (1983) i dati paralelno srpski original i svoj prevod na engleski, omogućivši čitaocu uporedno čitanje, poređenje i sopstveni zaključak. U tome gestu očituje se Vasa Mihailović, ne samo kao pesnik i prevodilac, nego i vrsan naučnik, autor doktorske disertacije „Herman Hese i Rusija“ (1966),“ eseja „Tesla i književnost,“ i brojnih radova i bibliografija iz oblasti srpske, jugoslovenske i ruske književnosti.

U publikaciji posvećenoj životu i 45-ogodišnjem radu Vase Mihailovića, U tuđoj luci (ur. R. Gorup i B. Rakić. Slavica. 2000), đorđe Vid Tomašević ga naziva dostojnim nastavljačem Dučićeve tradicije. Iako je inače nezahvalno i teško prevoditi/prepevavati jednog pesnika Dučićeve veličine, Mihailović „ne pokazuje manje talenta i dubine, nego više nežnosti i topline.“ Tomašević ga ocennjuje kao pesnika najvišeg reda, koji poseduje veliki prirodan talenat i čiji rad bi trebalo prevoditi na svetske jezike kako bi bili dostupni svetu. Po svom opusu Mihajlović već zaslužuje da ga buduće generacije svrstaju u red najuglednijih srpskih pesnika trajnog značaja i vrednosti. Radmila J. Gorup ističe njegovu ulogu „srpskog ambasadora za kulturu.“ Milisav Savić ocenjuje Mihailovićevu prozu kao „lep doprinos celokupnoj srpskoj prozi u drugoj polovini dvadesetoga veka. Ona u mnogo čemu dopunjuje našu ratnu priču (partizansku), a po artističkim vrednostima ne zaostaje za ostvarenjima nekih naših poznatih pripovedača koji su obavezna lektira u školskim programima. A u Mihailovićevim kratkim pričama (pesmama u prozi), gde je učinak njegove filigranske naracije maksimalan, ima nekoliko izuzetnih, pravih bisera, koje ni jedna antologija ne bi smela da zaobiđe.“ Moma Dimić ističe Mihailovićev dugogodišnji predan rad na prevodima i sakupljanju srpske poezije od samih početaka do danas, obogativši englesko govorno područje do tada nepoznatom poetikom sv. Save, Jefimije, Radičevića, Zmaja, Sterije, Disa, do Branka Miljkovića i Miloša Crnjanskog.

A šta Mihailović misli o prevođenju? “ Traduttore – traditore, prevodilac ili izdajnik. Nikada se ne može prevoditi a da se pri tome nešto ne izgubi. Osetio sam to prevodeći Wegošev Gorski vijenac.“ čitaoci tvrde da su mu neka mesta bolje prepevana na engleskom nego u originalu!.

Vasa Mihailović je i pesnik i prozaista. U prozi se najviše bavi kratkom pričom: „Želeo sam dugo godina da napišem roman o povratku u rodni kraj posle decenija stranstvovanjja, ali po svoj prilici neću to ostvariti zbog godina koje su mi preostale.“

Istovremeno s pesmama u prozi, Mihailović objavljuje priče: Emigranti i druge priče, 1980; Braća i druge priče, 1997, Elze i druge priče, 2001, a zatim i prevod izabranih priča na engleski čoček i druge priče, 2004. Ogledao se i u basni: Jagnje i vuk, 2003.

Priče je počeo objavljivati još u srednjoj školi, za vreme rata. Već u tim prvim pričama zapaža se spisateljski talenat, njegova načitanost, poznavanje klasika domaće, ruske i svetske književnosti. Ali ni tada ni posle, Mihailović ne imitira. U najboljem slučaju to su daleki odjeci pročitanoga, možda samo podstrek da se proba, eksperimentiše, nauči. Aktivno sarađuje u emigrantskim glasilima Amerikanski Srbobran, Iskra, Glas kanadskih Srba, Srpske studije, Slavistička revija, i drugim uglednim časopisima i publikacijama u SAD, Srbiji i svetu.

Mihailović veruje u inspiraciju. „Bez nje nema istinske, umetničke književnosti. Ne umem da objasnim kako i odakle dolazi, ali odjednom sine, ponekad u snu ili posle njega. Ponekad prosto osećate da je došlo vreme da se, kao kornjača jaja, oslobodite nečega…“ Inspiriše ga bezmalo sve: „Kad bih znao tačno šta, pomogao bih da se objasni misterija stvaralačkog čina, ali – u isto vreme – oduzeo bih mu čar koja stvaranje čini osobitim činom.“

Zapitan koliko je to što piše autobiografsko, odgovara:“Skoro da nema pisca čiji život nije prisutan i u delu. Pišemo o onome što smo doživeli ali, razume se, oblačimo ga u umetničko ruho. Možda ima pisaca koji mogu sve da „izmišljaju,“ ali i kod takvih uloga podsvesti je mnogo veća nego što zamišljaju.“

Mihailovićeva zbirka priča Emigranti i druge priče ima iste osobine koje krase njegovu poeziju: kristalno čist jezik, preciznost u izrazu, prekrasne opise prirode koji simbolički razotkrivaju duševna stanja ličnosti. Sve to doprinosi da se čitaju lako i s velikim estetskim uživanjem. Wegova dela zaista u sebi sjedinjuju lepo, istinito i dobro i zato predstavljaju osveženje u poređenju s većinom savremenih kratkih priča koje mahom tretiraju zločin, nasilje i abnormalnosti. Po dobroj tradiciji srpske realističke pripovetke, i Mihailovićeve uvek u sebi nose pozitivističku poruku koja oplemenjuje i uliva nadu u budućnost.

Na temu pisaca i njihove borbe protiv nasilja, Mihailović kaže:“Protiv nasilja počeo sam da se borim sa svojih četrnćst godina. Borba protiv nasilja nikada ne prestaje, jer životinja u čoveku još nije sasvim izumrla. Možda je ovo čak i uvreda za životinje.“

Upravo stoga, Mihailović smatra da je najveći neprijatelj čovečanstva i umetnosti svakako rat, bilo u kakvoj formi. Pored toga mržnja, netolerancija, sebičnost, pohlepa za tuđim – sve to dovodi do sukoba i, u drastičnoj formi, ratova. „Bojim se da će tako biti dok je sveta i veka i da će čovek ratovati protiv samoga sebe, ako nema drugoga. To ne znači da nema nade da se to može popraviti, ali samo donekle.“

Mihailovićeva zbirka Elze i druge priče odnosi se na vreme Drugog svetskog rata i posle njega, slikajući teška vremena nemačke okupacije u Srbiji, prikazuje stradanja okupiranog naroda: dok se borbe vode na frontu, u pozadini se narod uzajamno cepa i uništava u unutrašnjim političkim nesuglasicama. Najdublje rane su one koje nam zadaju bivši prijatelji, čak i rodbina, a ne neprijatelj. Većinu pripovedaka karakteriše snažna društveno-politička poruka.

Neke priče za temu imaju odnose mladih ljudi. Wihova ljubav je, najčešće, erotska i kratka, u skladu sa nesređenim životnim prilikama. Kroz oči neiskvarenog, patrijarhalnog mladića, prva slika rat kao krivca za propadanje mnogih života. „Crnovid“ i „Zbogom Evropo!“ izdvajaju se od ostalih i po formi i po sadržini. Prva se zasniva na pedesetgodišnjoj prepisci dva prijatelja iz izbegličkog logora: pesimiste i optimiste. Epistolarna forma dozvoljava autoru da analizira intimne misli i osećanja dva mlada intelektualca pri susretu s novom, različitom kulturom. Tekst je pun originalnih opaski „umornih, dekadentnih Evropljana“ o „banalnom životu, lošem ukusu, obožavanju materijalizma, i primitivizmu, uprkos civilizaciji“. „Zbogom Evropo“ ima formu brodskog dnevnika, slikajući ne samo morske pejzaže nego još više unutrašnja stanja protagoniste. Iako oslobođene radnje, ove dve priče su zanimljive po psihološko-intelektualnim zapažanjima.

„Zamak u pesku“ i „Flaša“ slikaju nasilje. Prva je tek nagoveštaj, rana lekcija o sili i nepravdi u životu, druga se zasniva na istinitom događaju. Jednostavno, naturalistički, slika sadistički i bestijalan akt nezasluženog mučenja nedužnog i nezaštićenog čoveka.
Upravo ova pripovetka izazivu najjaču emotivnu reakciju u čitaocu.

Elze i druge priče su pisane lakom, realističkom prozom, prošarane lirskim detaljima i prekrasnim pejzažima. U svojim pričama, autor svesno i prvenstveno obraća pažnju na fabulu. Wegov omiljeni pisac je Viljem Samerset Moum. Veruje da skoro sve u literaturi ima izvesnu biografsku podlogu.

Zajedničko u svim umetnostima, prema Mihailoviću, je „Lepo, istinito i dobro, kako su to nemački romantičari formulisali. U krajnjoj liniji, stepen ostvarenja ovih vrlina uslovljava dugovečnost jednog umetničkog dela. Sve drugo je igrarija, samozadovoljavanje i kratkovečnost.“ Pa šta je onda stalno? „Stalna na tom svetu samo mena jest,“ podseća nas Mihailović na reči Petra Preradovića.

Wegovo pisanje je dijalog, ali ne s čitaocem, nego „sa samim sobom i sa rodinom“. Politički momenat igra takođe važnu ulogu.
Kao prevodilac, sem prevoda Dučićevih Plavih legendi i Wegoševog Gorskog vijenca, Mihailović je sastavio i na engleski preveo zbirku srpskih junačkih pesama, kao i najpoptuniju do sada Antologiju srpske poezije od početaka do danas. Wegovi prevodi ušli su u zbirku Uvod u jugoslovensku književnost (na engleskom) koju je sakupio i izdao s Brankom Mikašinovićem i Draganom Milivojevićem (1973), kao i u antologiju Savremena jugoslovenska poezija (na engleskom, 1977).

Kao antologičar, Mihailović je sakupio i objavio antologiju zagranične srpske poezije U tuđem pristaništu (1988), i antologiju srpske pripovetke u dijaspori, Priče iz tuđine (2000), koja sadrži 29 priča srpskih pisaca iz preko trinćst zemalja sveta. Većina priča govori o uzrocima emigracije, životu u tuđini, ratu i uspomenama na otaxbinu. Značaj ove prve, za sada i jedine, ovakve antologije je u tome što istovremeno najavljuje novu etapu u političkoj i kulturnoj istoriji srpskog naroda, ujedinjenje svih srpskih pisaca prema jeziku na kome stvaraju a ne prema geografskim ili političkim odrednicama. Antologija sadrži pisce raznih generacija, od najstarijeg rođenog 1893, do najmlađeg rođenog 1967, i obiluje raznolikošću tema, književnih pristupa i stilova.

Zapitan šta misli o odnosu književnosti i politike, Vasa Mihailović kaže:“Politici u literaturi nema mesta, ali političkim temama ima. Neki pisci, kao Dobrica ćosić, uspeli su da o politici govore na umetnički način. Međutim, koliko će od toga ostati relevantno za buduće generacije, ostaje da se vidi. Najbolje je da pisac pretopi politiku u istoriju, čime uveličava vrednost svojih dela, kao na primer kod Tolstoja.“

Da li se ikada zapitate šta ste i koliko ostavili iza sebe čovečanstvu? Da li posumnjate u svoj rad? „Šta i koliko sam uradio, ostavljam drugima da cene. Verujem da sam ipak nešto stvorio čega će se poneko ponekad setiti. Ali čovečanstvo? Ne verujem. Nema pametnog čoveka koji ne posumnja u svoj rad. Nisam narcisoidan i znam granice svojih moći. Oni koji veruju da su nepogrešivi geniji, za žaljenje su i podsmeh. Ostavimo drugima da sude o našem radu.“

Šta je, po Vašem mišljenju, bitno u umetničkom delu: jezik, stil, forma, sama priča, karakteri, poruka? „Sve je to bitno, u većem ili manjem obimu. Budući da živim već više od pola veka u tuđini, trudim se naročito da se izražavam što čistijim jezikom, što moj prijatelj đorđe Tomašević naziva vrstom askeze. Ako već mogu da se setim našeg izraza, zašto ga ne bih upotrebio umesto da se razmećem stranim izrazima kako bih pokazao svoju „učenost“? To neki naši pisci, naročito novinari, ponekad čine. Stil i forma zavise od književnog obrazovanja autora. Za mene je naročito važna fabula, kao i razvijanje karaktera. I poruka je bitna, ali trudim se da je pokrijem nekom oblandom. Meni je ipak najvažnije da mi pisanje bude interesantno, da privuče čitaoca i da održi njegovu pažnju do kraja. Ako nema toga, smatram da je priča promašila.“

Kako se uvlačite u dušu svojih ličnosti? „Prema svojoj sposobnosti da proniknem u dušu svojih karaktera, što nije uvek lako. Po pravilu, što je karakter bliži mojoj imaginaciji, to je njegovo uobličavanje uspešnije. Slično Balzaku, koji je, sav očajan, uzviknuo prijatelju da mu se karakter ubio. S obzirom da, kao što rekoh, piščevi karakteri u mnogome odražavaju njega samog, nije ni čudo što pisac može da pronikne u dušu svojih ličnosti.“

Koje Vas teme fasciniraju? „Drugi svetski rat, u pisanju, filmovima i čitanju. To je najvažniji događaj moga života. Tema broj dva je komunistički period i reagovanje naroda na to. Život u Americi inetersuje me ali ne kao tema za pisanje. Ne mogu da uspešno pišem na engleskom, mada sam jezik potpuno savladao. Ne osećam engleski kao svoj jezik i ne izgleda mi dovoljno izražajan za moje potrebe. Ne mogu uspešno da pišem o američkom životu, kao što Branko ćopić nije mogao o beogradskom.“

Kako biste kratko saželi svoj opus? „Uradio sam dosta, da ne kažem mnogo ( samo knjiga preko četrdeset, da ne govorim o prevodima, prikazima i kritici). Smatram da je najvažniji deo toga rada upoznavanje sveta sa našom književnošću. Na žalost, zbog toga sam sebi umanjio mogućnost da pišem svoje stvari: na primer roman. Ipak, nije mi žao. Najzad, čovek snuje, a Bog određuje. Bila je Božja volja da se nađem u belom svetu i da tu poslužim svome rodu ‘propagiranjem’ njegove književnosti. Sad je na drugima da sve to ocene. Isuviše sam star da bih očekivao nešto za uzvrat. Meni je najveća nagrada što sam bio u stanju da preko pola veka upoznajem strani svet sa našim.“