Martijev paradoks i Brunovo spokojstvo

Da li nezainteresovanost domaćeg Tužilaštva za ratne zločine da pokrene Optužnicu povodom trgovine ljudskim organima (Srba) na Kosovu zaista znači odbijanje da se učestvuje u političkoj euforiji, ili je to još jedan detalj u sve gušćem tkanju mreže servilnosti države, koja u uslovima ograničene suverenosti nema snage da deluje ni tada kada su sva moralna i etička opravdanja na njenoj i na strani njenih građana?

Raport Švajcarca Dika Martija o zločinima i ilegalnoj trgovini ljudskim organima na Kosovu možda neće potresti svet, ali će, van sumnje, trajno obeležiti razumevanje kosmetske tragedije u značajnom delu međunarodne, pre svega evropske, a potom i u delu domaće javnosti sklonom stidu zbog srpskih zločina izvršenih u naše ime. Epohalni obrt nastao saopštavanjem otkrića o užasu OVK – rešenja problema doniranja ljudskih organa, domaći mediji saželi su u ideju: I Srbi su žrtve, i potom ovu balkansku vikiliksovsku bombu krstili imenom – Martijev preokret. čini se ipak da bi preciznije bilo reći da je u pitanju Martijev paradoks, budući da ovaj izvestilac Evropskog parlamenta svojim saopštenjem o zlu ugrađenom u temelje najmlađe evropske države oštro protivreči zabetoniranim stavovima međunarodne zajednice i evroatlantskoj interpretaciji istine o Kosmetu, kojom se jedan narod – srpski, i njegova država – Srbija, duže od decenije, drže u ponižavajućoj i čudovišno nehumanoj poziciji.

O VARVARIMA I GANGSTERIMA
U reagovanju ovdašnjih, demokratskim drilom edukovanih medija i anestezirane javnosti, emocije se ovim povodom izražavaju odmereno, užas komentariše uzdržano (Žaba je skuvana, ocenili bi oni skloniji metaforama). Ukoliko se zanemari opaska predsednika Tadića da je zemlja ovo dugo čekala, neočekivano, u javnom diskursu najupadljivije tragove odgovora na Martijev paradoks ostavili su blazirani, koliko i bestidni komentatori.

Lider LDP-a čeda Jovanović primetio je, na primer, da je i Srbija odgovorna za trgovinu organima! Gostujući u emisiji Oko na RTS-u, rekao je da su za činjenicu da se neko ilegalno naoružavao odgovorni oni koji su to omogućili, a za činjenicu da su ljudi kidnapovani, oni koji ih nisu sačuvali. Ko ne veruje, može da potraži snimak ovog TV programa, ostalima se savetuje da kao meru zaštite mentalnog zdravlja, čuvaju prisebnost.
Ne ovako radikalno čedinski i montipajtonovski, ali po intonaciji jednako zaprepašćujuće, reagovao je i profesor Međunarodnog prava Vojin Dimitrijević. Saopštavajući kako je on sam razumeo Martijev kalambur, nadahnuo je urednika jednog domaćeg sajta da tim mislima nadene poetičan naslov: Jetre i bubrezi samo dodatak drvetu i drogi. Rasuđivanje ovog patrijarha druge Srbije, pod pomenutim naslovom, zabeležio je novinar B. Tončić:
Izveštaj kakav je napravio Marti nije nikakav sudski dokaz, nego je skup jakih pretpostavki i jakih indicija da se nešto tako događalo i da neke od tih stvari koje su se tamo događale daju u tom repertoaru sukoba u bivšoj Jugoslaviji novu notu. Moja i reakcija Beogradskog centra za ljudska prava je to da je ovaj sukob bio povezan sa korišćenjem varvarskih metoda, koje su u istoriji zaboravljene…

Dimitrijević, kao iskusan čovek, razume kako će se neki zanesenjaci sada oduševiti Švajcarčevim obrtom, pa savetuje, šta drugo do novo nacionalno samokažnjavanje.
Treba baciti trezven pogled na ove sukobe i niko ne treba da smatra da je gangster na njegovoj strani prestao da bude gangster, da je zločinac prestao da bude zločinac, da je ludak na njihovoj strani postao normalan. I to svako mora da istraži, pre nego što dočeka neki negativni primer da bi sebe oprao.
Profesorovu poentu nije teško skužiti. O gangsterima, dakle, toliko. Dimitrijević, vlasan da uobliči noviju, a zvaničnu NVO verziju istorije, poznavanja prirode i društva, nije ni sada propustio da demonstrira veštinu relativizacije i nasilnog konstruisanja paralela. Simetrija, i kada je to sve naizgled rafiniran pristup, Srbima zapravo poručuje: ne nadajte se da niste uvek najgori!

Citirajući pomenute mislioce iz redova moćnog kruga savremene vladajuće kaste, dođosmo i do ličnosti i institucije koja, upravo povodom pomenutog Martijevog paradoksa, već duže od sedmice, jeste u žiži javne pažnje. Reč je o gospodinu Brunu Vekariću, te o republičkom Tužilaštvu za ratne zločine, u kojem je on uposlen kao zamenik tužioca.
Protivno (razumnim) očekivanjima da će materijal Dika Martija upravo agilni i po pitanju obračuna sa ratnim zločinom – neumorni Vekarić, dočekati kao dar sudbine, bogomdanu priliku da iskaže svoj profesionalni žar i umeće, ispostavilo se da je i on, kao i ostali aktivisti što deluju iza zidova stamene fasade u Ustaničkoj 29 u Beogradu (gde stoluje Tužilaštvo), rad prepuštanju raspoloženju sažetom u poznatoj rečenici: Ostajemo mirni! Da li se to Tužilaštvo pali samo na zločine koje su počinili Srbi, ili koji se pripisuju Srbima?

PROTIVREčJA POLITIčKE EUFORIJE

Da li se uzalud predsednik države poradovao, govoreći u programu nacionalnog servisa – kako je Srbija apelovala da se svi zločini rasvetle, ali da ti apeli prethodnih decenija nisu bili prihvatani sa ozbiljnošću i da je sada slika drugačija zahvaljujući Diku Martiju? Tužilaštvo i Vekarić nastaviće, izgleda, po starom – neće ni sada sa punom pravničkom ozbiljnošću prionuti istraživanju slučajeva o kojima govori Marti. Kako se, u ovom trenutku, može razumeti, Tužilaštvo je voljno da sarađuje, ali da sve ipak prepusti Euleksu (kojeg inače bije glas da se užasava konflikta sa vrhuškom u Prištini), te Albanskom (po pravdoljubivosti kada je o Srbima reč – poznatom) pravosuđu!

Od trenutka kada je Komitet za pravna pitanja i ljudska prava Parlamentarne skupštine Saveta Evrope 16. decembra usvojio nacrt izveštaja o ilegalnoj trgovini ljudskim organima na Kosovu i Albaniji i predlog prateće rezolucije specijalnog izvestioca Dika Martija, koji je kao glavnog vođu grupe koja se bavila ilegalnom trgovinom organima označio Hašima Tačija, gospodin Vekarić, postao je slika i predstava – uzdržanosti . Najpre, izjavio je da Srbija neće podignuti optužnicu protiv Hašima Tačija, objasnivši odluku rezonom da pomenuti ne bi bio dostupan našim organima gonjenja i da bi to pre ličilo na političko suđenje. Javnost je bila razočarana, bilo je pitanja: priznaje li (ovom pravnom začkoljicom) Srbija faktički nezavisnost Kosova, a nemali bes izlio se po blogovima, gde se između ostalog, moglo pročitati:

Srbija teško da se može nazvati državom dok ima agresivni, antisrpski NVO-sektor, prosrpskog predsednika i likove upitne lojalnosti (kao, recimo, Bruno, njegov šef i mnogi), a dobro uhlebljene i raspoređene po ‘državnim’ institucijama. Bilo je tu i podsećanja na primer Izraela i lova na Ajhmana i naciste, uz konstataciju: Da je Srbija kojim slučajem prava Država, ona bi Tačija i druge satrape progonila dok ih ne likvidira ili ne privede sudu.

Taman, kada se, ne bez izvesnog odobravanja, zaključilo da Srbija jeste pravna država, već i zato što, prema Vekarićevom tvrđenju, čvrsto odbija politička suđenja, dan kasnije, Bruno neočekivano uprska zavodljivu priču, saopštavajući kako će Tužilaštvo ispitati da li su tačni navodi da je vlada premijera Vojislava Koštunice 2008. godine znala gde se nalazi haški begunac Mladić. Dalje je sve išlo svojim, sasvim pravno nespornim tokom, pa je, samo 24 sata potom, za Radio Slobodna Evropa Vekarić opet napravio zaokret, te odbio da učestvuje u političkoj euforiji.
Valja utvrditi da li postoji krivica kosovskih lidera, pošto je svako nevin dok se ne dokaže suprotno, te zato ne treba da bude politička euforija već ozbiljna istraga koja će da utvrdi odgovornost za te zločine, zaključio je za Radio SE oprezni zamenik republičkog tužioca za ratne zločine. Ovim povodom, nije neinteresantno što je sličnu argumentaciju, bezmalo istim rečima, neposredno po obnarodovanju Martijevog izveštaja, izdeklamovao Filip Krauli, portparol Stejt departmenta, ne ostavljajući dilemu da će SAD svakako nastaviti saradnju sa Tačijem!

PRIRODA RATNOG ZLOčINA

Može li se, tragom odluke o distanciranju od političke euforije (ma šta to značilo), zaključiti kako su skrupuloznost i nepristrasnost apsolutne vrline negovane pod krovom beogradskog Tužilaštva za ratne zločine?
Kao svoje ciljeve i strategiju, Tužilaštvo precizno navodi i najviši stepen profesionalizma, izuzimanje od bilo koje vrste pritiska, posebno političkog, a tvrdi i da predstavlja jedinu instituciju koja pruža sistemsku zaštitu žrtvama i porodicama žrtava ratnih zločina počinjenih na teritoriji bivše Jugoslavije! Vekarić, govoreći o svojim nastojanjima i profesionalnom kredu sluge pravde, upravo novinarima kazuje kako je njegov zadatak da pomogne da se razume sama priroda ratnog zločina. Da li je Kosovo nekakav misteriozni izuzetak? Toliko različit, na primer, od onog u Potočarima, povodom kojeg se, kako se pamti, još koliko proletos strasno zalagao da se terminom genocid zakuca u srpskoj kolektivnoj memoriji?

Ima li ova mračna kosmetska priča o bubrezima i jetrama, inače nesumnjivo najbestijalnija zločinačka povest na Zapadnom Balkanu, koju je otpakovao Dik Marti, baš sa tom samom prirodom ratnog zločina ikakve veze? Odluka Tužilaštva da ne pokrene Optužnicu povodom trgovine ljudskim organima (Srba) na Kosovu, teško da se zaista može razumeti kao odbijanje da se učestvuje u političkoj euforiji. Mnogi su, pre skloni, da je tumače kao još jedan detalj u sve gušćem tkanju mreže servilnosti države, koja u uslovima ograničene suverenosti nema snage da deluje ni u slučajevima kada su moralna opravdanja na njenoj i na strani njenih građana. Tužilac Vekarić u toj mreži servilnosti odlično pliva, a čini se i da nije – nezadovoljan. Jedino zbunjuje njegova opsesija da baš on, takav kakav je, savremenicima rasvetljava prirodu ratnog zločina.