Kriv sam

Olja je bila mlada i lepa. Imala je 24 godine. Poslednje što je izgovorila bilo je bratovljevo ime – počinje priču o Timotijevićevima Bosiljka, Oliverina negovateljica. Njen brat je pre nekoliko godina otišao u Švedsku, trbuhom za kruhom. Ostavio je tada bolesnu sestru u invalidskim kolicima u selu Donje Suhotno kod Aleksinca.

Obećao je da će se vratiti kad zaradi. Nikad više nije video Oliveru. Ostao je u Malmeu. Samo šest godina ranije Timotijeviću su važili za srećnu porodicu. Komšije pričaju da su u to vreme „živeli lepo“, sve do smrti roditelja. Tada, silom prilika, Siniša, Oljin brat, postaje glava kuće. Sa 27 godina preuzeo je brigu o jedanaest godina mlađoj sestri. – Mnogo su se mučili. Jedva su sastavljali kraj s krajem. Beda i nemaština stisla ih sa svih strana – pričaju komšije. Kažu da im je nateže pala poseta tetke iz Švedske, koja im je rekla da ni kuća u kojoj žive nije njihova. – Uz sve to, Olivera je povredila kičmu. Pala je niz stepenice kad je išla u podrum. Ostala je invalid – objašnjavaju komšije Timotijevića. Brat je komšinici poverio sestru na čuvanje. Obećao je da će slati pare za njeno izdržavanje.

Sestri je govorio da će joj poslati pare za operaciju koja će je izlečiti i posle koje će moći ponovo da stane na svoje noge. – Iskoristio je posetu tetke. Ona je iz Švedske došla s prijateljicom. Pokupile su Sinišu i otišli su za Švedsku – sećaju se komšije. A, Siniša, koji je još u Švedskoj, za Nacional priča kako je stigao do Malmea, kako je zarađivao… – Boli me, kriv sam. Povukao me je prokleti novac, zbog siromaštva. Zapostavio sam sestru i njeno zdravlje. Nikada sebi neću oprostiti što je više nema. Dabogda pusti ostali svi dolari i krune! Ali, neka, neću ni ja dugo – gotovo kroz suze priča Siniša objašnjavajući da je i sam bolestan. Sinišin put do novca krenuo je preko Šveđanke Marijele, gospođe od 44 godine. – Kad su stigle u selo, još dok nisu izašle iz kola, počela je da mi se smeši i da me gleda. Ušle su u kuću. Tetka je objasnila da je kuća njena, da hoće da je proda. Htela je da nam pomogne.

Da, za početak, samo mene povede u Švedsku, a da se ja kasnije vratim po Oliveru. Od smrti roditelja sve je krenulo nizbrdo, jedva smo sklapali kraj s krajem, pa je sestra insistirala da odem i zaradim novac – rekao je Siniša. Komšinica Bosiljka se obavezala da će pomoći Oliveri. – Tetka je Oliveri ostavila nešto novca. Spakovao sam se i krenuo s tetkom i Šveđankom. Došli smo u Beograd, po vizu, a zatim smo otišli put Malmea – priča Siniša. Kaže da su se u Beogradu zadržali nekoliko dana. Odseli su u hotelu. – Kad smo prešli granicu tetka mi je objasnila da se mnogo dopadam njenoj prijateljici Marijeli i da želi da radim kod nje. Pitao sam kakav je posao u pitanju, a tetka mi je rekla da se ne sekiram i da će sve biti u redu.

Želja da zaradim novac i vratim se da Oliveri platim operaciju prevagnula je. Pristao sam na posao, šta god da je bilo u pitanju – kaže Siniša. Kasnije se ispostavilo da je Šveđanka plaćala Siniši seksualne usluge i preporučivala ga drugim usamljenim damama, koje su, takođe, plaćale njegovu lepotu. – Pristajao sam na sve. Lepo su me plaćale, ubrzo sam dobio i stan na korišćenje, a kupio sam i automobil. Sestri sam slao novac, ali nisam mogao da je zovem telefonom, jer u selu nije ni postojao. Pisala mi je da joj nedostajem, da se vratim i budem uz nju čim zaradim novac. U pismima me je lagala da joj je bolje. A, onda, odjednom, krajem 2003. godine, prestala su da stižu njena pisma – rekao je Siniša, a suze su se osećale u njegovom glasu. Olivera je, i pored lekarske nege Vojne bolnice u Nišu, dobila karcinom kičmene tečnosti i naglo počela da propada.

– Nije htela bratu da napiše istinu, da ga ne bi povredila, ne želeći da ga sprečava u poslu i nadajući se da će uskoro doći. Ali, ja sam ga iz pošte pozvala na mobilni telefon i rekla mu pravu istinu. Rekao je da će brzo doći i počeo da plače, rekavši mi da je i njemu zdravlje ugroženo – kaže Oliverina negovateljica Bosiljka. Međutim, Siniša se ni posle nekoliko meseci nije pojavljivao u selu, promenio je i broj telefona, a Olivera je sve više obolevala i tugovala. U februaru Olivera je umrla na rukama komšinice. Meštani kažu da joj je poslednja reč na usnama bilo bratovljevo ime. Siniša se ni tada nije javio. Komšije su je sahranile pored oca i majke. Skupili su sami novac. Pomogla im je i opština. Siniša je i dalje u Švedskoj, nesrećan, kosa mu je opala i leči se od side. Kako kaže, čeka kraj. – Evo me, sestrice, uskoro ću i ja pored tebe. Bog me je kaznio što sam je zapostavio.

Oprostila mu Pre nego što je umrla Olivera je pričala kako se plaši da ju je brat zaboravio i da joj više neće doći. – On je mlad. Mora da uspe u životu. Ne ljutim se ja na mog brata – navodi Oljine reči njena negovateljica.

Tetka nezainteresovana Slavica, njihova tetka iz Švedske, ni do današnjeg dana nije prodala kuću u selu. Ostala je zapuštena. Kažu da je tetka nezainteresovana. Meštani tvrde da se ponekad noću iz kuće može čuti Oliverin smeh.