18.5 C
belgrade
понедељак, јун 18, 2018

Vukovar – temelј hrvatskih laži

Da li je agresija bila razbijanje Jugoslavije koje su na talasima hrvatskog klero-fašizma izvele udbaško-patrijske strukture i međunarodni centri moći – ili izbacivanje Srba iz hrvatskog ustava, ubijanje srpskih civila i rušenje njihovih objekata pre početka rata u Vukovaru i drugim gradovima i selima po Hrvatskoj? PIŠE: Mislav HORVAT PRIREDIO: Branislav GULAN Svaki narod ima jedan ili više nacionalnih mitova. Mitovi su kohezivna sila naroda i motivacija. Pogotovo u teškim vremenima, mitovi pomažu da svaki pripadnik određenog naroda postane svjestan svoje pripadnosti i svog mjesta u tom narodu, svog dioništva u jednoj velikoj porodici čija je prošlost često bila mukotrpna, ali i slavna, a očuvali su je hrabrost, čast i spremnost pojedinca na žrtvu za zajednicu. Zabluda: Vukovar je hrvatski Stalјingrad Istina: Usporediti Vukovar sa Stalјingradom je vrhunska ludost hrvatske ratnohuškačke propagandne mašinerije. Vukovar nikad nije bio u potpunom okruženju jer je JNA cilјano ostavila 500 metara širok put kroz kukuruzište prema Bogdanovcima kojim je dva dana prije pada Vukovara pobjegao hrvatski zapovjednik Borković i dio pripadnika hrvatskih paravojnih jedinica. U Vukovaru je 6 700 dobro naoružanih boraca izdržalo samo skromnih 66 dana protiv nešto više od dvostruko brojnije JNA, a u teoriji ratovanja je poznato da su za osvajanje nekog grada potrebne bar trostruko brojnije snage. Tako Francuzi imaju „Ivanu Orelansku“, Srbi „Kosovski mit“, itd. Mit nije laž ni izmišlјotina nego stvarni događaj koji je kroz stolјeća poprimio mitske dimenzije u svijesti naroda i postao centralna točka u oblikovanju nacionalnog identiteta. Hrvati kao i mnoge druge umjetno stvorene nacije sve do 1991. godine nisu imali svoj mit. Katolička crkva i vladajuće garniture u Hrvatskoj izabrale su baš vukovarsku bitku za službeni hrvatski nacionalni mit. Međutim, „Vukovarski mit“ je za razliku od drugih nacionalnih mitova potpuno utemelјen na laži, prevari i podvalama. SRBOFOBIJA SE NASTAVLJA I POSLE RATA: Anticivilizacijske poruke protiv srpskog pisma Danas sva djeca u Hrvatskoj u 8. razredu odlaze u Vukovar i tamo uče kako je Vukovar oduvijek bio hrvatski grad, kako su rat u Vukovaru započeli Srbi i JNA koja je bila srpska vojska, kako se u Borovom selu dogodio masakr „hrvatskih redarstvenika“, kako je Vukovar „grad heroj“, „hrvatski Stalјingrad“ koji je bio u potpunom okruženju i kojeg su branili slabo naoružani „branitelјi“, kako je Ovčara najveći zločin… HRVATSKI IZVORI DEMANTUJU LAŽI U nastavku ćemo koristeći samo hrvatske izvore pobiti sve ove laži kojima se i dalјe raspiruje mržnja i onemogućuje miran suživot Srba i Hrvata. SIMBOL LAŽNOG MITA: Vodotoranj u Vukovaru Kada se mediji u Hrvatskoj zgražaju nad povicima „Ubi Srbina!“, čak i na utakmicama gdje Hrvatska uopće ne igra sa Srbijom, kada se „javno mijenje“ isčuđava što lјudi na koncerte Thompsona nose ustašku ikonografiju i što na svadbama svira pjesma „Jasenovac i Gradiška Stara“ koja slavi klanje srpskih civila u 2. svjetskom ratu, kada su političari u šoku jer su pretučeni pravoslavni bogoslovi, a ćirilične ploče ponovno razbijene, nek se sjete da su i svi oni odgovorni za te događaje barem tako što i dalјe inzistiraju na besčasnom „Vukovarskom mitu“, pogotovo 18.11. kada čitava Hrvatska uz nezamislivo prenemaganje i patetiku slavi taj sramni događaj. Zabluda: Vukovar je grad heroj Istina: Prije nego što su hrvatske paravojne jedinice izvršile nasilnu mobilizaciju, u Vukovaru je bilo oko 1.600 hrvatskih boraca, od čega više od polovine iz drugih djelova Hrvatske i BiH. Čak i oni koji su bili Vukovarci, bili su uglavnom djeca doselјenika koje su komunisti naselili u Vukovar poslije 2. svjetskog rata. U općini Vukovar živjelo je oko 37.000 Hrvata, što znači da je vojno sposobnih muškarca bilo najmanje 5.000. Prema tome, jedva nešto više od 10 posto vukovarskih Hrvata (i po neki Mađar i Srbin) se dobrovolјno priklјučilo hrvatskim paravojnim jedinicama. O kakvom onda herojstvu pričamo? Na snimkama, odmah po ulasku JNA u Vukovar vide se hrvatski vojnici koji plačućim glasom govore da su ih hrvatske paravojne jedince nasilno mobilizirale. Vidi se otac koji priča da su njegovi sinovi, pripadnici hrvatske paravojske činili zločine nad srpskim civilima u Vukovaru. O masovnom napuštanju položaja Hrvata i bježanja u Vinkovce, pa čak i u Srbiju, govori se čak i u propagandnom pamfletu hrvatske televizije“ Heroji Vukovara“. Dezerterstvo je bilo glavni razlog poraza hrvatskih paravojnih jedinica i pada Vukovara. Događaj koji zapravo ilustrira čitav rat u Hrvatskoj koji je prema izjavi prvog hrvatskog ministra policije i Tuđmanove desne ruke počeo napadima hrvatskih policajaca i paravojnih jedinica na Srbe i srpska sela. Vukovarska bitka za uvertiru ima pokolјe srpskih civila mjesecima prije početka rata, blokiranje kasarne JNA i ubijanje ročnika. Ona je dobar pokazatelј kako su Hrvati izvršili agresiju na Srbe, a kasnije pokvareno krivicu za rat pokušali pripisati Srbima. Vukovarski mit je temelј svih ostalih hrvatskih bezobraznih laži. Ovaj tekst je skroman doprinos demisticiranju tog odvratnog mita. ZABLUDA: Vukovar je oduvijek bio hrvatski grad KAZNA ZA „CRVENI VUKOVAR“: Prizor iz doba rata Istina: Vukovar nikad nije bio hrvatski grad. Do 18. stolјeća Srbi su u Vukovaru bili apsolutna većina, a onda Austro-Ugarska počinje doselјavati stanovništvo iz cijele Monarhije. Broj Srba se dodatno smanjio nakon ustaških pokolјa iz 1941, a nastavio se smanjivati i u desetlјećima poslije Drugog svjetskog rata kada su komunističke vlasti masovno doselјavale Hrvate, pogotovo iz Dalmacije i Hercegovine. Unatoč svemu, Vukovar je ostao multi-etnička sredina, gdje je osim Srba i Hrvata živjelo i jako puno Mađara, Nijemaca, Rusina, Slovaka, Ukrajinaca i dr. … Na poslјednjem predratnom popisu stanovništva (1981.) čak se 21,2 posto stanovnika Vukovara izjasnilo kao Jugoslaveni, najviše u cijeloj Hrvatskoj, dok je Hrvata bilo samo 37 posto. Zato ne treba čuditi da je baš Vukovar izabran od strane Tuđmana i HDZ-a kao poprište ratnih sukoba. Na izborima 1990. u Vukovaru uopće nije pobjedio HDZ, nego SDP. Komentirajući rezultate tih izbora u Vukovaru hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je izjavio: ‘Zapamtit će me crveni Vukovar!’. I zapamtio ga je. ZABLUDA: Rat u Vukovaru su počeli Srbi Istina: Prije bilo kakvih sukoba, još u rano prolјeće 1991, Hrvati su počeli otimati i ubijati srpske civile, tako da su do početka direktnog ratnog sukoba hrvatske paravojne jedinice ubile najmanje 126 civila srpske nacionalnosti prema hrvatskih izvorima (šef Tuđmanove obavještajne službe, SUZUP-a u Vukovaru, Ferdinand Jukić navodi tu brojku, dok JNA navodi i do 400). Pripadnici hrvatskih paravojnih jedinica nisu bili samo iz Vukovara, već su tamo smišlјeno poslani iz cijele Hrvatske, pa su i mnogi vukovarski Hrvati bili u strahu. Zabluda: JNA je bila srpska vojska Istina: Na čelu JNA bio je Velјko Kadijević, Hrvat po majci, rođen u Hrvatskoj, oženjen Hrvaticom. Nјegovi zamjenici bili su Hrvat Josip Gregorić i Slovenac Stane Brovet. Od svih hrvatskih generala u JNA, tada je na hrvatsku stranu prešlo manje od 25 posto, dok je preko 75 posto hrvatskih generala ostalo u JNA do kraja rata u Vukovaru. U vrijeme bitke za Vukovar Glavni komandant štaba Centralne komande u Beogradu bio je Hrvat Andrija Silić, glavni komandant Ratnog vazduhoplovstva bio je Hrvat Zvonko Jurjević (koji je baš tada zamjenio Hrvata Antona Tusa), glavni komandant Jugoslavenske ratne mornarice Hrvat Božidar Grubišić, glavni komandant Centra visokih vojnih škola u Beogradu bio je Hrvat Ivan Radanović, glavni komandant Komandno štabne akademije Hrvat Tomislav Bjondić, glavni komandant Vojne akademije u Beogradu Hrvat Mate Pehar, dok je nešto prije rata u Vukovaru Aleksandar Vasilјević (porijeklom Bugarin) preuzeo KOS od Hrvata Milivoja Pavičevića, koji je i dalјe ostao u JNA. Komandant Prve Armije koja je krenula u deblokadu svoje kasarne u Vukovaru bio je Aleksandar Spirovski, Makedonac. Tokom cijele 1991, dakle u vrijeme borbi za Vukovar, u sastavu JNA bio je veliki broj Hrvata, Muslimana, Makedonaca, Crnogoraca i nešto manje Slovenaca. Muslimanskih oficira tada je u JNA bilo oko 500, a najpoznatiji su Atif Dudaković, Sefer Halilović i Izet Nanić kojeg će 1995. sa leđa ubiti muslimani u Hrvatskoj, dok je sa svojim vojnicima činio zločine nad srpskim civilima u Krajini koji su bježali od hrvatske vojske. I na svim ostalim funkcijama bili su Hrvati. Od Titove smrti realno najutjecajnija osoba u Jugoslaviji bio je premijer. Svo troje premijera nakon Titove smrti su bili Hrvati. 1991. predsjednik prjedsedništva SFR Jugoslavije bio je Hrvat Stipe Mesić, premijer Hrvat Ante Marković, ministar vanjskih poslova Hrvat Budimir Lončar, načelnik Službe bezbjednosti Hrvat Zdravko Mustač… Prije bilo kakvog rata i sukoba, hrvatske vlasti u Vukovaru prestale su Srbima isplaćivati penzije i počele otpuštati Srbe sa posla. Prije bilo kakvog rata i sukoba pripadnici hrvatskih paravojnih jedinica digli su u zrak srpske kafiće:„Krajišnik“ (15. 4.), „Sarajka“ (3. 5.), „Tufo“ (3. 5.), „Brdo“ (6. 5.), „Mali raj“ (28. 6.), „Popaj“ (2. 7.), „Točak“ (21. 7.), „Čokot bar“ (24. 7.), „Šid“ (30. 7). A još 1989. dizani su u zrak kiosci srpskih novina. Pošteđena nije bila ni kuća poznatog nogometaša Siniše Mihajlovića čija je majka Hrvatica. Nјu su hrvatske paravojne jedinice potpuno oplјačkale i uništile, a čak su mu u bjesomučnom divlјanju i orgijanju i obitelјske fotografije spalili. KO JE MARIO ZA CIVILE: Vukovar 1991. Nalogodavci zločina bili su visoko rangirani članovi HDZ-a, sekretar narodne obrane općine Osijeka Branimir Glavaš (poznat po riječima kojima je najavio rat: „neka igre počnu“), sekretar narodne obrane općine Vukovar Tomislav Merčep, potpredsjednik hrvatskog sabora i bivši suradnik udbe Vladimir Šeks i Ivan Vekić koji će 31.07.1991. postati ministar unutarnjih poslova Hrvatske. Od te četvorice Glavaš je osuđen za ratne zločine od strane hrvatskog suda, Merčepu se sudi, Vekić je pod istragom USKOK-a, a Šeksa je za zločine optužio spomenuti Glavaš. To potvrđuje i prvi Tuđmanov ministar unutarnjih poslova Hrvatske, Josip Bolјkovac u svojoj knjizi „Istina mora izaći van“ gdje opisuje događaj iz 4. mjeseca 1991. kada su Šeks, Šušak, Glavaš i Vukojević (sve visoko ranigirani hdz-ovci) pucali armbrusima po Borovu selu. To je bilo puno prije nego je bilo koji Srbin ispalio i jedan metak u Vukovaru. U Vukovaru su, kao da je pod nacističkom okupacijom, bile potrebne propusnice koje je izdavao Tomislav Merčep. O atmosferi koju su stvarale hrvatske paravojne jedinice na čelu sa Merčepom svjedoči i povjerenik hrvatske vlade za Vukovar, Marin Vidić Bili, u pismu koje je iz Vukovara uputio hrvatskoj vladi, ali i nekolicini oporbenih čelnika: KULT BRANITELJA: Deo lažnog mita „Imenovanjem Merčep Tomislava za sekretara Općinskog sekretarijata u Vukovaru došlo je do uzurpacije vlasti i koncentracije funkcija u jednoj osobi i to predsjednika HDZ-a te faktički zapovijednja ZNG-a, policijom te civilnim organima vlasti. Okružen lјudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, preuzeli su apsolutno nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadajem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, plјačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucijama. Takvim ponašanjem stvorio je u gradu opću psihozu straha među hrvatskim i srpskim pučanstvom što je rezultiralo masovnim bijegom iz grada, totalnom blokadom rada policije, ZNG-a, organa uprave i stvorilo opću konfuziju…„ Koliko licemjerno zvuče izjave pojedinih vukovarskih Hrvata koji su se u onom krivotvorenom gebelsovskom filmu B92 „Poslјednji rez“ iščuđavali zašto su Srbi u prolјeće i rano lјeto 1991. bježali iz Vukovara! Jedna sugovornica, Ljilјana Alvir čak vrlo loše glumi razočaranost što im vukovarski Srbi koji su bježali nisu rekli kako se sprema rat. To je vrhunac bezobrazluka, jer vukovarski Srbi, kao i ostali hrvatski Srbi, nisu bježali iz Hrvatske zbog toga što su znali da se sprema rat, nego jer su svakodnevno maltretirani, otpuštani sa posla, likvidirani. To je vrijeme kada hrvatske novine objavlјu imena, prezimena, adrese i brojeve telefona Srba i Jugoslavena po kvartovima. I šta je ta bjednica, Ljilјana Alvir mogla misliti kakav će odgovor JNA biti na to što su hrvatske paravojne jedinice blokirale kasarnu u Vukovaru i snajperima ubijale ročnike? Da će JNA u Vukovar ući sa cvijećem?! Zabluda: Hrvati su bili slabo naoružani Istina: Hrvati su prilikom predaje u Vukovaru imali pješačke municije za mjesece borbe. Imali su najmodernije protuoklopno oružje koje su dobili od Nјemačke. Bili su dobro naoružani oružjem iz bivših zemalјa Varšavskog pakta, najviše iz Mađarske. Još 1990. u jesen, prema izjavi tadašnjeg Tuđmanovog ministra obrane Špegelјa, hrvatske paravojne jedinice brojale su 80.000 lјudi pod oružjem i u 81 općini u Hrvatskoj bile su formirane grupe za zauzimanje kasarni i skladišta JNA. NAORUŽAVANJE, PRE SUKOBA: Laži o nedostatku oružja u Hrvatskoj Prema izjavi Ferdinanda Jukića, šefa vukovarskog SUZUP-a (hrvatska tajna služba), koji je tri puta pratio Tuđmana na pregovorima u Karađorđevu, hrvatske paravojne jedinice iz istočne Slavonije su se u osvit rata, tzv. Zbor Narodne Garde, prilikom predaje Varaždinske kasarne naoružale sa 10 kamiona oružja iz skladišta JNA u Batajnici koji su plaćeni zaplјenjenim srebrom i zlatom iz Osiječkog suda. 15. septembra 1991. godine. Dakle samo dan nakon početka izravnog ratnog sukoba u Vukovaru, Hrvatske snage došle su u posjed 74 T-55 tenkova, 88 oklopnjaka, 36 samohodnih PZO topova, 24 100mm protutenkovskih topova, 72 minobacača od 120mm. Svo oružje bilo je raspoloživo i moglo se za nekoliko sati dopremiti do Vukovara da je to Tuđmanu i hrvatskoj politici odgovaralo. 2 dana kasnije predale su se kasarne u Križevcima, Čakovcu, Osijeku, Đakovu (zaplјenjeno je 54 PT topa od 100mm i 48 samohodnih PZO topova), protutenkovska topnička brigada iz Virovitice, i druge. Narednih dana predale su se još neke kasarne. 29.9.1991. Hrvati su iz Bjelovarske kasarne zaplјenili 78 tenkova T-55 i 80 oklopnjaka. Taj film „Poslјednji rez“ čitavo vrijeme na jedan vrlo pokvaren način manipulira sa činjenicama, prikazujući događaje kronološki krivo, puštajući izjave najgorih hrvatskih zločinaca kao što je Ivan Vekić (koji je prijetio hrvatskim vlastima da će ako ga uhapse radi zločina nad Srbima dignuti neku svoju „hrvatsku stražu“ sa oružjem na njih), koji za Merčepa, ratnog zločinca iz Vukovara kaže da je „dobroćudna pričalica“ i time se izruguju svim žrtvama koje su njegovi eskadroni smrti pobili. Interesantno da i čak i taj Merčep svojim izjavama ruši vukovarski mit; jednom je baš u Vukovaru izjavio da je Vukovar dobar primjer lopovluka, pokvarenosti i dogovorenog rata. ZABLUDA: U Borovu selu se dogodio pokolј „hrvatskih redarstvenika“ SLIKE RATA: Žrtve na ulicama Vukovara Istina: Borovo selo bilo je čisto srpsko selo. Srbi su činili više od 98 posto stanovništva. Na izborima iz 1990. u Borovu selu je, kao i u drugim općinama sa srpskom većinom, pobjedio SDP što pokazuje da su Srbi iz Borova sela bili za suživot sa Hrvatima. Nekoliko mjeseci lјudi su živjeli mirno, a onda su hrvatske paravojne jedinice pod vodstvom Tomislava Merčepa počele dizati tenzije. HDZ je svojim članovima u Vukovaru već početkom 1991. podjelio oružije. Ubrzo su hrvatske paravojne jedinice digle u zrak prve srpske objekte, a onda i likvidirali prve srpske civile. 15.4. minirana je srpska kavana „Krajišnik“ na Sajmištu. 1.5. dogodilo se i svirepo ubojstvo srpskog starca Stevana Inića u Bršadinu, selu blizu Borova. U Borovu selu za Praznik rada mještani su kao i svake godine do tada izvjesili jugoslavensku zastavu na mjesnu zajednicu, zastavu države koja je tada još uvijek bila zajednička država i Hrvata i Srba, a predsjednik i premijer Jugoslavije bili su Hrvati. Ta zastava smetala je patroli tzv. hrvatskih policajaca iz Osijeka, a u stvari se nije radilo o policajcima, nego o pripadnicama hrvatskih paravojnih jedinica kojima se podjelјenje policijske značke nekoliko mjeseci ranije. Kada je krajem 1990. godine tadašnji hrvatski ministar obrane Špegelј snimlјen kako govori da će ubijati obitelјi oficira JNA na kućnom pragu i kada je otkriveno da se hrvatske paravojne jedinice već uveliko naoružavaju, hrvatske vlasti su svim pripadnicima paravojnih jedinica, među kojima je bilo puno kriminalaca i bivših ustaških terorista iz dijaspore, podjelile iskaznice MUP-a. Mještani su tim tzv. policajcima pružili otpor; ovi su se dali u bijeg, a dvojicu su mještani zarobili. Zabluda: Ovčara je najveći zločin u ratu u Hrvatskoj Istina: Na Ovčari je strelјano oko 200 ratnih zaroblјenika, a mnogi od njih bili su optuženi od vukovarskih civila, i Srba i Hrvata, za najteže zločine (među njima su najmanje 130 ubijena srpska civila prije početka direktnog ratnog sukoba), a među strelјanim je bilo i stranih plaćenika, poput francuskog fašista Jean-Michel Nicoliera, jer su sve vrijeme rata u Vukovaru, a i u Hrvatskoj, Hrvati imali pomoć brojnih fašističkih i ultra-nacionalističkih organizacija iz zapadne Europe, pa se stotine stranih plaćenika i fašista nalazilo u hrvatskim paravojnim jedinicama, najviše u HOS-u, neoustaškojorganizaciji čiji je cilј bio Hrvatska sa granicom na Drini koja bi uklјučivala i pola Vojvodine i Sandžak. Postoje indicije da je strelјanje na Ovčari izvršeno na temelјu dogovora Tuđman – Aleksandar Vasilјković (šef KOS-a i američki agent), a da je tih 200 pripadnika hrvatskih paravojnih jedinica koji su bili strelјani izabrali Vesna Bosanac i povjerenik hrvatske vlade Marin Vidić Bili. Po broju ubijenih – 200 strelјanjih pripadnika hrvatskih paravojnih jedinica, Ovčara je najveći srpski zločin u Hrvatskoj. Za usporedbu, u Oluji je Hrvatska vojska ubila između 1.000 (po hrvatskim izvorima) do 2.000 (po srpskim) civila, uglavnom starijih od 80 godina koji su bili preslabi da pobjegnu. Samo u Oluji Hrvati su napravili najmanje pet do 10 Ovčara, ali ne ratnih zaroblјenika, nego civila. Tuđmanu i vlasti u Zagrebu je to bila idealna prilika za izazivanje incidenta većih razmjera koji im je bio prijeko potreban – referendum o samostalnosti Hrvatske se bližio i trebalo je senzibilizirati javno mjenje u Hrvatskoj. Odmah idući dan, Tuđmanov režim šalјe u Borovo selo do zuba naoružane pripadnike paravojnih jedinica sa značkama MUP-a, autobus i mnoštvo osobnih vozila. Čim su ušli u centar Borova sela i izašli iz autobusa otvorili su vatru po civilima, iako je u neposrednoj blizini bila škola puna djece. Na licu mjesta je ubijen starac Vojislav Ilić, nekoliko civila su ranili, a među njima i jednog Hrvata koji je kupovao pelene za djete koje samo čudom nije pogođeno. Tzv. hrvatski redarstvenici pokušali su zauzeti najvažnije točke u selu, ali im je iz dvije najposjećenije kavane u centru uzvraćena vatra, a zatim su se uklјučili i drugi mještani Borova sela koji su u tom trenutku bili usred polјoprivrednih radova. „Redarstvenici“ nisu očekivali takav otpor, pa su se u kukavičkom bijegu odlučili za gnusan čin. Upali su u ambulantu gdje su vadili bombe pred majkama i djecom i djecu uzeli kao taoce, čak su na prozor dok je trajala pucnjava stavili desetogodišnju kćer lokalnog vlasnika diskoteke Mladena Grbića, kao i kćer zapovjednika obrane Borova sela Vukašina Šoškočanina, koji će se navodno utopiti nešto kasnije, mada ostaje sumnja da su ga ubili hrvatski paravojnici jer je bio sklon pregovorima. TUĐMAN JE HTEO RAT: Spomenik samo hrvatskim žrtvama Tuđmanu u Vukovaru nije trebao mir nego rat. Kad se vidjeli da će mještani obraniti selo i da im nema spasa, jer im je pojačanje zaustavlјeno i odbijeno na ulazu u selo, „redarstvenici“ su u pomoć pozvali JNA koja je oko 15 sati ušla u selo, prvo zaštitila, a onda i evakuirala hrvatske „redarstvenike“. Isti ti „redarstvenici“ i hrvatske paravojne jedinice samo mjesec dana kasnije, blokorat će kasarnu u Vukovaru, te iste JNA koja ih je spasila, zatvorit će im vodu, struju i ubijati ročnike iz snajpera. 19.5. održan je referendum o Hrvatskoj samostalnosti u nedemokratskim uvijetima, a napad hrvatskih „redarstvenika“ bila je false flag operacija koja je trebala neodlučne uvjeriti da sa Srbima nije moguć miran suživot. Zabluda: Vukovar je bio u potpunom okruženju, opsada je trajala 87 dana Istina: Vukovar ni jedan dan nije bio u potpunom okruženju. Pred sam pad Vukovara zapovjednik Branko Borković je sa skupinom svojih paravojnika pobjegao iz njega. Pa nije ih valјda JNA pustila da išetaju?! Ni bitka za Vukovar nije trajala 87 dana već 66 dana, ali do zadnjeg dana Vukvar nije bio u okruženju. Prema hrvatskom zapovjedniku u Vukovaru Branku Borkoviću prvi napad na Vukovar počeo je 14.9, Borković je iz Vukovara pobjegao 16.11, a Vukovar je pao 18.11, što znači da su hrvatske paravojne jedinice u Vukovaru izdržale samo 66 dana. Osamnaest godina nakon tog događaja, Josip Bolјkovac, prvi hrvatski ministar unutrašnjih poslova, koji je u vrijeme napada na Borovo selo obnašao tu funkciju i bio Tuđmanova desna ruka, priznat će u svojoj knjizi „Istina mora izaći van“ koju je objavio pred smrt, da je rat u Hrvatskoj počeo napadima hrvatske policije na Srbe i da je napad na Borovo selo bio hrvatska provokacija. Samo je besramna hrvatska propaganda mogla takav gnusan čin prikazati kao nekakvu žrtvu i „pokolј hrvatskih redarstvenika“. ZABLUDA: U Beogradu bacali cvijeće na tenkove za Vukovar Istina: Beograd je tada imao više od 1,5 milijuna stanovnika, a tenkove je ispratilo nekoliko stotina lјudi što je vidlјivo i na snimkama. U Beogradu su se održavali anti-ratni prosvjedi, za razliku od Zagreba i cijele Hrvatske gdje nije bilo niti jednog jedinog anti-ratnog prosvjeda. U Zagrebu je u to vrijeme Tuđman prijetio da će Srbe svesti na 3,5 posto, hvalio se da je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, a hrvatsko ludilo je išlo do te mjere da je komentator HRT-a njegov dolazak na trg Bana Jelačića pred opijeno mnoštvo usporedio sa ulaskom Isusa u Jeruzalem. Za razliku od Hrvatske, gdje je odaziv na mobilizaciju bio od 30 do 60 posto, u Beogradu je odaziv bio 2 do 10 posto, a i oni koji su bili mobilizirani su često dezertirali i odbijali sudjelovati u ratu. Jedan vojnik je čak doveo oklopni transporter sa ratišta pred Skupštinu u Beogradu. RAT SE NASTAVLJA I U MIRU: Protest na ulicama Zagreba protiv ćirilice ZABLUDA: JNA je napala Vukovar Istina: JNA je 14.9.1991. krenula u legitimnu i legalnu deblokadu svoje kasarne u Vukovaru. Hrvatske paravojne jedinice 20 dana držale su kasarnu JNA u blokadi bez ikakvog razloga. Prema priznanju Tomislava Merčepa, JNA je bila vrlo korektna u Vukovaru, a ne treba zaboraviti da je baš JNA tri mjeseca prije nego što će joj hrvatske paravojne jedinice blokirati kasarnu u Vukovaru spasila hrvatske „redarstvenike“ u Borovom selu. Danima prije početka deblokade, Tuđman je odbijao svog negdašnjeg prijatelјa Kadijevića koji ga je molio da deblokirala kasarnu, uklјuči vodu i struju ili da bar dozvoli pokapanje leševi mladih ročnika JNA koji su bili ubijeni od hrvatskih snajpera i koje se radi tih snajpera nije moglo pokopati. Tuđman, kako je već ranije odlučio u Vukovaru napraviti pokolј, ostao je gluh na sve Kadijevićeve molbe, nagovaranja i prijetnje. Ne treba zaboraviti da je veliki dio stanovnika Vukovara JNA doživlјavao kao svoju vojsku koja ih je oslobodila. JNA je 14.9.1991, kada je krenula u deblokiranje kasarne, i dalјe bila jedina legitimna i legalna vojska u cijeloj Jugoslaviji, pa tako i u Vukovaru. Prema tome, JNA nije mogla napasti grad u državi gdje je ona jedina službena vojska, gdje se nalazi njezina kasarna pod blokadom i palјbom i gdje je veliki dio stanovnika grada smatra svojom vojskom. The post Vukovar – temelј hrvatskih laži appeared first on Global Serbia.

Srpski udžbenici duginih boja

Ministarstvo prosvete Srbije, na zahtev jedne LGBT-NVO, zabranjuje šest udžbenika, a taj zahtev za promenom sadržaja onoga što se uči ujedno je i zahtev za promenom dominantne vrednosti, što najavljuje početak sveopšte revizije Piše: Slobodan ANTONIĆ, Stanje stvari Ukratko, pomenuta cenzura izgleda ovako: Najpre, dve fondacije iz EU plate da NVO iz Srbije, koja se bavi LGBT pitanjima, uradi „Analizu diskriminatornog sadržaja (prema LGBT populaciji) u srednjoškolskim udžbenicima (u Srbiji)”; zatim, Brisel u svom izveštaju „o napretku Srbije (na EU putu)” napiše „da je potrebno izmeniti školske udžbenike koji sadrže diskriminatorski sadržaj (prema LGBTI osobama)”. A onda srpsko Ministarstvo prosvete donese odluku da se šest udžbenika izbaci iz „Plana udžbenika za školsku 2018/19. godinu”, odnosno „da se preko školskih uprava uputi dopis svim školama” da se tih šest udžbenika više „ne koriste u izvođenju nastave za srednje škole”. KO ĆE NAM DECU VASPITAVATI: Diskriminatorski sadržaji pokriće za novu ideologiju Pa kakvi su to strašni „diskriminatorni sadržaji” otkriveni u srpskim udžbenicima, zbog kojih je, ovih dana, njih šest zabranjeno za upotrebu? IMPERATIV – NAVIJANJE ZA LGBT OSOBE U njima nema pozivanja da se LGBT osobama uskrati neko pravo – što bi morao da bude jedini sadržaj pojma „diskriminacija”. „Diskriminativni sadržaj” zapravo se sastoji iz sledeća dva zločina. Prvi zločin je taj što udžbenici biologije, psihologije i medicine sadrže tačne iskaze – čiju istinitost ne dovode u pitanje čak ni autorke Analize – ali koji nisu afirmativni za LGBT populaciju. SAMO AFIRMACIJA LGBT POKRETA: Revizija počinje od škole i najmlađih Jer, „Analiza” koju je uradila ova sponzorisana NVO insistira na tome da u udžbenicima mogu da stoje samo iskazi koji su „afirmativni i tačni”. To znači da iskazi koji su samo tačni, a ne i afirmativni – a koji, po mišljenju autorki „Analize”, mogu da dovedu do „predrasuda” prema LGBT populaciji – moraju biti odbačeni kao neprihvatljivi. Na primer, u jednom udžbeniku psihologije (ovde, str. 189) nalazi se iskaz koji glasi: „Osim heteroseksualne postoji i homoseksualna prostitucija, i to češće muška nego ženska.” U „Analizi” se, međutim, traži da se ova – inače nesporno tačna konstatacija – „izbaci” zato što „ne postoji potreba za isticanjem muške `homoseksualne prostitucije`, jer se time stvaraju predrasude, koje vode u stvaranje diskriminatornog odnosa prema gej muškarcima” (str. 55). Dakle, iako je navedena rečenica istinita, ona je neprihvatljiva zato što može proizvesti predrasude koje mogu dovesti do toga da neko nekada bude diskriminisan. Diskriminacija, očigledno, više nije samo izvršeno delo koje je proizvelo negativne posledice. Ona je sada postala svako delo koje ima potencijal da može da dovede do prestupa. UČINAK GEJ PREMIJERKE: Ana Brnabić To je pravna logika, inače tipična za boljševičku jurisprudenciju, kojoj smo se svojevremeno podsmevali. Poznat je slučaj desetoro mladih ljudi u SSSR-u koji su se tridesetih godina 20. veka sastajali da slušaju muziku i piju čaj. Pošto su šećer i čaj u to vreme bili prava dragocenost, mladež je sakupljala kopejke u jednu kutijicu. Pribiranje novca za čaj nije bilo zabranjeno, ali taj novac mogao se upotrebiti i za pomoć kontrarevoluciji. Sve devojke i mladići bili su pohapšeni i osuđeni na robiju od tri do deset godina. To se jednostavno zvalo „socijalna profilaktika”. KOMESARSKA ZABRINUTOST E, pa upravo takvu „socijalnu predohranu” danas sprovode komesari EU u Srbiji (nije čudo da se ministri EU vlade zovu baš tako: „komesari”). Prestup je sada postalo i ono što se nije dogodilo, ali bi možda moglo da dovede do prestupa. Zato, istiniti iskaz koji možda može da dovede do predrasude koja bi možda mogla da dovede do diskriminacije treba cenzurisati ma koliko da je istinit – zato što je već njegov sam potencijal „diskriminatoran“. Po istom modelu u „Analizi” se zahteva cenzura i drugih iskaza iz udžbenika u kojima se govori, kao u udžbeniku iz zdravstvene nege o, recimo, „biseksualnosti” kao „faktoru rizika” za prenošenje HIV-a, ili o „grupama sa rizičnim ponašanjem” u koje spadaju i „homo- i biseksualci”. Autorke „Analize”, naime, traže da se „biseksualnost ukloni iz faktora rizika”, odnosno da se „homo/biseksualnost ukloni iz faktora rizika” – iako je reč o potpuno istinitim informacijama! KAKO UPOZORITI NAJMLAĐE NA OPASNOST OD BOLESTI: Polovina zaraženih AIDS-om su gejevi Jer, gotovo polovinu svih registrovanih slučajeva HIV infekcije u SAD čine LGBT osobe. Gejevi će između 44 i 86 puta verovatnije da se zaraze HIV-om nego drugi muškarci, dok će ta verovatnoća kod lezbejki biti 40–77 puta veća nego kod drugih žena (izvore podataka videti u mojoj knjizi Moć i seksualnost, 2014, str. 174). Uklanjanje ovih istinitih, ali neafirmativnih informacija analitičarke iz ove NVO tražile su i kada je reč o udžbeniku iz internih bolesti. Tu se ukazuje (ovde, str. 94) da „u grupe sa visokom učestalošću hepatitisa B” spadaju i „seksualno promiskuitetne osobe (naročito homoseksualci)”. Statistički to je potpuno tačno. Neka istraživanja pokazuju da „modalni broj muških seksualnih partnera za starije gej muškarce iznosi između 101 i 500” (videti Antonić, isto, str. 173). Zbog toga se u toj populaciji svakako češće beleže bolesti koje se prenose seksualnim putem. Zašto bi ta informacija namenjena budućim medicinskim radnicima bila „diskriminacija”? Diskriminatorna je, navodno, i rečenica iz jednog drugog udžbenika psihologije koja glasi: „Objekat seksualnog nagona je po pravilu jedinka suprotnog pola.” U „Analizi” se, međutim, traži „da se izbaci navedena rečenica” – iako je ona nesumnjivo istinita. Naime, i autorke „Analize” pišu da nehetorseksualnih osoba nema više od 10 odsto u populaciji (taj udeo je, istini za volju, višestruko manji, ali neka im i bude; videti moju knjigu, str. 175‒176). IZJEDNAČAVANJE SEKSUALNIH PRAKSI Dakle, ono „po pravilu” iz sporne rečenice odnosi se na najmanje 90 odsto ljudi – što je ne samo tačna upotreba sintagme „po pravilu” već podrazumeva priznanje postojanja i izuzetaka. Ali, LGBT tužitelji neće da budu „izuzeci”. Zato oni traže „da se izbaci navedena rečenica” ili da se zameni rečenicom „objekat seksualnog nagona je jedinka suprotnog i/ili istog pola”. SLOBODNA LJUBAV: Cenzura šest udžbenika u režiji Ministarstva prosvete Ovom dopunom ono što je statistički u apsolutnoj manjini (ispod 10 odsto) treba da na neki način postane jednako sa izrazitom većinom (preko 90 odsto). Time se posrednim putem hoće postići normativno izjednačavanje ove dve vrste seksualnih praksi, ali i društvenih odnosa i identiteta koje na njima počivaju. To i jeste ideja tzv. LGBT inkluzije. Upravo odsustvo LGBT inkluzije onaj je drugi zločin koji se zamera srpskim udžbenicima. Tako „Analiza” zahteva da se iz jednog udžbenika neuropsihijatrije izbaci rečenica koja glasi: „Traganje za sopstvenim identitetom i integritetom dovodi adolescente do predvorja želje za suprotnim polom.” Problem je što se u kontekstu seksualne želje uz heteroseksualnost izričito ne navodi i – homoseksualnost. Isto se zamera i udžbeniku iz psihologije u kome se kaže: „U adolescenciji, seksualno sazrevanje prati razvoj snažnog interesovanja za suprotni pol i pojava erotske strasti.” Ovakav sadržaj, protestuju naše analitičarke, „utiče na stvaranje stava da je heteroseksualnost jedina seksualna orijentacija koja postoji” i zato traže „da se citirani deo `snažnog interesovanja za suprotni pol` dopuni `snažnim interesovanjem za suprotan, isti ili oba pola’”. Problem sa ovakvom inkluzijom je to što će se uvek naći neka grupa koja će tvrditi da nije uključena u opšte iskaze, te da je zato i ona diskriminisana. Recimo, i ljudi koji imaju seks sa životinjama nesumnjivo da osećaju snažnu strast prema predmetu svoje želje. Jovan Marić pripoveda o muškarcu s kojim je razgovarao u svojoj ordinaciji, a koji je prelazio i po pet kilometara kako bi polno opštio s kozom. On je, takođe, Mariću pričao da je njegova krava nesumnjivo uživala u snošaju s njim. Dakle, ako se po načelu nediskriminatrone inkluzije nabraja sve prema čemu se može javiti seksualna želja, zašto se onda, pored „suprotnog pola, istog ili oba pola”, ne nabroje i životinje (krave, ovce, koze…), mrtvaci, stvari (čizme, najlon čarape, rukavice) i šta sve još ne? Zašto bi se antidiskriminatorna inkluzija zaustavila samo na homoseksualcima? IDEOLOŠKA KONTROLA Problem je što ova vrsta diktata političke korektnosti onemogućava da se izriču opšti sudovi o čoveku, porodici ili društvu. Recimo, iskaz „čovek ima dve ruke”, posmatran iz antidiskriminativne optike, uvek može biti protumačen kao suštinski opresivan prema invalidima („Šta, invalid s jednom rukom nije čovek?!”), ili pak prema sijamskim blizancima („Šta, sijamski blizanac sa četiri ruke nije čovek?!”). NOVE VREDNOSTI STIŽU SA ULICE: Jedan od prajdova u Beogradu Zbog toga bi u diskursu antidiskriminatorne inkluzije gornji iskaz morao da glasi ovako: „Čovek ima nula, jednu, dve, tri ili četiri ruke.” Besmislenost ovakvog diskursa svakako da ne treba posebno dokazivati. Ali, on je izraz i aktuelne konfiguracije moći u kojoj se jednoj po broju marginalnoj grupi dodeljuju status i ovlašćenja ideoloških kontrolora. Jedna NVO uspela je, kao što se vidi, da izdejstvuje cenzuru šest udžbenika. Uspela je i to da se ostali autori udžbenika, kao i njihovi izdavači, zastraše pretnjom da će im rad i novac propasti ako u vezi s temama o kojima je ovde bilo reči pokažu „političku nekorektnost”. Učinak je, nesumnjivo, širenje autocenzure, ali i sužavanje autonomije struke koja će nadalje morati da se rukovodi i vannaučnim zahtevima prilikom uobličavanja osnovnih udžbeničkih formulacija. No, prava nevolja je u tome što to nije kraj, već početak procesa revizije. Кao što pišu autorke „Analize”, „postoji potreba da se problematizuje celokupna sfera obrazovanja koja se zasniva na heteronormativnim obrascima”. Otuda je i njihov „zahtev za promenom sadržaja onoga što se uči ujedno i zahtev za promenom dominantne vrednosti”. Кako pišu autorke „Analize”, „obrazovanje predstavlja jedno od mesta koje bi trebalo da podlegne promeni, jer se upravo kroz obrazovni sistem vrednosti prenose i dodatno proizvode”. Кroz obrazovanje, dakle, treba proizvesti nove vrednosti kod dece i omladine, „potrebno je okončanje seksualne opresije koja počiva na principima prisilnog odabira između suprotstavljenih seksualnosti, heteroseksualnosti i seksualnosti drugačije od heteroseksualne, gde se pozitivno vrednuje isključivo heteroseksualnost”. Кrajnji „cilj je uspostaviti (seksualnu) normu koja će proširiti granice ljudskog”. Priznajte da ste pomislili da preterujem kada sam počeo s pričom o onom Marićevom zaljubljeniku u koze i krave. „Uspostaviti normu koja će proširiti granice ljudskog” i „okončati prisilni odabir između heteroseksualnosti i homo/bi-seksualnosti” – nije li tu reč upravo o pomenutom Marićevom zaljubljeniku? U suverenoj Rusiji ovakva predatorska revizija obrazovnog sistema zakonski je zabranjena. U koloniji Srbiji Ministarstvo prosvete, na zahtev jedne LGBT-NVO, zabranjuje šest udžbenika. A tu nije kraj. Dokle? The post Srpski udžbenici duginih boja appeared first on Global Serbia.

Zbog šargije prevalili kilometre

U Srpskom kulturnom centru u Vilu održano je Veče izvorne muzike, a pred oko 150 gostiju nastupili su poznati izvođači iz okoline Modriče, violinista Slaviša Čupeljić Čupelja, šargijista Slavko Grujić i vokalni solisti Stajić, Petrić i Mačak.

Srbija ambasador otadžbine

Brojne folklorne grupe i kulturna udruženja stranaca iz Dortmunda, učestvovali su na devetom Međunarodnom plesnom festivalu Dens folk. Ovaj festival godinama već uspešno zbližava kulture i ujedinjuje ljude iz skoro svakog ugla sveta. Više od 20 grupa iz Afrike, Azije, Evrope i Južne Amerike predstavilo je plesnu umetnost, šarene kostime, duhovne igre i kulinarske specijalitete svojih zemalja. Bio je to praznik za oči i uši za više od 5. 000 prisutnih.

Božuri cvetaju i u Štajerskoj

Klub Božuri iz Licena, mesta smeštenog u brdovitim i šumom bogatim predelima u pokrajini Štajerska, organizovao je sedmi put folklorijadu, Božurijadu. Nezaboravno druženje domaćini su priredili u sali u naselju Roteman, nedaleko od Licena.

HOROSKOP

Block title

Magazin