KAKO JE NASTAJALO I RASLO AMERIčKO BURE BARUTA NA BLISKOM ISTOKU

Koji je interes SAD da šire demokratiju“ na Bliskom Istoku, gde su već uspeli da se opeku? Da bi sprečili islamiste? Ili obratno?

Američka politika meke snage“ srodna je korišćenju kremena: nikad ne znaš na kojem mestu, u koje vreme i od kakve varnice će buknuti vatra.

To se desilo u Severnoj Africi i na Bliskom Istoku. Nesporno je da goriva za vatru u regionu ima dovoljno. čak se vidi u nekim televizijskim reportažama da među stotinama hiljada izbeglica“ nema ni žena, ni starijih, ni dece. Samo mladi zdravi momci. Nezaposlena omladina. Stiče se utisak da je revolucija za njih samo način da pređu u prosperitetnu Evropu. Saosećajni Evropljani tradicionalno se užasavaju“ represije diktatorskih režima, čak i kad azil traži polupismeni čovek koji takve reči ne zna.

čak ni benzin ne gori sam od sebe. Treba ga zapaliti. Ali prisutan je znak postojanja takvog sistema u američkoj politici na Bliskom Istoku, tim pre što već nekoliko godina ona demonstrira nove tendencije i novi stil.

Na primer, najstariji tradicionalni metod SAD da zadrže zemlje koje se razvijaju u zoni nihovog uticaja bio je ustanovljen u Africi, Aziji i Latinskoj Americi diktatorskim režimima sa žestokim ubijanjem volje naroda za nezavisnošću. Pri svemu tome Vašington se nije libio da često upotrebi provereni metod kao što je vojni prevrat. Sada je Bela kuća u ulozi branioca buntovnog naroda“ i mogla bi da preti smrću tim svojim štićenicima koji pokušavajuda se odupru promeni scenarija na sceni bliskoistočnog pozorišta. Više se to odnosi na pukovnika Gadafija. Libijski lider je došao na vlast uz podršku SSSR, a ne SAD i već samim tim, ako ćemo iskreno, na američki način on je dužan da oslobodi mesto za pouzdanijeg partnera sa tačke gledišta Zapada, koji vene bez nafte.

Bez obzira koliko se neko trudio, revolucija, za razliku od vojnog prevrata, treba da sazri, bila ona obojena ili cvetna. čak i njeni projektanti ne znaju tačno kakva će iskra da upali požar narodnog gneva. Smatra se da je za uzrok početka protesta protiv korupcije i nezaposlenosti u Tunisu – koji je prerastao u panarapsku revoluciju jasmina“ – poslužilo samoubistvo mladog čoveka kome su zabranili da prodaje voće zbog neposedovanja licence. I on se ubio zato što nije mogao da nađe drugi posao. To je bilo dovoljno da u zemlji počnu ulični neredi, a predsednik Ben Ali, ne pokušavši čak ni da im se suprotstavi, kukavički je pobegao u inostranstvo. Sada se malo ko seća da se nedugo pre početka tuniskih talasa na sajtu WikiLeaksa pojavio članak američke diplomatske prepiske u kojoj je Tunis bio nazvan policijskom državom“, a Ben Ali vođom te države koji je zaboravio na potrebe svog naroda.

PORUKE ZA DIKTATORE Nešto slično se dogodilo u Egiptu. Iako žestoki diktator, Hosni Mubarak se neko vreme opirao i na kraju je sramno napustio svoju funkciju, čak ne pokušavajući da prihvati mnogobrojnu podršku svojih pristalica, samim tim i armije. I u slučaju ove revolucije prethodilo je pojavljivanje tajnih dokumenata Stejt departmenta na WikiLeaksu, što pokazuje da je SAD već dugo ubeđivao egipatskog predsednika da odustane od diktatorskih navika i sprovede u zemlji demokratske reforme.

Ovim neću da kažem da su publikacije WikiLeaksa bile sredstvo za uticaj na masu i da su poslužile kao okidač za jasmin revoluciju“. Nimalo. Jednostavno, u arsenalu informacionih ratova postoji takvo sredstvo, kao informaciona bomba“, koja služi kao detonator za početak procesa. Ali postoji i termin informaciona mina“. A njena destinacija je sasvim drugačija. Mina se postavlja ranije i treba da eksplodira u određenom momentu, kada je proces već krenuo“, ali njega je potrebno dovesti do kraja i staviti tačku.

Curenje“ informacija iz Stejt departmenta je baš moglo da posluži kao takva mina odloženog dejstva. Objavljeni materijali, prepiske američkih diplomata mogli su biti sredstvo psihološkog pritiska na buduće žrtve, tih istih Ben Alija i Mubaraka. Cilj takvih akcija je lišavanje volje za suprotstavljanjem kod određenih političara i državnika, da im se unapred usadi osećaj bezizlaznosti i neizbežnog kraha, da prema njima plasira činjenicu da je Vašington njima nezadovoljan i da ih neće podržati u teškom trenutku, bez obzira na višegodišnje zasluge u zaštiti američkih interesa. Kada se oseti kao obrađeni materijal“, bilo koji političar će doći do zaključka da je boriti se za vlast beskorisno i da je bolje kukavički otići i ostati živ nego biti obešen po volji strateških partnera“.

Zato je samo Gadafi rešio da se suprotstavi. Jer on ne čeka milost od Zapada. Nije zaslužio. Bilo bi lakomisleno smatrati da Vašington nije očekivao i da se nije pripremao za takav razvoj situacije. Očekivao je, spremao se i spremio. On je već odavno zabrinut za demokratizaciju“ Bliskog istoka, sada već podržanu anglosaksonskim nosačima aviona u Sredozemnom moru.

Nisam bio lenj i pregledao sam dugačak spisak projekata koji se od 2001. godine do danas nalaze u fascikli Saveta za spoljnu politiku (SSP), vodećeg amerčkog nevladinog“ analitičkog centra. Pokazaloseda se na tom spisku navode, na primer, ovakve teme: lobiranje za političke i ekonomske reforme na Bliskom Istoku“ (rukovodilac Lisa Anderson, član Saveta za spoljnu politiku). Nekad je Lisa Anderson zauzimala položaj direktora Instituta za Bliski Istok na Kolumbija univerzitetu i predsednika Asocijacije bliskoističnih istraživanja SAD. Trenutno je član Saveta Karnegi fondacije. Kopredsedavajući je organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch na Bliskom Istoku i predsednik Američkog univerziteta u Kairu. Lisa Anderson posebno preporučuje članak u kojem se navodi njena naučna specijalizacija: profesor spoljne politike, ekspert za formiranje država i smene ražima“ (special expertise in state formation and regime change“). Po svemu sudeći, među američkim profesosima postoje i takve naučne strasti.

Reformama u arapskom i islamskom svetu“ bavili su se kao lideri Stiven Kuk i Nasib Sabah sa odeljenja SSP za bliskoistočne studije. Kuk je već naveden kao direktor koji platu prima u Savetu nezavisne“ političke grupe SAD za reformisanja arapskog sveta (Independent Task Force on U.S. policy toward reform in the Arab world“). Inicijativom za arapske reforme bavi se kao rukovodilac Henri Sigma, koji je od 2005. godine direktor projekta SSP pod imenom SAD/Bliski istok“. Do dolaska u Savet bio je izvršni direktor američko-evropskog kongresa i rabin ortodoksne škole judaizma Torah Vadath. Na projektu Plan delovanja SAD: širenje političke i ekonomske liberalizacije Bliskog Istoka“ rukovodilac je Eliot Šreks, koji je od 2005. godine naučni saradnik SSP, a zatim potpredsednik Guglea za globalnu komunikaciju i PR).

To je samo deo bliskoistočnih programa Saveta za spoljnu politiku. A u SAD postoji još mnogo takvih organizacija.

SAD NE MORAJU DA BRINU Koji je interes Amerikanaca da šire demokratiju“ u regionu gde su već uspeli da se opeku u tom poslu? Zato što je 2006. godine, baš na insistiranje Vašingtona, bila demokratizovana“ palestinska autonomija i sprovedeni izbori za palestinski nacionalni savet. Tezultat svega toga bio je da su u sektoru Gaze došli islamisti. Zar lekcija nije bila naučena? Ili je obrnuto – baš to Vašington hoće da postigne u Severnoj Africi. Najverovatnije ni jedno ni drugo. Nije isključeno da su Amerikanci shvatili da u borbi sa islamistima gube i zato Vašington žuri da već sada iskoristi nezadovoljstvo naroda Severne Afrike i Bliskog Istoka svojim vladarima, da im sami pomognu da smene korumpirani vrh koji vlada u arapskim zemljama. I tako kroz 2-3 godine posle odlaska SAD iz Iraka i Avganistana i neizbežnog kraha antiterorističke“ operacije NATO, to će uraditi Hizb-ut-Tahrir, Al Kaida i Muslimanska braća, koji će u očima ostalih muslimana biti pobednici, naslednici dela čuvenog Saladina, oslobodioca islamskih zemalja od krstaša.

Zato nije ni čudno da u tako važnoj državi kao što je Egipat, kao potencijalni naslednik Mubaraka prvi izroni i pokuša da postane opozicionar“ jedan isti kao Mubarak – štićenik SAD, Muhamed el-Baradej, član Međunarodne krizne grupe (International Crisis Group), koja se finansira iz fondacija Karnegija, Forda, Gejtsa i, naravno, iz fonda Soroša, čiji je vlasnik na spisku rukovodstva ICG kao i El-Baradej.

Simbolično je i to da je u aprilu 2010. godine El-Baradej, bivši direktor MAGATE, javno rekao da bi hteo da se vrati u egipatsku politiku kao agent promena i zaštitnik demokratije“. Kao da je znao da će ubrzo doći do toga.

Uostalom, to je nevažno. Za sada SAD ne moraju da brinu. Ko god bi došao na vlast u arapskim zemljama na talasu demokratizacije“, čak i sam Bin Laden, u prvo vreme bi svejedno bio primoran da se orijentiše na Vašington i njegove evropske saveznike. Nafta mora nekome da se prodaje ako hoćeš da obuzdaš narodnu stihiju koja je osetila ukus slobode i nekažnjivosti. A vlast i novac brzo brišu ideološke razlike, pretvarajući u bezličnu masu bilo konzervativce, bilo liberale, bilo komuniste. Mislim da bi i islamisti koji bi seli u predsedničke i ministarske fotelje pri indirektnoj podršci SAD, krenuli tim istim putem, od hrama do mamona. Ali mi to saznati nećemo. Već smo isprobali na sebi američko bure baruta.