Filip Škiljan: Srbima iz Hrvatske je iz različitih razloga neugodno da se nacionalno izjašnjavaju

Filip Škiljan spada među hrvatske istoričare mlađe garde, ali je vrlo plodonosan i marljiv što potvrđuje i veliki broj publikacija koje nose njegovo autorstvo. Doktorirao je 2009. na Odseku za istoriju Filozofskog fakulteta u Zagrebu s temom „Politička opredeljivanja u Hrvatskom zagorju 1941. – 1945“. Trenutno je zaposlen u Institutu za migracije i narodnosti, a pre toga bio je zaposlen u Spomen-području Jasenovac i do 2010. godine u Arhivu Srba u Hrvatskoj. U fokusu njegovog rada trenutno se nalaze nacionalne manjine u Hrvatskoj, a kako sam kaže, kada stigne bavi se i istraživanjem Drugog svetskog rata.

Koliko je Prvi svetski rat kao tema prisutan u Hrvatskoj? Da li su ove jubilarne godine kada se obeležavala stogodišnjica od njegovog početka i završetka dobile zasluženu pažnju?

– Od 2014. godine kada je počelo obeležavanje stogodišnjice njegovog početka pa do 2018. kada se obeležava 100 godina od njegovog završetka poprilično se na tome radilo. Do tada je Prvi svetski rat kao tema bio jako slabo zastupljen, slabo istraživan i malo se o tome znalo. Uvek je u prvom planu bio Drugi svetski rat, a naročito ovaj poslednji dok je Prvi svetski rat, zbog čega su ga nazivali i „zaboravljeni rat“, bio skrajnut. Sada je konačno i on počeo da se istražuje. Regionalni muzeji, arhivi, biblioteke i naučni instituti su organizovali naučne skupove na temu Prvog svetskog rata i mislim da će on sada biti puno bolje obrađen nego što je to bio u dosadašnjem razdoblju. Skup koji je organizovao vukovarski Srpski kulturni centar je postao deo cele te priče tako da je zapravo u trendu evropskih i svetskih težnji da se taj period kvalitetno istraži i obradi jer je potpuno nezasluženo bio zapostavljen.

Kako nekom ko je pripadnik većinskog naroda izgleda rad na proučavanju života nacionalnih manjina?

– To je u suštini jedan vrlo zanimljiv posao. Bez obzira što pripadaju manjinama ti ljudi su u stvari već vekovima na ovim prostorima, ili bar veći deo njih. Oni su potpuno uklopljeni u hrvatsku svakodnevicu, ali pored toga imaju i svoje specifičnosti i to su zapravo posebne vrednosti, jer što su te specifičnosti veće manjine su zanimljivije za proučavanje. Proučavao sam Rusine na ovom području, Mađare, Nemce u Baranji i Srbe na Baniji, Gorskom kotaru i Podravini i sve te manjine imaju svoje specifičnosti koje su vrlo zanimljive. U svojim istraživanjima koristim arhivsku građu lokalnih arhiva i muzeja, građu Hrvatskog državnog arhiva, matične knjige iz kojih se dosta toga sazna i koristim usmene iskaze. Obilazim mesta u kojima manjine žive i sa njima radim intervjue koji mogu biti istorijskog karaktera ili su vezani za pitanja identiteta kao što su jezik i pismo, veroispovest ili neki drugi elementi.

Dosta dugo ste radili na prikupljanju građe o pravoslavnim crkvama u Hrvatskoj. Koja su Vaša zapažanja u vezi s tim?

– Uradio sam jedan popis srpskopravoslavnih crkava koji svakako nije konačan, ali sam na području cele Hrvatske popisao 637 objekata SPC-a. Klasifikovao sam ih u nekih sedam ili osam kategorija. Od crkava koje su potpuno nestale i više ne postoje, ili su srušene, ili spaljene ili su jednostavno propale zbog nebrige, do onih koje su u ruševinama još od vremena Drugog svetskog rata ili nakon njega, pa sve do onih koje su stradale u ovom poslednjem ratu i konačno onih koje su nakon rata obnovljene ili ponovo sagrađene.

Šta iz svega toga može da se zaključi?

– Najpre to da je ovo područje izuzetno burno i da je dvadeseti vek bio jedan veoma buran period u kom je sudbina mnogih građevina, kao uostalom i ljudi, bila nesrećna. Čak i u mirnodopsko vreme, recimo u vreme socijalizma, meštani su sami rušili svoje crkve. Pregledao sam jedan fond koji se zove Komisija za odnose sa verskim zajednicama Socijalističke Republike Hrvatske i tu ima oko 150 kutija koje se odnose samo na pojedinačne crkve. Tu su i islamska zajednica, i evangelisti, i pravoslavni i rimokatolici od 1945. do 1990. godine. Zanimljivo je, a ja to nisam znao dok nisam naišao na te dokumente, da su meštani sami rušili svoje crkve koje su nakon Drugog svetskog rata znale biti i čitave kako bi i na taj način pokazali dobru volju prema novom poretku. Ta pojava je vrlo česta bila u Lici, na Kordunu nešto manje, gde je bilo i strašnog otpora obnovi crkava na primer u mestima Donji Budački i Blatuša. U tim mestima se SPC godinama, a u Blatuši i decenijama borila da se crkva obnovi. Karlovačka eparhija je htela da je obnovi, imala je čak i novac, a meštani su gde god su mogli podmetali klipove i to nisu dozvoljavali. U Blatuši se na obnovu crkve koja je u selu zjapila kao ruševina čekalo skoro tri decenije.

Možda su Srbi svoje stradanje povezivali sa postojanjem tih crkava jer su u njima ubijani i spaljivani?

– To je tačno. Srbi su vrlo često krivili svoje sveštenike da nisu ostali sa njima kada im je bilo teško, ali to zapravo nije tačno. Jedan deo srpskog sveštenstva je odmah 1941. godine stradao. O tome postoje brojni dokumenti, a mnogi su bili i prisilno iseljeni o čemu sam i sam pisao u svojoj knjizi „Organizovana prisilna iseljavanja Srba iz NDH“. Iz svega toga se vidi da je sveštenstvo bila prva ciljana grupa koja je već u sedmom mesecu 1941. prisilno iseljavana u Srbiju dok su oni koji su to odbili uglavnom stradavali.

Znamo koliko je ova poslednja postavka u Javnoj ustanovi Spomen-područje Jasenovac izazvala polemike u javnosti. Šta mislite o tome?

– Ja mislim da su kustosi koji su radili popis žrtava radili najbolje što su mogli.

Nije sporan samo popis?

– Meni se čini da je to najvažniji deo jer ono što su mogli u dvehiljaditima da naprave oni su napravili. Bilo je prekasno da se ide od sela do sela i da se ispituje ljude, nije bilo više ni živih svedoka koji bi mogli da kažu ko je stradao. Na tome je radilo dvoje ljudi, Đorđe Mihovilović i Jelka Smreka i uradili su najbolje što su mogli s tim popisom. Mislim da je taj popis osnova za ono što se dalje još može istražiti i da se to može dalje nadograđivati. Žrtvama je važno dati prednost, da se njihove priče ispričaju, da se kaže ko su one bile, da su i pre toga imale svoj život koji im je tamo oduzet. Važno je tim ljudima dati ime i prezime, a to je težak posao, naročito kada su u pitanju Romi koji uglavnom nisu preživeli holokaust u Hrvatskoj.

Na čemu trenutno radite?

– Upravo sam u saradnji sa prof. Hrvojem Petrićem objavio knjigu „Srbi u Zagrebačkoj županiji“. Profesor je obuhvatio period negde do polovine 19. veka, a ja sam radio na 20. veku do danas. Izdavač je VSNM Zagrebačke županije, a ista takva knjiga izašla je i za Varaždinsku županiju dok je u pripremi za Koprivničko-križevačku županiju. Sve su to krajevi u kojima danas ima jako malo Srba, a i oni koji jesu Srbi vrlo često to ne govore nego za sebe kažu da su pravoslavci. To je jedan vid mimikrije jer je ljudima iz različitih razloga neugodno da se nacionalno izjašnjavaju. Naravno, jedan od osnovnih razloga je strah. Drugi projekat na kome radim zove se „Nestala sela“. Radi se o 150 napuštenih sela koja prema zadnjem popisu iz 2011. godine imaju nula stanovnika. Obilazim ta sela, snimam ih i na kraju pokušavam da pronađem ljude koji u njima nekada živeli kako bih o njima što više saznao. Radi se o selima Požeštine, ima ih puno, a mnoga od njih su srpska, nekim selima u Lici i Gorskom kotaru, a jedno od tih pustih naselja iz Vukovarsko-sremske županije je Grabovo. Cilj istraživanja je da se pokaže kako su ta nekada velika naselja izgrađena i kako je došlo do njihovog pražnjenja, a razlozi su višestruki, od ekonomskih do ratnih migracija odnosno prisilnog napuštanja pojedinih, uglavnom srpskih, sela. Postoje i hrvatska sela u koja se nakon što je stanovništvo iz njih proterano 1991. godine niko nije vratio. Na glinskom području ima pet-šest takvih naselja.

Istoričari su danas dosta medijski eksponirani. Da li je to dobro ili ne?

– Mislim da istoričari prvenstveno treba da se bave pisanjem knjiga, naučnih radova i to na osnovu svih dostupnih izvora i da svako istorijsko razdoblje sagledavaju u pravilnom kontekstu. Na taj način će pošteno odrađivati svoj posao. Istoriju treba ostaviti struci, a oni koji nisu istoričari istorijom ne bi trebali ni da se bave.

The post Filip Škiljan: Srbima iz Hrvatske je iz različitih razloga neugodno da se nacionalno izjašnjavaju appeared first on srbi hr.

Original Article