Duša je u otadžbini

Radovan – Raka Živković iz Kičinera nije tipičan kanadski imigrant. Iako je u ovoj velikoj zemlji pune 32 godine, iako je tu završio i škole i materijalno dobro stoji, nikako da pusti korene. Jer, dušom je tamo daleko, u rodnoj Srbiji.
– Ako Bog dragi da zdravlja i malo sreće, sledeće godine moja supruga LJiljana, naše dvoje dece, sedmogodišnji Filip, petogodišnja Ana i ja vraćamo se u Srbiju, u Kraljevo. Po onoj narodnoj – odakle supruga, odatle i ja. Već od iduće godine naše dvoje golubića ići će u srpsku školu, ali u Srbiji – kaže za „Vesti“ Živković.
Rođen je u Lazarevcu pre 44 godine, gde je provodio srećno detinjstvo sve do dvanaeste, kada je morao da napusti drugove s kojima se svakodnevno igrao i da se preseli u Kanadu.

Veliki izazov

– Pred vama je veliki izazov, da li se plašite neuspeha u Srbiji?
– Idem u Srbiju srcem i dušom, da ispunim svoju veliku želju. Da li se plašim neuspeha? Pa svako ko radi, taj i greši, tako da sam spreman na sve. Jedno je sigurno – ako se ponovo vratim u Kanadu, biće to bez duše – zaključuje Živković.

– Bilo je to 1974. Otac LJubomir je otišao u Kanadu početkom te godine, s namerom da zaradi nešto para i po povratku završi započetu kuću u Lazarevcu. Međutim, nije mogao da živi sam, pa je početkom septembra u Kanadu pozvao mamu Danicu i mene. Tako je taj očev „privremeni boravak“ u Kanadi postao nešto duži jer je našim dolaskom porodica bila na okupu. Otac je mnogo voleo Srbiju i tu ljubav je preneo i na mene. U našoj kući niko nije smeo da govori engleski, što je mene tada nerviralo. Tek danas, kada ga više nema među živima i kada sam i ja već počeo da starim, shvatam koliko je bio u pravu. Svako leto, znalo se – put u Srbiju. To me nije nerviralo jer me tamo čekalo detinjstvo, čekala su me moja seoska dečurlija. Ni sam ne znam koliko sam puta bio u Srbiji, tako da sam, u stvari, živeo dva života – ovaj ovde i onaj u otadžbini. Ovde sam završio studije grafičke umetnosti, što je bio lep preduslov da u Kanadi „pustim korene“, ali ipak nešto me stalno vuklo ka Srbiji. Početkom devedesetih počeo sam da se bavim trgovinom, pa sam ponovo „trknuo“ do Srbije i sve je bilo predivno dok nisu počeli ratovi.
U tom vremenu, kada se nije znalo „ni ko pije, ni ko plaća“, Radovan Živković je izgubio mnogo toga materijalnog u Srbiji. U međuvremenu je upoznao svoju sadašnju suprugu LJiljanu iz Kraljeva i sa novim entuzijazmom, sada uz njenu pomoć, u Kanadi krenuo ispočetka.

– Otac LJubomir je i dalje planirao povratak u Srbiju, čekao je samo penziju. U avgustu 1994. napunio je 65 godina, dobio penziju, ali u novembru iste godine lekari su konstatovali da je oboleo od raka pluća. Narednog leta se lečio u Srbiji, čak se i oporavljao, ali pred kraj godine je došao u Kanadu da sredi neke papire. Bolest se ponovo pogoršala i početkom januara je umro. Poslednja želja bila mu je da ga sahranimo u Srbiji, u njegovom rodnom selu Stubica kod Lazarevca. Normalno, ispunili smo mu želju, a grobnica mu gleda u rodnu kuću. Tek posle sahrane sam shvatio šta je osećao svih 35 godina života u Kanadi.

Dobrovoljno u vojsku

– Toliko sam vezan za moju Srbiju da sam 1986. dobrovoljno otišao na odsluženje vojnog roka – kaže Živković. – Svi moji vršnjaci, koji su ostali tamo u otadžbini, tu obavezu su izvršili i ja sam osećao grižu savesti. Moju odluku mnogi ovde nisu mogli da shvate, sem mojih roditelja, samo su oni znali šta osećam. Mnogi ovdašnji pojedinci uputili su mi ne tako lepe komentare, ali to je njihov problem, a ne moj. Ja sam svoj dug prema otadžbini časno odužio i time se ponosim.

Živković kaže da je već sve preduzeo za povratak u otadžbinu.
– Srbija je onakva kakvu je doživite, za svakog je drugačija. Ili je voliš, ili je ne voliš, a ja, konkretno, umirem za majkom Srbijom. Volim i Kanadu, ali ne i dušom, duša je tamo u Srbiji i nema te sile koja to može promeniti. Mnogo puta sam se pitao zašto je tako i zašto i ja ne mogu da živim kao i ostali ovde. Polako starim i ne bih želeo da doživim sudbinu mog pokojnog oca LJubomira.

Ipak, u Srbiju ne ide „grlom u jagode“:
– Svakako, ne idemo kao izletnici. Sa kanadskom firmom „Tadger group international““ imam ugovor da budem njihov ekskluzivni zastupnik za celo područje bivše Jugoslavije. Formirali smo firmu „Eurotadger“, sa sedištem u Lazarevcu, koja je već počela da se bavi konkretnim poslovima, za sada samo na području Srbije. „Tadger“ je uređaj koji se montira na motor vozila i postiže izuzetne rezultate, uštedu gorivu u proseku od pet odsto, produžava rok zamene ulja, smanjuje otpadne čestice, smanjuje količinu emisionih gasova. Cilj naše firme u Srbiji je da velikim transportnim preduzećima ušedimo ogromne količine para i, uz to, dobijamo i mnogo čistiju okolinu. Ovaj projekat je počeo da se realizuje pre pola godine i do sada smo vršili ispitivanja na Mašinskom fakultetu u Beogradu. Urađaje smo već ugradili na četiri „Lastina“ autobusa, kao i u tri kamiona i dve teške mašine u firmi „Građevinar“. Početni rezultati su više nego zadovoljavajući.