Druga strana medalje

Cak ni sada, godinu dana nakon dolaska u Kanadu, jos uvijek ne mogu da osjetim ono zadovoljstvo koje mi je, prvih dana po dobijanju vize, pricinjavala pomisao da odlazim iz Bosne. Price o zapadnom standardu su manje-vise tacne, ali postoje stotine nekih drugih stvari koje su me bas zatekle I natjerale da se upitam jesam li povukao pravi potez. Prve stvari koje se primjete u Kanadi su osmijeh I ljubaznost . Za nekoga ko je odrastao na brdovitom Balkanu gdje trgovci svaki dan ustaju nalijevu nogu I gdje salterski sluzbenici odredjuju stroga pravila ponasanja u radijusu od sto metara oko sebe, susret sa ljubaznim facama I osmijesima svuda unaokolo ti govori da ovdje nesto nije u redu. Jer, kako drukcije objasniti taj fenomen gdje ti svi ljubazno odgovore ‘ak ‘oces I na tri vezana pitanja? Ili, da ti, po izlasku iz supermarketa, prodavac fino upakuje I odnese do auta sve sto si, gonjen balkanskim sindromom iznutra:“Brze, nestace, poskupice.“, kupio.
Medjutim kao I svaki mac sa dvije ostrice I u ovoga je ona ostrija strana okrneuta prema tebi. Iz necega u glavu ti dodje kad pocnes da placas „proizvode I usluge“,
Vidis, recimo, pakovanje koka-kole kosta 4.99 dolara. Dobro. Odlazis da platis, dajes nasmijanoj djevojci 5 dolara, medjutim, ona ti kaze da je cijena 6.25 dolara. Na tvoja pitanja: Otkud? Kako? Zasto? Ona ti strpljivo odgovori da na cijenu od 4.99 ide GST, porez koji udara Vlada, zatim PST, porez kojim nas usrecuje Provincija, zatim jos neki sitnis za reciklazu, ocuvanje covjekove okoline, kaucija I to je to.Kao sto rece Branko Copic: „Skuplja pita neg’ tepsija.“
Sa proizvoda prelazimo na usluge. Kupovina racunara I instalacija interneta su obavezne stvari koje zadese Srbina po dolasku na razvijeni zapad I to uglavnom zbog toga sto znas da bi, da si kuci u Bosni imao kompjuter, bio glavni u selu, pa bi, ako nista drugo, sad da izigravas facu kad se svojima javis telefonom:“Sta se radi? Ma, evo, nista posebno, bas sam sad bio malo na internetu I tako.“ Nit’ si ti nasao nesto zanimljivo na internetu sto bi sad sa njima da podijelis, nit’ to njih nesto puno I interesuje (njihov interes vise otkrivaju pitanja tipa: Ima li nasih tamo? Pratite li sudjenje Milosevicu? Posto je tamo meso?)
Za instalaciju interneta postoje desetine kompanija I sve, u sustini nude jedne te iste stvari, ali po razlicitim cijenama. Naravno, Srbin se, poucen iskustvom sa koka-kolom, nece tako lako navuci na tanak led. Ovaj put ce on fino da se raspita za sve te njihove poreze I ostale sitne klopke pod zajednickim imenom FEES. Razgovarace sa komsijama i nakon sto mu svi predloze kompaniju za koju ce imati popust jer s njom vec imaju ugovor za kablovsku televiziju, Srbin ce namjerno da precrta ime te kompanije u svom blokcetu. Ako mu, kojim slucajem zena ili djeca prigovore pominjuci neke sitnice kao sto su gubljenje vremena „ako vec ne vjerujes ljudima“ Srbin ce samo da ih osine pogledom koji izrazava ljutnju I mozda neku tugu sto Bog nije podario pamet I drugima nego ovako Srbin mora da se muci sa njima I objasnjava im neke osnovne stvari. Zatim on u ruke uzima poslovni imenik od 1300 stranica, pljune u sake(bez ovog obaveznog rituala on nijedan posao ne zapocinje)I ozeze. Nakon eliminisanja svih kompanija koje mu se ucine sumnjive (naravno, telefonsko nazivanje istih I raspitivanje o cijenama, uslovima I slicnom sitnicama koje, kao za pakost, nisu stavili u imenik, ne dolazi u obzir, jer bi za taj Sizifov posao trebali dani napornog rada), odabere se par njih, uzmu se tri sata vremena preda se I maraton moze da pocne.Naravno, nakon sto se okrene njihov broj ne treba se zavaravati da ce razgovor sa „prvim raspolozivim agentom“ da pocne istog trenutka. Ne. Srbinu se tada na raspolaganje stavljaju desetine nekih opcija I osjeca se nesto sto Francuzi zovu déjà vu. Srbin, naravno, drukcije posmatra samu pojavu i ima svoje, srpsko, ime za to:“ Zar opet, jebo ga Bog?“ Zasto pitanje I zasto psovka? Tesko je to objasniti. Srbinu su se, tokom istorije, namecala mnoga pitanja I on se, barem s prva, trudio da, prije nego sto odgovori na svako, dobro razmisli, razmotri sve raspolozive cinjenice I tek onda donese odluku. Vremenom (tokom vijekova) se naucio da razmislja sve manjei sve krace kako su razlike izmedju posljedica razlicitih odgovora bivale sve manje.Na kraju se pomirio sa sudbinom I poceo na izborima da glasa za onoga ciji je kvadratic bio prvi odozgo I da na TV-u stalno gleda program koji mu je na prvom kanalu.
Naravno, to ce samo povrsnom posmatracu koji se oslanja na nekakve tamo egzaktne nauke, logiku I zdrav razum,I koji, analogno tome, ocito ne poznaje Srbe, izgledati cudno I neuobicajeno, ali onome ko je svoj vijek proveo sa Srbima, svako drugo rjesenje bi spadalo u domen naucne fantastike. I zato sada on kune I bogara, jer ga opet tjeraju da nesto bira, a iskustvo ga je naucilo da se, nakon svakog biranja stvari bas I ne promijene, koliko god se on trudio I vodio rat sa rodbinom I prijateljima koji su se svi namjerno urotili protiv njega I tjeraju ga da povuce pogresan korak. Samo, ovdje postoji razlika. Srbin, ovog puta, mora da misli dok bira. Ta, u ovoj sferi Srbinovog zivota, nenaviknuta aktivnost izaziva glavobolje, ruzne sne I svadje u porodici. Prve dvije stvari nastaju kao posljedica vjecite Srbinove strepnje:“Jel’ to mene neko pokusava da zajebe mozda?“ Svadje u porodici nastaju jer Srbinova djeca, po pravilu imaju skup ukus I uvijek ga pokusavaju nagovoriti da uzme bolji auto, veci stan ili, u ovom slucaju, bolju internet konekciju. I dok djeci objasnjava uzaludnost njihovih napora jer do 18. godine ionako nemaju pravo glasa u njegovom stanu a poslije 18. ce svejedno biti „mrs mi iz kuce“, Srbin se pita sta je to Bogu zgrijesio kad cak I njegova zivotna saputnica drzi djeci stranu, kao I uvijek, a ne njemu. I u tom trenutku u Srbinu se budi njegovo drugo I pravo JA, srednje ime svakog Srbina- INAT.
Iduca Srbinova recenica je odraz one njegove vjecite strepnje a u isto vrijeme I objava rata svoma koji misle da se njemu moze tek tako isprati mozak:“ E, nece mi ga majci niko mene zajebavati!“ On ce namjerno da izabere najlosiju konekciju da bas pokaze svima.
Kasnije ce se sve po obicaju obiti o njegovu glavu, jer ce, izmedju ucitavanja stranica moci da popije kafu I odigra pola partije saha sa komsijom sa osmog. I tada se u njemu potvrdjuje njegova teza o uzaludnosti svadjanja sa zenom I djecom oko bilo cega („Kako samo ja nikad nisam u pravu?“- Srbin se pita) I on je jedan korak blize potpunom pomirenju za zivotom, biranjem I ostalim stvarima koje idu uz to.