Dijaspora trči počasni krug

Amerika, zemlja velika

Kupi se i veća kuća. Hoće Amerika dati, nema tu problema. Pet il’ šest soba sa isto toliko kupatila, ma potpisuj i useljavaj odma’. E sad što si ti u toj kući k’o stranac, vrlo rijetko stižeš, od svih tih silnih poslova i obaveza jer to neko treba i plaćat’, da provodiš vrijeme u njoj – to je drugi par cipela. Bitno je da imaš s čim da izađeš pred svijet (jer je najvažnije šta će on reć’) i da se tebe pita i savjet traži, jer koga će, neće valjda nekog tamo (s apartmančićem i truljavim fordom) prolupalog profesora il’ (za onog vakta) bivšeg direktora, sada nerijetko etiketiranog kao komunjaru i jugonostalgičara koji ne zna ništa osim prditi za starim vremenima pozivajući se na svoje zvanje i znanje koje sad more nabit’ na onu stvar jer niko nije željan šuplje priče, Andrića, Krleža, Selimovića, Konfućija, starih Grka i ostalih sranja

Jedna od glavnih stavki dejtonskog sporazuma, ispravite me ako griješim, bila je da sve bosanske izbjeglice trebaju pokupiti ono malo svoje sirotinje što su skuckali u periodu izgnanstva i u roku sofort napustiti svoja privremena utočišta širom ovog našeg dunjaluka koji je s njihove, prognaničke strane, masovno naseljavan zbrda-zdola tamo nekih, sad već davnih devedesetih godina.

Amerika je to čuveno potpisivanje u državi Ohajo prikazala kao veliku pobjedu svoje diplomatije dajući na znanje Evropi koliko je nesposobna, jer je ova (Evropa) pokušavala godinama da učini isto; da konačno zaustavi rat u (kako se to tada popularno govorilo) sred Evrope.

Povratak „svak’ na svoje“ bio je, rekao bih, osnovni preduslov opstojnosti & budućnosti neke cjelovite Bosne imajući u vidu svu tu izmješanost kako na terenu tako i u samim familijama. Porodice sačinjene od tzv. mješovitih brakova trebale su biti primjer kako se u stvari može živjeti jedni sa drugim a ne jedni kraj drugih (ili u bosanskom slučaju trećih).

Stoga poprilično čudi potez američke vlade koja nakon Dejtona otvara specijalni program s ciljem da iz Njemačke preuzme porodice (20,000 duša) sazdanih isključivo od mješovitih brakova i da s njima naseli svoje habitate i staništa. (Program koji je, između ostalih, moja porodica dočekala kao spasenje jer smo tih dana bili spremni da idemo i u Zanzibar il’ Tunguziju, ali ni za njih onomad nismo bili dovoljno dobri).

Da li je ovaj potez bio direktan prst u oko dejtonskom sporazumu, da li je Amerika vjerovala u taj sporazum samo ‘nako hipotetički ne bih znao da odgovorim. Ono što znam da nas nema ovdje samo 20,000 jer smo mi (ne)sretnici dovukli „odozdo“ još najmanje četiri puta toliko rodbine, familije, prijatelja i čega sve ne u ovih zadnjih dvadesetak godina tako da su mješoviti brakovi ostali manjina u svom tom konglomeratu.

Amerika, kao glavni „utjerivač demokratije“ u Svijetu koja okolo (ovdje se to tako prenosi) svima utjeruje dobro, ima sve manje istomišljenika čak i među svojim tradicionalnim prijateljima a da o ovim ostalim i ne govorimo. Malo ko će se da ga pitaš, bar u državi gdje obitujem, složiti sa trenutnom vanjskom politikom i ostalim side effects koji uz to idu, međutim to malo koga i interesuje, jer se politikom, za razliku od naših krajeva, ovdje bave samo oni koji su plaćeni za to.

Amerika je, s druge strane, obećana zemlja za one koji hoće da se školuju ili rade. Odlična kombinacija za gore opisanu bosansku grupaciju. Stariji su se u većini hvatali poslova dok su se njihova djeca orijentisala na edukaciju .

Nepoznavanje jezika i pozamašan broj godina bili su nepromostiva prepreka za mnoge. Dešavalo se da mnogi naši ljudi sa univerzitetskim diplomama čiste po bolnicama, svakodnevno se zahvaljujući svim mogućim bogovima što su dobili tako dobar posao sa zdravstvenim osiguranjem koje je bilo od vitalnog značaja u njihovim poodmaklim životima. Bili su prestari da sa svojih pedeset i kusur godina ganjaju jezike, škole & karijere a opet premladi za penziju. Žalosno je to sve, jer ništa čudno nije bilo sresti nekog našeg profu koji čisti na kojekakvim klinikama gdje je najmanje polovina doktora, naspram njega, bila intelektualno inferiorna.

Bivši direktori i profesori su postali tako braća po metli poput onih Kunderinih intelektualaca koji su u „proljetna“ vremena po danu obavljali fizikanerske poslove a navečer, između 4 zida, bistrili svjetsku politiku i proklinjali majku Rusiju.

S druge strane, postojali su ljudi sa završenim zanatima il’ sa osnovnom školom koji su se za vrijeme najvećeg građevinskog buma namlatili para postavljajući keramičke pločice, drvene podove, krečili sve te silne kućetine koje su sve do 2008. nicale svakodnevno. Zajedno sa drugom vrstom uspješnih vlasnika malih biznisa (čitaj: kamiondžijama) oni su u svom komjunitiju (čitaj: među svojom nacijom) postavili letvicu uspjeha na takvu visinu da bi se i sam Sergej Bubka zamislio nad njom.

Zamislite skok iz konjskih kola u Lexus ili Hummer. Zamislite skok iz kućeraka sa zemljanim podovima i poljskim klozetom u viletine sa 4-5 soba i isto toliko kupatila. Zamislite skok sa trtkuša, popare & cicvare na rakove i školjke suši i kavijar. Neko bi rekao… pa šta? Pošteno zaradili pa nek’ imaju. Apsolutno tačno i sam se lično & osobno 100% slažem sa rečenim. Ali…

Novonastalim dobro situiranim individuama ne pada na pamet da uživaju u svemu tome što su (pošteno) stekli i postigli. Oni hoće, pozivajući se na svoje imanje, da imaju i znanje… koje nažalost nije bilo na prodaju kada se kupovalo uzduž i poprijeko.

Pojave se oni tako nedjeljom pred crkvom il’ dzamijom, ili u svatovima, sahranama, pa parkiraju svoje bolide kraj kojekakvih tojotica i hondica, dzetica i golfića a vlasnici istih se poredaju spremni da se dive i ulizuju – k’o onda kad smo mi djeca virili kroz prozor da vidimo koliko je neki auto, kojeg je nečiji tetak gastarbajter zavez’o u komšiluk, graviran opipavajući mu spojlere da provjerimo da li su gumeni ili plastični. Te kojekakve rabljene askone i mustanzi su bili svemirski brodovi kraj stojadina il’ fiće.

I tako k’o ima veći (misli se na auto) ima veće šanse da postane neko. Njihova se pita, njihova se sluša. Obično je to, što izlazi iz njihovih usta, jedva sklopljena prosto-proširena rečenica unakažena sa nepravilnim govorom i gramatikom iz koje prosto izvire sva nemoć i neobrazovanost istih, ali ko mari, znaš li kol’ko on ima na računu? (Iz nekog razloga nešto što treba da bude privatna stvar i tajna znaju svi do u zadnji dolar).

A onda krene trka. Niotkuda. Ne zna se ko dadne znak, gdje je start a pogotovo gdje je cilj svega toga? Da li to krene… kad žena (k’o žena) za nedeljnim ručkom spomene mužu kako je ta i ta kupila sebi tašnicu od 2 ‘iljade dolara, ili kako je muž onoj jednoj kupio najnoviji bmw ?

Da li muž(jak), omamljen domaćom šljivom, koju je ‘nako prob’o prije ručka da otvori apetit pa se malo zanjeo, udari šakom o ‘astal i drekne:

– Imaćemo i mi! Šta su oni bolji od nas…

I njihov život, koji je do tada bio u najmanju ruku fin i pristojan, počinje da se pretvara u pakao. Prvo se nađe još jedan part-time i sebi i ženi, pa kad ni to nije dosta pređe se na full-time. Znači 16 sati rada na dan. Tu i tamo se uhvati par sati spavanja, malo se štagod prezalogaji i to je to. Upadaš u mašinu iz koje nema kraja. (Poznata je anegdota gdje se jedan „trkač“ žalio okolo kako mu je u žene op’o pos’o pa je jučer radila samo 13 sati).

Al’ rad se isplati jer za 6 mjeseci bogami i ti zavoziš Lexus-a tamo gdje se treba zavoziti. Žena nabaci krpice i konačno postajete krem de la krem. Kičma malo poboljeva al’ bože moj… godine čine svoje. Pa nemere se bit’ Dorijan Grej.

Kupi se i veća kuća. Hoće Amerika dati, nema tu problema. Pet il’ šest soba sa isto toliko kupatila, ma potpisuj i useljavaj odma’. E sad što si ti u toj kući k’o stranac, vrlo rijetko stižeš, od svih tih silnih poslova i obaveza jer to neko treba i plaćat’, da provodiš vrijeme u njoj – to je drugi par cipela. Bitno je da imaš s čim da izađeš pred svijet (jer je najvažnije šta će on reć’) i da se tebe pita i savjet traži, jer koga će, neće valjda nekog tamo (s apartmančićem i truljavim fordom) prolupalog profesora il’ (za onog vakta) bivšeg direktora, sada nerijetko etiketiranog kao komunjaru i jugonostalgičara koji ne zna ništa osim prditi za starim vremenima pozivajući se na svoje zvanje i znanje koje sad more nabit’ na onu stvar jer niko nije željan šuplje priče, Andrića, Krleža, Selimovića, Konfućija, starih Grka i ostalih sranja.

I tako je to s krem de la krem-om & trkama. Jedino je malo zajebano u ovom sportu što trka nikad ne prestaje. Nikako da dođe taj zadnji krug, da se oglasi ono zvono koje ga najavljuje k’o na velikim atletskim mitinzima. Mozda u snovima ili na vlastitoj dzenazi.

Eto jebiga… nešto mi došlo da ovo zapišem. Nek’ se niko ne uvrijedi jer su svi likovi i radnja fabule odsanjani.