Decembar, hladan i ruzan bez snijega, u zemlji gdje snijeg puno znaci. Dan se ubio za dremuckanje pored kamina pred upaljenim televizorom. Telefon, naprava koju ponekad tako mrzim uporno zvoni da moram htio ne htio podici slusalicu. Iznenadi me hrapav glas mog prijatelje Mileta.
– Hajde, dovedi veceras tog momka, treba da mi prevede samo par pasusa.- rece posle obaveznih pitanja o zdravlju i raspolozenju.
Jedva pristadoh na takvu avanturu, jer sam zimogrizljivi juznjak i uopste mi ne pada lako izlaziti u ove hladne dane. Blagodeti skijanja i ostali zimskih sportova poznajem samo kroz „prozor u svijet“, a ponekad se popnem s’ drustvom u brda i iz tople sobe posmatram njihove vratolomije u snijegu. Ali sta je tu je, ne mogu odbiti prijatelja pogotovu sto se radi o za njega veoma vaznoj svari. Njegov roman prvenac je vec preveden na ruski i potrebno je prevesti samo par odgovarajucih pasusa na njemacki i poslati svajcarskom udruzenju knjizevnika ili kako to vec oni zovu, pa ce Mile biti primljenu u Udruzenje knjizevnika Svajcarske.
Po svom redu-neredu trazim broj telefona Filipa zvanog Kico, sutudenta slavistike koji je prevodio jedno moje djelo. Iako djelo nije ugledalo svjetlo dana stampano na njemackom jeziku u Svajcarskoj, vec se isod zita preselilo na sjever, Kici sam zahvalan jer zbog njegovog majstorskog prevoda dobio sam najdrazi kompliment. Naime direktor izdavacke kuce me je nazvao da mi saopsti sledece:
„Postovani gospodine, Vi ste nesumljivo dobar pisac i veoma hrabar covjek. Oprostite mi sto nisam toliko hrabar i ne mogu vas roman objaviti u nasoj izdavackoj kuci. Potrazite nekog hrabrijeg.“ Kako sam ocekivao da mi saopste neku hladnu, bezlicnu laz izrecenu, najljubaznijim snishodljivim tonom neke bezimene sekretarice, ovo mi je ostalo kao najdraza pohvala.
Napokon na komadicu hartije pronadjoh Kicin broj.
Momak spremno doceka da se sastanemo u sedam, u restoranu Krojz i jos rece da ge neinteresuje materijalna strana svega ovoga, nego se rado druzi sa nesto starijim ljudima iz svoje bivse domovine.
Po obicaju stigao sam prvi i zauzeo mesto pred velikog kamenog kamina iz kojeg izbija jara. Mile je svjesno izabrao restoran kakav ja volim, jer zna da sma uzasno zimogrizljiv. Ako je istina da su Andrica zatekli u novembre 44-te kako dovrsava neko svoje djelo sa rukavicama na rukama ogrnut zimskim kaputom, onda je zasluzio dvije a ne jednu Nobelovu nagradu.
Nevisok cetrdestogodisnjak tatarskog lica, samopouzdano udje u restoran i dodirnuvsi me letimicnim pogledom, klimanjem glave pozva sefa sale da nas posluzi.
Ocigledno je da Mileta ovdje poznaju i uvazavaju, no sigran sam da nije zbog njegovih spisateljskih sposobnosti, jer ne vjerujem da citaju ista osim dnevnih novina, prije ce biti da redovno ostavlja napojnice ili je gost koji potrosi dosta novca u ovom restoranu.
Prije nego sto je Mile stigao do stola na ulazu u salu se pojavi Kico i sramezljivo se osmijehnuvsi pridje.
Trenutak upoznavanja pisca i prevodioca, zavrsi se, cini mi se na obostrano zadovoljstvo.
Dok u struku slomljeni sef sale prima narudzbu koja se sastoji od gomile francuskih rijeci, Kico me pogledom pita sta sve ovo znaci. On je skroman mladic i nije navikao da vecera u skupim restoranima, pogotovu sto to smatra snobovstinom.
– Mile ima razloga da casti, knjiga mu je u Rusiji prodata u rekordnom vremenu i sledece izdanje ide u duplom tirazu.- objasnih zurno da se pocetni dobar utisak koji je Kico stekao ne istopi.
– Da.- potvrdi Mile i iz unutrasnjeg dzepa sakoa izvuce savijenu na dvoje svoju knjigu. Srce me zaboli kako covjek postupa sa svojim prvencom u koji je ugradio dvije godine rada i dugogodisnje iskustvo.
– Da odmah procitam ono sto mislim da bi bilo dobro da im posaljem, aposlije cemo uz veceru i vince o svemu raspravljati.- predlozi Mile, a Kico i ja se klimanjem glave slozismo.
Udahnuvsi duboko vazdu i malo isturivsi grudi Mile zapoce:
– Zasto? Slobodna zelja je data covjeku! Sta ce ti vise majka! Pederi ce se zeniti sa rodjenim ocem!Oni su mocni. Na vlasti su u svijetu umjetnosti. Tamo gdje je lova i moc, i oni su. Cak ce i djecu radiati. Covjek je zalutao. Muskarac je konacno izgubio bitku sa zenom. To racinonalno bice, predivno bice, koje je majka zemlja odredila da radja, vaspitava i produzava smisao, bez odgovara je pokoeklo pred muskarcevom nemoci i snagom nasilja. Novo bice seomivske lobanje, bez ikakve energie, od Njujojrka do Nju Delhija je uzelo primat u svemu- u vlasti, umjetnosti i opredeljenju. Zene vise ne trebaju. Zene su postale grube isto kao i mussarci i udruzile su feministicki pokret. Ni njima ne treba osnovna bioloska potreba. Savez razumjevanja je umro. Zene dolje kupuju macke i pse, obalce ih u Aramni gardeorobu. Zamisli psa Dalmatinca sa kaputicem i cepelama, ali eto kqazu, dijete je skupo, ono puno trazi, sta ce nam….
Izdrzah Miletov upitan pogled bez snage da mu kazem, da ce ako ovo pokusa objaviti ovdje biti isjecen na komadice, i da ako zeli da mu djelo bude objavljeno i na njemackom prevede jedan dobar opis i nista vise.
Kico namrsteno gleda pred sebe i mrvi u ruci nepaljenu cigaretu. Podstaknut nasim cutanjem podize pogled upitno me pogledavsi.
Klimnuh odsutno glavom spreman da vidim Miletovo razocarenje kad sazna Kicino i moje misljenje.
– Reci mu ti, ti imas vise iskustva.- predlozi pogledavsi me molecivo.
Mile se narmsti prozrijevsi da mi oklijevamo da mu kazemo nesto sto mu se nece svidjeti.
– Sta je, raz nisam napisao istinu?- upita nestrpljivo.
– Jesi ali…- zapoceh.
– Ali sta?
– Istina nikom ne treba, narocito istina koja pogadja kao prst u oko.- rece Kico.
– Ne treba???- zacudjeno ce Mile da bi trenutak kasnije nasmijavsi se dodao.
– Naravno u pravu ste, necemo to prevesti. Istina nije rado vidjena.
