Bez srpskog lobija u SAD lako može da se desi da izgubimo Kosovo i Metohiju

Najpoznatiji lider srpskih iseljenika u Americi, danas počasni predsednik Kongresa srpskog ujedinjenja Miroslav Majkl đorđević upozorava srpsku javnost da je na Zapadu počeo novi medijski i psihološki rat protiv Srba i da nam je zaista neophodan srpski lobi u Vašingtonu, i kaže:

Bivši senator Bob Dol zastupa u SAD albanske, ali i crnogorske zahteve za nezavisnost Kosmeta i Crne Gore

Bez srpskog lobija u SAD lako može da se desi da izgubimo Kosovo i Metohiju

Ako Srbija neće da nađe i odmah uloži, bar 1 milion dolara za internacionalizaciju problema Kosmeta, kako onda da mi Srbi ubedimo druge države da smo ozibiljan narod i da ćemo da branimo naše interese na Kosovu i Metohiji do poslednjeg daha? Zar Srbija nema bar pet tajkuna, koji bi uložili po 50.000 dolara u svoju budućnost i budućnost svoje otadžbine?

Srbiji su za lobiranje potrebne najmanje dve firme, jedna za lobiranje i druga za uticanje na javno mnenje. Međutim, kao i obično, mi kasnimao, najmanje 6 meseci, jer je već trebalo da krenemo sa kampanjom ubeđivanja sveta da je Kosmet naš. I već je trebalo da se uhvatimo u koštac sa albanskim lobijem, koji radi punom parom da pokaže kako je Kosovo i Metohija albanska zemlja, i kako je nezavisnost ove pokrajine jedino rešenje njenog statusa

– Srpski neprijatelji, ali nažalost i neke njihove srpske vodonoše su pred sam početak pregovora oko Kosmeta ušle u agresivnu fazu psihološkog rata protiv Srbije. Njihov cilj je da demoralizuju nas Srbe, pre bitke, što je stara strategija, kojom se unapred i dobija pola bitke. Priča se, a to pričaju i neki poznati Srbi, da je već unapred rešeno od strane svetskih moćnika kako će Kosovo i Metohija biti nezavisno. Ne smemo da upadnemo u tu zamku.
Ovo je poruka koju je nedavno iz Amerike u otadžbinu poslao najpoznatiji srpski lobista Miroslav Majkl đorđević, nekada osnivač, a danas počasni predsednik najveće srpske asocijacije u svetu Kongresa srpskog ujedinnjenja. Kako nam je rekao, đorđević je iritiran javnim nastupima stranih predstavnika, ali i nekih naših srpskih stručnjaka i analitičara, koji pomirljivo prihvataju tezu o gubljenju Kosmeta:
– Zapad jeste krenuo u propagandni rat, koji liči na paradu propagandnih laži i obmana, ali žalosno je da neki Srbi na to nasedaju i pridružuju se strancima tako što sopstvenoj zemlji sviraju posmrtni marš. Soren Jesen Petersen priča o nekoj rezoluciji OUN o Kosmetu i sugeriše da će ona biti za nezavisnost. Gospođa Doris Pak je uporedila Miloševića sa Hitlerom, a Srbiju sa nacističkom Nemačkom i nagovestila da mi kao Nemci 1945. moramo da izgubimo teritoriju i platimo ceh umesto Slobodana Miloševicća. A onda se pojavio i neki nepoznati diplomata iz Engleske sa tvrdnjom da je Kontakt grupa već odlučila da će Kosmet biti dat Albancima. I da se naravno Engleska sa tim slaže. Sve te političke laži treba odbaciti hladno i trezveno, jer ja smatram da Srbija ima svoj nacionalni cilj, ima dobar tim za pregovore, da treba da formira svoj međunarodni lobi, jer postoje objektivni uslovi koje srpska diplomatija i mi svi treba da iskoristimo i sprečimo otcepljenje Kosova i Metohije. Samo od nas zavisi šta ćemo da uradimo i šta će se dogoditi – smatra Miroslav đorđević, koji je ubeđen da u srpskom narodu ima dovoljno volje i energije da se izbori sa ovim problemom, ali njih samo treba aktivirati.

Beograd mora da plati

đorđević se seća događaja iz Prvog svetskog rata, kada je francuski maršal Fos, uoči jedne odlučne bitke na Zapadnom frontu poslao u Pariz vladi telegram sledeće sadržine: “Centar mi je razbijen, levo krilo fronta se povlači, desno je u teškom stanju. Ja naređujem ofanzivu.” A kako je, tvrdi Majkl đorđević, danas Srbija u daleko boljem stanju nego što je bila francuska armija maršala Fosa, potrebna nam je ofanziva na Zapadu.
Pitali smo Majkla đorđevića, koji je prvi početkom osamdesetih u Vašingtonu otvarao priču o srpskim nacionalnim interesima, a potom početkom devedesetih doveo Dobricu ćosića u američki Kongres da govori o Kosmetu, šta čini naš srpski lobi svih ovih godina u Americi za srpsku stvar. Dobili smo zapanjujući odgovor:
– Gotovo ništa! Još od 1992. se mučim sa nečim što je najznačajniji interes Srbije i srpstva i došao sam u fazu da sam zasićen tim našim pričama o lobiranju po svetu, a posebno u Americi. Još te davne 1992. godine, moj prijatelj Mile Perišić, tada ministar za inforamciju u Panićevoj vladi, je na moje insistiranje ubedio predsednika jugoslovenske države Dobricu ćosića da se iz budžeta odvoji jedna suma novce, koja bi se deponovala na Zapadu. A od čije kamate bi se finansiralo naše srpsko uticanje na svetsko mnenje. Posle toga ništa se bitno nije sa srpskim lobiranjem dešavalo. Ne znam da li je jugoslovenski premijer Milan Panić ili sam vožd Slobodan Milošević, plan o srpskom lobiju bacio u Dunav, ali znam da i tada, a i sada, naše srpsko vođstvo u Beogradu nije shvatilo važnost lobiranja u Americi i Evropi. Ovo fatalno nerazumevanje srpskog lobija je istovremeno pratila neka čudna odbojnost, s kojom su se sve naše incijative i predlozi iz iseljeništva, odbijale u Beogradu. Ako se tako nastavi može se lako desiti Kosmet izgubimo, kao što smo sve do sada pogubili.
često se iz Beograde čuje poruka da “nemamo pare za lobiranje”, kaže đorđević, koji smatra da je to i smešno i patetično, jer država koja nema para da finansira vitalne aktivnosti neće imati dobru budućnost. Šta je danas važnije za Srbiju od pravilnog rešavanja kosmetskog pitanja, pita se Majkl đorđević?
– Ako Srbija neće da nađe i odmah uloži, bar 1 milion dolara za internacionalizaciju problema Kosmeta, kako onda da mi Srbi ubedimo druge države da smo ozibiljan narod i da ćemo da branimo naše interese na Kosovu i Metohiji do poslednjeg daha? Mi znamo kako to rade Albanci, ali ne znamo kako to mi Srbi da uradimo. Za samo 6 meseci albanski tajkun Bedžet Pacoli dao je za albanski lobi u Americi 250.000 dolara. Zar Srbija nema bar pet takvih tajkuna, koji bi uložili po 50.000 dolara u svoju budućnost i budućnost svoje otadžbine? Naravno i država Srbija ima novac, ali u Srbiji postoji politički stav da sama dijaspora treba da finansira lobiranje – predlaže lider Kongresa srpskog ujedinjenja.

Albanci i Crnogorci plaćaju

Lobiranje u Americi i svetu nije nikakva misterija, jer sve ozbiljne države sveta to rade. Najuspešnije u tome su Izreal ili Grčka. Srbi iz rasejanja su plaćali lobiranje od 1992. do 1995. kada u Srbiji nije bilo demokratske države, ali i nakon što je došla demokratska vlast, dijaspora je i dalje, kao u vreme Miloševića, isključena iz glavnih tokova života u matici. A samim tim srpska dijaspora je, primećuje Majkl đorđević, isključena i iz procesa utvrđivanja i realizacije srpskih nacionalnih interesa.
– Moj stav je da sama država Srbija treba da organizuje, finansira i vodi lobiranje za srpsku stvar. Srbiji su za lobiranje potrebne najmanje dve firme, jedna za lobiranje i druga za uticanje na javno mnenje. Međutim, kao i obično, mi kasnimao, najmanje 6 meseci, jer je već trebalo da krenemo sa kampanjom ubeđivanja sveta da je Kosmet naš. I već je trebalo da se uhvatimo u koštac sa albanskim lobijem, koji radi punom parom da pokaže kako je Kosovo i Metohija albanska zemlja, i kako je nezavisnost ove pokrajine jedino rešenje njenog statusa – primećuje Mjkl đorđević.
Albanski lobi u SAD radi preko dve decenije, tačnije od prve posete senatora Boba Dola Kosmetu početkom osamdesetih, koji je, inače, glavni zastupnik albanskih interesa i vrhunski srbomrzac. Albanski lobi u SAD je organizovan u nekoliko mreža i podmreža, koje se uzdižu kao piramida, na čijem vrhu se nalazi kao vodeća institucija Centar za strateške i internacionalne studije. Njen direktor je Janus Bugajski. Pored ove institucije albasnki lobi još vode i dve lobi firme Džeferson Internacional i Vašingtonska grupa, koja se i predstavlja kao “zvanični lobista za državu Kosova”, upoznao nas je Majkl đorđević.
Druge dve važne i vrlo aktivne lobi organizcije su Alijansa za Novo Kosova i Albansko-američka civilna liga, u kojima albanske interese zastupaju Ričard Holbruk, general Vesli Klark i bivši američki poslanik Džozef Diogardi.
– U međuvremenu ljudi pokojnog dr Ibrahima Rugove, ali i ljudi Mila đukanovića iz SAD su za potrebe agitovanja za nezavisni Kosmet i nezavisnu Crnu Goru angažovali lobi firmu Alston and Bird. Glavni saradnik ovog albanskog i crnogorskog lobija je, opet, bivši senator Bob Dol. Ovo je, međutim, samo vrh te albanske lobističke mreže u Americi, koja danonoćno radi za nezavisni Kosmet, a protiv Srba i Srbije. Oni su prošle nedelje održali velike demonstracije u Vašingtonu, kojima mi Srbi nismo parirali. Jer, dok mi diskutujemo da li nam treba vatrogasno crevo i voda ili ne, kuća nam gori i gori ! Zato je jasno zašto Srbi imaju loš imidž u SAD i u svetu. I što je još gore, zato gubimo mogućnost da makar iskažemo našu pozitivnu energiju, naš bunt, što bi svet razumeo.

Propuštene šanse

Mi smo imali dve šanse da u Americi promenimo naš loš imidž, smatra Majkl đorđević. Prva se pojavila posle pobede DOS-a na izborima i preuzimanju vlasti krajem 2000. godine i trajala je 6 meseci. Tada je trebalo da jedna naša politički jaka delegacija DOS-a, u dogovoru sa američkim Srbima, uspostavi čvrste diskretne kontakte sa Vašingtonom. Tada smo bili u medenom mesecu sa Amerikom, i trebalo je organizovati niz sastanaka nqa vrhu, na kojima bi prečistili srpsko –američke odnose i uspostavili novi kurs i karatker saradnje SAD i Srbije. Istovremeno bi time srpski neprijatelji bili izbačeni iz američkog sedla, ali Beograd i DOS 2000. godine nisu imali plan kako da svetu i Americi predstave novu Srbiju.
A druga šansa nam se ukazala odmah posle napadu isalmskih teorista na Ameriku u septembru 2001 godine. Srbija je tada trebalo da, smatra Majkl đorđević, praktično ponudi Americi svu svoju pomoć u borbi protivu istog neprijatelja sa kojim se ona borila u Bosni. Srbija, tu mislim na DOS, nije htela da shvati da je nama Amerika daleko više potrebnija nego mi Americi. – Drugim rečima, srpsko vođstvo je odbacilo “real politiku” iz vremena pada Berlinksog zida, nastavilo da ratuje sa čitavim svetom i time zavilo zemlju i narod u crno. Naravno Albanci i njihovi prijatelji i plaćenici danas žele da stvore atmosferu i mišljenje da Amerika podržava nezavisnost Kosmeta. Ako bi se ovo ubeđenje uspostavilo dalo bi Albancima ogromno psihološko preimućstvo u pregovorima i u svim javnim nastupima. Do nas je da ubedimo američke uticajne spoljno-političke faktore da što Albanci traže nije u dugoročnom interesu SAD-a – ogorčen je Majkl đorđević.
Prvi srpski lobista u Americi smatra da mu naš pregovarčki tim uliva poverenje, jer su to sposobni eksperti za spoljne poslove i odani rodoljubi, koji treba da dobiju snažnu podršku Vlade Srbije, predsednika Srbije, naroda, ali i državnog budžeta. Potrebno je, smatra Majkl đorđević, da taj tim ima veliki štab, kog čine pomoćnici i sekretari, koji govore više jezika, koji poznaju zapadno pravo i diplomatiju i koji imaju iskustva u zaštiti pregovarača od prisluškivanja i tajnog praćenja. To treba da bude dobro orkestriran bend koji svira iz istih nota i harmonično, jer ima jasan nacionalni cilj. Sve razlike u mišljenjima članova pregovaračkog tima, ne smeju da izlaze u javnost i moraju da se reše unutar tima i državnog vrha.
– Ne treba da budemo naivini, međunarodni pregovori su vrlo složen posao i naš pregovarački tim čeka zaista težak zadatak. Primećujem, međutim, da u Srbiji postoji strah kod političara da oni nešto ne izgube svojim odlukama o Kosmetu. Dobro je što je Toma Nikolić ispred radikala predložio da Vlada Srbije proglasi okupaciju, ako međunarodna zajednica proglasi nezavisnost našoj pokrajini. Ovim potezom je Srbija motivisana da se oslobodi straha, da uđe u političku poker igru sa Albancima, i da albanskim nacionalistima izbije iz ruku adut, pretnju nemirima i ratom, zbog kog se Zapad stalno trudio da nahrani ovog kosmetskog krokodila. Njima nije teško da zapale južni Balkan, prostor južne Srbije i možda Starog Rasa, Kosmeta, i delove Makedonij i Crne Gore. Grčka bi jedina bili posteđeni u ovoj fazi, kao članica NATA i Evropske Unije. Ja lično u novi ludi rat na Balkanu zbog Kosova i Metohije ne verujem. Ako Albanci izgube, moguć je porast albanskog terorizma, uz gerilske napade na Kfor i NATO na Kosmetu. U tom slučlaju i Srbija bi bila meta, ali ne bi ulazila u rat – kategoričan je Majkl đorđević.

Diplomatsko opipavanje

– Moje mišljenje je da neće biti brzog rešenja kosmetske krize, uprkos naporima Evrope, a posebno Amerike da što pre operu ruke od ove njihove ozbiljne i opasne greške. Savet bezbednosit OUN će 14. februara raspravljati o Kosmetu. Predsednik Boris Tadić će govoriti u Njujorku. Ne očekujem ništa posebno na ovom zasedanju. Biće to samit velikih sila sa puno“diplomatskog opipivanja” i sa puno političkih i diplomatskih izjava,od kojih će biti vrlo malo iskrenih. Pregovori oko Kosmeta tek počinju i suviše je rano da se u ovoj ugri pokaže ko kakve karte drži u svojim rukama – smatra Majkl đorđević.

Srpska rak rana

– Kosmet je deo srpske duše i rak-rana u srpskom telu. Posle Gazimestana itokom 1992. Milošević je imao realnu mogućnost da reši ovaj preteški problem u korist Srbije. I danas za to postoji srpska šansa, jer Vašington i Brisel, u suštini, nemaju realne interese i dugoročnu strategiju i perspektivu prema Kosmetu. Kosmetski problem je “bremenit katastrofom” iako se ne izoluje klica albanskog terorizma, sumnjam da će se naći trajno i dobro resenje, zbog kog neće da pate i možda stradaju budići narastaji i Srba, i Albanaca, a možda i Evropljana.
Srpska pozicija u pregovorima nije beznadežna. Istina Srbija ima skučen manevarski prostor, ali ako izgradimo precizan i jasan plan šta se realno može uraditi, a šta mora da se postigne, i da mora da pokaže da ima državotvornu viziju budućnosti, stvoriće sebi šansu za uspeh u predstojećim pregovorima. Ne treba da zaboravimo da je Srbija u istoriji bila suočena sa mnogim tzv. “neizbežnim porazima” i da je, ipak, uspevala da sačuva narod i državu.

Šta Srbija nema
– Danas je Srbija zemlja u evoluciji, koja nema stabilne i jasno određene granice, nema jake, moderne i funckcionalne institucije, nema državotvornu elitu, koja bi morala da nacionalne interese stavlja iznad svojih ličnih interesa. Srbija danas nema moralne temelje i sumnja u svoj identitetu, ne zna šta je i šta treba da bude. Zato naše najbolje snage, moraju pod hitno da se aktiviraju i uključe u rešavanje ovih egzistencionalnih pitanja.

Dve pijanice Klinton i Milošević

– Naša nesreća je da su SAD i Srbiju krajem prošlog veka vodili Bil Klinton i Slobodan Milošević. Oni su mi ličili na dve pijanice, koje bahato i sunovratno voze automobile, sa džangrizavim, frustriranim i zlim ženama pored sebe, koje im naređuju kako da voze. Zbog njih je nastala težak sudar između američkog “kadilaka” i srpskog “juga”