Svako za sebe

Delegacija porodica nestalih i kidnapovanih tokom ratova na tlu bivše Jugoslavije, koje već godinama uporno i bezuspešno tragaju za svojim najrođenijima, boravila je nedavno u organizaciji Stejt departmenta i ambasadora Vilijama Montgomerija u Vašingtonu. Zahvaljujući našim ljudima koji tamo žive već decenijama, a pre svega Višeslavu Simi Simiću, prevodiocu u američkoj administraciji, zvanična Amerika prvi put je na licu mesta upoznata sa detaljima o tragediji ovih ljudi. Jedan od domaćina, predsednik Helsinškog komiteta bio je vidno šokiran onim što je čuo, a kroz formu saslušanja u Kongresu ovaj vapaj nemoćnih postao je službeni dokumenat uz obećanje da je to tek početak.

Ovo je samo jedna od mnogobrojnih ilustracija o mogućnostima ljudi iz srpskog rasejanja da pomognu otadžbini, koju ističe dr Jasmina Vujić, redovna profesorka nuklearne fizike na Berkli univerzitetu u Kaliforniji, potpredsednik Kongresa srpskog ujedinjenja, generalni sekretar Srpsko–američkog kongresa, potpredsednik Saveta dijaspore, po mnogima jedna od istinskih lidera Srba u Americi. Primera takve vrste je mnogo, a svi oni služe da pokažu kako ovdašnja vlast komotno i arogantno odbija da koristi ovaj značajan nacionalni resurs.

Dve političke alternative

– Posle svega što se dogodilo, srpska dijaspora je postala svesna da je iskorišćena i stavljena u stranu. Zaboravljeno je da je dijaspora inicirala Sentandrejski skup, na kome je sve počelo, da je zahvaljujući nama tadašnja opozicija, a sadašnja vlast u Srbiji za sve dobila podršku američke administracije. Niko se više i ne seća DOS-ove ideje o nestranačkim ekspertskim timovima iz rasejanja koje bi pomogli reforme. Umesto toga, imamo potpuni promašaj strukture koja je trenutno na vlasti i koja nas, bez osmišljene strategije, vodi u propast – veli ova odmerena, ali beskompromisna Šapčanka, koje ne krije da su i ljudi iz rasejanja razočarani svojim bivšim saveznicima i da neće sedeti skrštenih ruku.

U tom smislu naša sagovornica je izložila dve alternative političkog angažovanja dijaspore u već očiglednim predizbornim vremenima, bez obzira kada će izbori formalno biti raspisani.

– Dijaspora ne želi da stane iza jednog kandidata, ili iza jedne partije, već da stane iza svih onih koji zastupaju stavove slične našima. Ako to ne bude bilo moguće onda će odgovarajuće snage iz dijaspore stvoriti posebnu stranku, za šta postoji veliki pritisak poslednjih meseci – naglašava, dodajući da je osnovni uslov za to bolja organizovanost u dijaspori i povezanost sa pozitivnim snagama u matici, kao i precizno određivanje nacionalnih interesa i strategije okupljanja oko njih. Ako se to propusti, smatra ona, onda ćemo i kao narod i kao država nestati.

Hronična zabrinutost iseljenika za ono što se događa u otadžbini biće moto dva velika skupa dijaspore koja se za oktobar spremaju u SAD. Reč je o Konvenciji KSU u San Francisku i velikom skupu Srpsko–američkog kongresa u Mičigenu, na koji su pored važnih ljudi iz rasejanja pozvani i lideri sadašnje opozicije u Srbiji, a sve pod geslom da se Srbi ujedine u borbi za spas države i nacije.

U tom smislu naša sagovornica ističe istorijski značaj prošlogodišnjeg ujedinjenja tri najveće srpske organizacije u SAD, bržeg i mudrijeg povezivanja Srba u Evropi ako je moguće i po američkom pelceru i uz pomoć braće preko bare, očuvanja uspostavljenih veza kroz delovanje sada već bivšeg Saveta dijaspore nekadašnje vlade SRJ, povezivanja svih progresivnih snaga koje interese nacije i države stavljaju ispred uskostranačkih i ličnih.

– Svedoci smo da Albanci listom staju iza ideje o nezavisnom Kosmetu, Hrvati su zajedno radili na stvaranju svoje samostalne države, a mi..? Ako mi koji cenimo srpsko nasleđe i prepoznajemo nacionalne interese ne smognemo snage i mudrosti da svojim primerom matici, u kojoj se luta, pokažemo bolji put svima nam preti nestajanje – primećuje, uz napomenu da nema puno vremena da se Srbi okupe, jer svrha čitavog posla je da se što efikasnije deluje prema drugima, a ne da se iscrpljujemo oko podele kolača vlasti.

Važno je biti u Vašingtonu

Njena priča vraća nas ponovo na ono što srpska dijaspora u SAD tvrdoglavo sugeriše ovdašnjim čelnicima, a to je praktična dimenzija onoga zbog čega je toliko naraslo nezadovoljstvo medju iseljenicima:

– Važno je biti stalno prisutan u Vašingtonu, jer ako nas tamo nema neko drugi će zauzeti naše mesto za sebe i svoje interese. A srpska priča ostaće nepoznata tamo gde se donose najvažnije odluke. U Vašingtonu se odlučuje o pitanjima koja će direktno uticati na sudbinu našeg naroda i države, formulišu se dugoročni stavovi američke administracije generalno za ceo region.

Imajući to u vidu, uprkos lošim odnosima sa vladajućima u matici, Upravni odbor Srpsko–američkog kongresa prvi put je nedavnom posetom Vašingtonu, nastupio kao jedan srpski glas u SAD, što je imalo odjeka i u tamošnjoj javnosti i među uticajnim političkim krugovima. Posetom i razgovorima u Senati, Kongresu i Stejt departmentu, kao i nekim nevladinim organizacijama do sada nama nenaklonjenima, Institutu „Vudro Vilson“ i tako redom stekao se utisak da se odnos prema nama lagano menja.

– Ako mi ne iskoristimo sadašnji momenat, zabavljeni našim političkim i drugim igrama, i ne reagujemo na vreme, ukazana šansa propada. To se u Srbiji dovoljno ne shvata. Zato smo preuzeli Kancelariju SPC u Vašingtonu, koju je vodio otac Irinej Dobrijević, ali je za takav angažman potrebna mnogo šira podrška naših ljudi od sadašnje – veli naša sagovornica, uz opasku da je samo mesec dana posle njih gotovo ista mesta u američkoj administraciji posetio i premijer Srbije, pa da je postojala želja za konsultovanjem, moglo je iz tih susreta mnogo više da se profitira.

Delegacija Srba iz Amerike dobila je eksplicitna uveravanja i u Stejt departmentu i od mnogih „albanskih navijača“ pod njenim okriljem, među kojima su senator Džon Bajden ili Danijel Server, da SAD ne podržava nezavisnost Kosmeta. Bili su prvi koji su zatražili i imali razgovor u Komitetu za međunarodnu pravdu, gde im je predočena dugačka lista kandidata za Hag, a prvi put je ova ekipa bila prinuđena da u ime sopstvenih principa prihvati da svi krivci moraju da idu u Hag, pa su se sa svojim srpskim sagovornicima brzo složili oko Nasera Orića ili pripadnika Kosovskog zaštitnog korpusa koji su činili zločine.

Mnogo je toga što zajedno može da se uradi, ako se snaga i vreme ne rasipaju na srpske svađe i zađevice, ako svako ne vuče na svoju stranu.

– Kad svako ide za sebe, svi idu nadole – zaključuje profesorka Vujić.