Jelena Ćirić (1973)

*

JELENA ĆIRIĆ, SRPSKA ISKRA U ČEŠKOJ

Jelena Ćirić (1973) po struci pravnik, po vokaciji pesnik, po ostvarenosti, majka i supruga, žena koja punim  plućima udiše lepote života i prenosi ih u pesme.

Nagradjivana je na festivalima poezije, zastupljena u mnogim zbornicima, član je Kluba „Miloš Crnjanski“  iz Bijeljine, Lastavica, i umetničke grupe „Arte“ koja je izdavač njenih knjiga. Rado je vidjen gost na književnim smotrama u zemlji i inostranstvu. Autor je tri knjige, Žar, Naiskap i Muške pesme.

Živi i radi u Pragu, u Češkoj.

I ovog leta ste u Srbiji promovisali svoje knjige pesama „Žar“ i „Naiskap“. Pretpostavljamo da su knjige nastale u Češkoj gde živite. Koliko su obe zemlje podsticajne za Vaše stvaralaštvo?

Na moju radost, obe knjige, i Žar i Naiskap, žive svoje lepe dane, dajući odsjaj i mom životu. Verovala sam da će svaka od tih knjiga biti aktuelna i(li) atraktivna neko vreme. Međutim, kada se pojavila Naiskap, čitaoci nisu prestali da pominju i traže Žar, koji je sad već uveliko sinonim, ili bar neizostavan atributiv, koji ide uz mene, kao autora. Tako su i proteklo leto, ali i proleće, bili u znaku novih gostovanja i predstavljanja ovih knjiga. Nakon  književne večeri u Biblioteci grada Beograda, 8. marta ove godine, koja je po posećenosti i reakcijama prisutnih prevazišla moja najlepša očekivanja, usledile su tri velike letnje promocije u Vrnjačkoj Banji, u Leskovcu i u Vršcu.

Najvrednija nagrada koju na tim večerima mogu da dobijem je ona prva, necenzurisana povratna informacija sa lica i iz pogleda publike, kao i iz razgovora sa njom. Kada doživite da ljudi, često nedovoljno svesni svoje mimike i izraza lica tokom tih živih promocija kada ste ispred njih, neskriveno upijaju, doslovno gutaju ono što čitate i govorite, date sebi za pravo da verujete da je to što radite dobro. Uverite se da to nekome godi, prija, da se to ljudima dopada i samim tim bude snažan podsticaj da nastavite.

Koliko su zemlje koje su odredile moj život, Srbija i Češka, podsticajne za moj rad, možda bi pažljiv čitalac donekle mogao da nazre iz samih pesama. U mnogim stihovima pojavljuju se slike ili obrisi nekih starih, mogla bih da kažem čak starinskih dana. Dobar deo mog detinjstva vezan je za jedno selo, zove se Mala Krsna, blizu Smedereva u kom sam rođena i ti dani, taj period mog odrastanja, duboko je urezan u moje uspomene. Možda trajnije i jače nego Požarevac, u kom sam živela do odlaska na studije prava, u Beograd. Mnogo toga što karakteriše jedno seosko gazdinstvo i život na selu, počev od motiva pa sve do reči i izraza tj. narečja nekog kraja, provejava i kroz moje stihove. Toga u početku nisam bila dovoljno svesna, nisam sa tom idejom ni pisala, ali nakon što mi je dosta čitalaca u pohvalnom smislu skrenulo pažnju da je tako, to je postalo nešto iza čega stojim. S tim u vezi, rekla bih da je, na indirektan način, za sada još uvek mnogo više Srbije nego Češke u mojim pesmama.
        
Sa druge strane, Češka je prelepa, kulturno i prirodno bogata zemlja, a Prag čaroban grad u samom srcu Evrope. Možda nekada i ne treba pustiti ljude da sami biraju svoje putanje. Prag se jednostavno nametnuo kao trasa mog životnog puta i danas sam srećna što svojom čarolijom daje decentnu nijansu ekskluzivnosti mom životu. Kada ste okruženi lepotom, kakve je u Pragu na svakom koraku, iza svakog ćoška, nelogično je da to nema uticaja na vas i na ono što radite i u čemu će se ta lepota, na neki način, ogledati. Svakako, dosta će vode Vltavom proteći da Prag i Češka zasluže mesto na pijedestalu u duši koji pripada Srbiji.

Koliko dugo ste u Češkoj i kako ste se tamo snašli?

Iako sam u Češkoj bezmalo 15 godina, i dalje imam utisak da je to privremeno. Ne zato što me muči nostalgija i što bih da se po svaku cenu vratim u Srbiju. Naprotiv, to je zato što imam osećaj (ne treba to shvatiti ni bukvalno ni trivijalno) da iz Srbije nikada nisam ni otišla. Razloga za to je više. Prvi i najbanalniji je taj, što za nekoga ko živi van svoje zemlje, relativno često odlazimo kući. Na ovom mestu se uvek setim Mome Kapora i njegovog čuvenog teksta i pitanja šta je za nas iseljenike, zapravo, i gde je to kući. Rodbinske i prijateljske veze negujemo, uživajući u toj bliskosti i posle toliko godina. Vreme u tom smislu bude i filter ― pokaže ko vam je od nekadašnjih prijatelja još uvek prijatelj i ko se iskreno raduje susretu. Ubeđena sam, ipak, da je osnovni razlog izostanka nostalgije taj što su sa mnom u Češkoj, u Pragu, zapravo, najdraži ― moja deca, i moj suprug, zbog čijeg smo se posla ovde i obreli. Nisam sigurna da bih se samoinicijativno odlučila da odem nekuda iz Srbije niti sam to ikada u ono vreme priželjkivala. Naročito ne negde predaleko, mislim na destinacije kakve su na pr. Amerika ili Australija. Ali ići za ljubavlju ili za onim u kom je ta ljubav oličena, sasvim je prirodno, barem meni.

Što se tiče integrisanosti naše porodice u češko društvo, setite se ― veličinu i značaj svog uspeha odredićete prema onome čega ste zarad toga morali da se odreknete. Na sreću, porodični, ekonomski i socijalni život koji u Pragu vodimo, opravdao je dolazak ovamo, odnosno, odlazak iz Srbije.

Kojim aktivnostima u Češkoj doprinosite afirmaciji srpske kulture?

Trudim se na svaki način, bez obzira da li su to akcije čiji sam sama inicijator ili kao podrška nekome ko je već nešto predložio ili započeo. Moje aktivnosti vezane su za udruženje Lastavica, koje nije apriori nacionalno, srpsko udruženje, već predstavlja i afirmiše kulture zemalja koje su nastale posle raspada Jugoslavije. Rad u Lastavici mi je velika škola i uglavnom zadovoljstvo, s obzirom na to da radim sa ljudima koji žele i hoće da rade, a zna se da je posao u kulturi često entuzijazam sa, ne uvek, adekvatnom potporom. Ipak, ako postoje želja i volja, nađe se i način. Najlepše je kada taj trud bude i nagrađen dobrim odazivom publike. To je povratna informacija o interesovanjima ljudi, ali i signal onome ko nešto organizuje koliko je u tome uspeo.

Moj trud da predstavim i prenesem deo naše, ne samo pisane srpske kulture, ogleda se i u učestvovanju na različitim literarnim dešavanjima u organizaciji čeških književnih klubova i organizacija. Radovalo me učešće na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Pragu u okviru panela, koji se bavio literarnim stvaranjem i predstavljanjem stranaca koji ovde žive. Integrisanost u tokove savremene češke, time i evropske poezije je nešto što mi veoma imponuje, ali i stvara obavezu da, osim sebe i svoj rad, na pozitivan način predstavim i svoju zemlju. Sa zadovoljstvom prihvatam svaki poziv za učestvovanje na takvim dešavanjima, trudeći se da to i opravdam.
        
Često radim priloge za emisiju satelitskog programa RTS-a Srbija na vezi, o aktivnostima naših ljudi u Pragu i Češkoj. To je način da ljudi u Srbiji, ali i u svim drugim delovima sveta gde nas ima, dobiju pregled šta se gde dešava i eventualno spoje svoje težnje i napore u cilju održanja i promovisanja srpskog nacionalnog duha i srpske kulture.

Kako je organizivan život naše populacije u Češkoj?

Kako to inače i biva svuda gde ima naših ljudi ― kroz aktivnosti manje ili više povezanih pojedinaca i udruženja, koja nastoje da kroz svoj rad stvore ili ojačaju spoznaju o postojanju jedne male, ponosne zemlje na brdovitom Balkanu i svemu onome što je afirmiše.

Češka je specifičan deo srpskog rasejanja. Ovde se oduvek dolazilo ne trbuhom za kruhom, već uglavnom zbog školovanja ili usavršavanja. Time je izdefinisan jedan elitni sloj našeg življa na ovim prostorima, sloj visoko obrazovanih ljudi, često sa diplomama čeških škola i univerziteta iz sfere kulture i umetnosti. Nakon ratnih godina, ekonomskih problema i sankcija na prostoru bivše Jugoslavije, sastav srpskog življa u Češkoj se, donekle, izmenio. Češka postaje ciljna imigraciona zemlja, poput Švajcarske ili Nemačke. Danas su najbrojniji radnici građevinske struke, zatim bivši privrednici-predstavnici velikih jugosloveskih firmi, komora, asocijacija, koji se danas bave biznisom u sopstvenim firmama. Mnogi naši studenti se odlučuju za ostanak nakon završenih studija. Ima i mladjih visokoobrazovanih ljudi, koji su iz političkih i ekonomskih razloga emigrirali, kao i prevodilaca i delatnika iz oblasti kulture.
        
Naši ljudi ovde okupljaju se oko zajedničkih ekonomskih interesa i kulturnih interesovanja. Pomenula bih oca Srđana Jablanovića, našeg sveštenika, koji služi u Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice na Olšanskom groblju u Pragu, i koji je često inicijator ili pomaže u organizovanju različitih dogadjanja, koja pre svega akcentuju srpsku duhovnost i tradiciju. Tu je i folklorno društvo Radost, koje je centar okupljanja zaljubljenika u naše pesme i igre i koje kroz svoj rad predstavljaju Srbiju na autentičan način. Etno-restoran Singidunum, kao i restoran-galerija Luka Lu, stecišta su naših ljudi u Pragu i vrlo često domaćini različitih kulturnih i drugih akcija.

Ne smem da zaboravim da pomenem i udruženje Vidovdan, koje u Karlovim Varima predvodi Dejan Ranđelović. On se stara o mauzoleju, u kome leže ostaci 7100 Srba i 189 Rusa. Na tom mestu, koje se danas zove Jindrihovice, je za vreme Prvog svetskog rata bio najveći koncentracioni logor na teritoriji Austrougarske, kroz koji je prošlo 40000 ljudi. Najpre su dovodili ruske zarobljenike sa istočnog fronta, a zatim i Srbe i Italijane. Srba je bilo najviše i jedino je među nima bilo civila. Svake godine se ovde, uz prisustvo predstavnika srpske Ambasade, okupi jedan broj naših ljudi na liturgiji i parastosu stradalima u Jindrihovicama.

Još jedan centar aktivnosti, usmerenih na podršku Srbima, je udruženje Prijatelji Srba na Kosovu, u kome su najistaknutiji ― Česi. Gospodin Vaclav Dvoržak, reditelj filmova Ukradeno Kosovo, kao i narodni poslanik Jaroslav Foldina, koji je po majci Srbin, veliki su prijatelji srpskog naroda. Uz njihovu veliku pomoć i učešće se i svakog 24. marta, na dan kada je počelo NATO bombardovanje Srbije 1999. godine, jedan broj Srba i Čeha okupi ispred srpske Ambasade, da bi odali počast i poklonili se stradalim žrtvama.

Završiću ovu temu jednom, ne sasvim, optimističkom konstatacijom. Pored nebrojeno stvari kojima se kao nacija možemo opravdano i argumentovano pohvaliti, čak i sa sve onim samo-dodeljenim epitetom nebeskog naroda, svi smo svesni i činjenice da nam fali sloge u svakodnevnom životu. Osim kada su u pitanju tragične, rekla bih katastrofalne situacije, poput ratova ili elementarnih nepogoda velikih razmera, kada se uspavani osećaj nacionalnog zajedništva iskonski i nagonski probudi, sloga je nešto čega nam, nažalost, često u svakodnevnom životu fali. A karakter nacionalnog i duhovnog entiteta jednog naroda se, kao na lakmus-papiru ili na uzorku, može sa dosta preciznosti očitati upravo van geografsko-političkog entiteta te zemlje. Pogadjate ― volela bih da smo složniji. Kako u dijaspori, tako i u Srbiji.

Vaša poezija sadrži erotsko kao karakterističnu komponentu. Da li je to odraz univerzalne potrebe da se i na takav način iskaže neka lična ekskluzivnost ili zato što se ređe piše o tome?

Diplomatski odgovor, kojim bih pokrila obe mogućnosti bi bio ― verovatno ima od svega po malo. Ali ne bi bio sasvim tačan.

Pre svega, čvrsto stojim iza erotskih motiva i nijansi u svojim pesmama, iako sam mišljenja da se to od strane kritike i novinara, koji su pak sugestivno delovali i na čitaoce, naglašavalo više nego što realno tako jeste. Valjda je to ljudima uvek intrigantno i ja, generalno, nemam bilo šta protiv toga. Svako na svoj način doživljava te pesme i tako i treba da bude. Sama se nekada trgnem i iznenadim nečijim doživljajem mojih stihova. Takodje, volim da slušam kada ih drugi ljudi čitaju. To i meni, kao autoru, otvara neke sasvim nove dimenzije u značenju i slojevima koje naknadno otkrivam.

Ako na taj način postavimo stvari, odraz lične (recimo) ekskluzivnosti verovatno jeste, ali ne svesno, ne tendenciozno pisano, da bi proizvelo takav efekat i delovalo sugestivno u odnosu na doživljaj čitalaca. A ako deluje, onda su to idealno postavljene karike lanca pisac-pesma-čitalac.

Nisam mišljenja da se retko niti ređe o tome piše. Naprotiv, ima brojnih tekstova različitog tipa na temu muško-ženskih odnosa i seksualnosti, obojenih i požudom i željom i čežnjom i svim onim što uz to ide. Razliku čini, po mom mišljenju, stil i način pisanja, a zatim i interpretacije tj. iznošenja pred publiku. Koliko će nešto delovati sofisticirano i iskreno zavisi od toga koliko ste duše u to utkali.

Može li poezija u dovoljnoj meri da prenese govor tela?

Može, ukoliko smo u svakom trenutku svesni govora tela. A to nije uvek lako. Reći će vam psiholozi i poznavaoci tj. tumači govora ljudskog tela, da se ono često ponaša potpuno nezavisno od naše volje. Koliko smo sa sopstvenim telom u dobrim odnosima, a to podrazumeva ne samo brigu o spoljnom izgledu, već i o zdravlju, i fizičkom i mentalnom, toliko ćemo biti u stanju da više utičemo na tu sinhronost.

To se, u odgovoru na konkretno pitanje, reflektuje i na poeziju, pre svega poeziju ove vrste koju ja pišem. Ne znam da li sam i koliko u tome uspela, s obzirom da nije lako biti u toj tački preseka prirodnog tj. onoga što je podvrgnuto prirodnim i biološkim zakonima (telo) i inspirativnog (autorov senzibilitet i percepcija pojava iz okruženja, te sposobnost da to pretoči u stihove). Ako je nešto pokazatelj tog uspeha, onda su to svakako pozitivne reakcije čitalaca, koji neretko komentarišu da čitavim svojim telom osećaju moje pesme.

Vi ste izrazito lepa žena koja ne skriva ženske atrubute. Da li je bilo pokušaja da vas zaustave u razvoju karijere, odnosno, da li ste imali neprijatnosti te vrste, kako to, neretko, biva sa ženama poput Vas?

Iako sam nepopravljivi altruista i neko ko apriori veruje ljudima, dajući tako šansu i njima i sebi, ponekad sam, naravno, u prilici da konstatujem i ne baš sasvim pozitivne ljude i njihove namere. Ubacivanja klipova u točkove je uvek bilo i biće. Ali to je nešto što doprinosi ravnoteži među zvezdama, što reče Balašević. Kada bismo sve što radimo radili bez ijednog zastajkivanja ili prepreke koja nam se nadje na putu, ne bismo ni bili dovoljno svesni prave vrednosti toga, kao ni sopstvenog uspeha. Takve stvari (ili ljudi) nas na neki način primoraju da se za svoje ciljeve i snove još žustrije borimo i neprestano dokazujemo svoju vrednost pred drugima, ali i pred sobom. Povremeno preispitivanje u tom smislu, iako ponekad inicirano malicioznom namerom, način je da se ne opustimo i ne zapadnemo u rutinu, letargiju i običnost. U tom smislu, nisam protiv kritike, trgnem se na svaku, ali cenim samo onu koja je nedvosmisleno konstruktivna, a takva se, bez greške, prepozna.
        
Nisam sigurna koliko nečiji fizički atributi mogu da se dovedu sa tim u vezu. Često je, zapravo, dovoljno da bilo čime odstupite sa linije proseka i da to nekome bode oči; da li je fizičko ili intelektualno odstupanje, mislim da je u toj konotaciji manje važno. Trudim se da svoje i fizičke i duhovne vrline, ali i mane (tek mane!), nosim kao omiljene cipele, koje su nekada malo i žuljale, ali ih se godinama ne odričem, jer traju sa mnom ― po lepom vremenu i po blatu.

Vaše pesme imaju neobičan spoj lirskog i dokumentarnog, stvarnog. Da li je to svesno izabran postupak ili spontano spajanje ne baš spojivog?

Moje pesme su u tom smislu moje ogledalo tj. moj odraz u njemu. A kad stanete ispred ogledala, koliko god pokušavali da svesno menjajući poze i grimase dođete do one kojom ćete biti zadovoljni, odraziće se samo ono što je ispred, a to ste vi. Kakvi god. Vidite ono što je ispred, bez obzira da li vam se dopada ili ne. Tako su i u moje stihove tek preslikane te moje strane ili osobine. I verujem, zapravo, da je to inače slučaj sa piscima, slikarima, uopšte umetnicima, bez obzira na žanr, stil ili pravac njihovog stvaralaštva. U njihovim delima je uvek tako mnogo njih samih, iako to ne mora da bude lako uočljivo na prvu loptu. A da li su neke stvari teže ili lakše spojive, zavisi i od toga koliko su spojive i spojene u nama. To važi i za motive i slike u mojim pesmama, pri čemu sam lirsko ja, a stvarnosno je život. Sve ono što sam prošla, videla, iskusila, osetila u životu, urezalo se i čini deo pečata koji ostavljam između ostalog i na svojim pesmama.

Vrlo je hrabro, kao žena, objaviti knjigu sa naslovom „Muške pesme“, što je naziv Vaše poslednje, treće samostalne birke. Šta je podsticaj za stvaranje muških pesama?

Krenuću od naslova. Knjiga je sve vreme nastajanja imala radni naziv, upravo, Muške pesme. Onda sam pokušala da zamislim kako bi uz sadržaj knjige išao neki drugi naslov. Bili su u igri nazivi nekih pesama, pojavio se i jedan sasvim nov predlog, Ogledalo, u kome ima mnogo simbolike; ipak je prevagnula prva zamisao uz odličan argument jednog od čitalaca ― publika je, zahvaljujući društvenim mrežama, već naviknuta na te pesme kao muške, i zašto im menjanjem naslova oduzimati na identitetu i prepoznatljivosti?

Pisala sam ono što bih ja, da sam muško, rekla ženi koju volim ili želim. Pisala sam ono što ja, kao žensko, govorim ili osećam prema onome koga volim ili želim (otuda bi Ogledalo bio sasvim opravdan naziv). Pisala sam onako kako bih volela da se muškarac koga volim i želim postavlja prema meni. I(li) kako se već postavio.

Iako ove pesme nisu pisane sa tom idejom, u njima ima i odgovora na zahteve i želje muških čitalaca, koji su u svojim komentarima sugerisali da bi bilo lepo da knjigu ili pesmu sa takvim sadržajem i na taj način oblikovanim emocijama, mogu da poklone ili izgovore svojim damama. Radujem se svojim pesmama u interpretaciji muškaraca. […] više »  »  »

Razgovor vodila Dragana Lilić | 15.10.2016. | Balkan In