Bio sam u bioskopu poceo da gledam film. Na jednom sam se nasao
tamo gde
nebi trebao biti ali sta je tu je morao sam ostati do kraja. A kako mi je
bilo to sam tekst dalje govori. Tema je rat od 92 do 95 pa i posle rata
96 godine i potrebno je napraviti scenario za snimanje filma na ovu
temu. Naslov se moze menjati po volji prma tekstu.
Bilo jednom na kraju stoljeca sto se desilo. Pise istorija. Mnogo glavnih
glumaca tri miliona statista. Bio sam zbunjen na pocetku, nisam
shvatio
koje rezirao film, ko su glavne uloge bilo mi je jasno da ce sve biti
lose I zelio sam izaci iz toga dok svjetlo nije bilo ugaseno, vikao sam
oko sebe da ne zelim gledati nesto sto mi se ne dopada, ali me niko
nije
cuo, vec su ratne trube sa ekrana bile preglasne. Kasnije mi je bilo
sramota da ustajem i da smetam ostalima, ostao sam do kraja nadajuci
se
ustaljenom sablonu, u kome se desava hepi end. Radnja je bila
dosadna i
razvucena ne toliko dosadna da bih zaspao i pametnije iskoristio
vrijeme,
jer su ispred ociju promicali smrt, bijeda i haos, a ja sam bio u prvom
redu. Stalno sam se pitao zasto nisam u lozi, gdje je mnogo udobnije a
mogao sam i neprimijetno izaci kad mi dosadi. Ali bilo je kasno. Pricali
su mi o slicnim filmovima, ubjedjivali me da je istorija ucitenjica
zivota. Nasi roditenji su ginuli da bi nama bilo bolje, mi smo ginuli da
bi nasoj djeci bilo bolje, nasa djeca ! Ne taj film jos nije snimljen.
Ako se i pise scenarijo ne treba mu dopustiti da dodje na repertoar u
nasa kina. Ne sumnjam u pomenutu uciteljicu, sam se cudim djacima koji
stalno prepisuju isti tekst. Niko i ne pomislja da nauci lekciju, a svi
se prave da sve znaju, inace bi primijetili greske koje stalno
ponavljaju.
Dodje vrijeme kada kultura postane mana, nekultura vrlina,
a
hinizam stil zivota. Racionalni strah od smrti se potisne, i ona postane
bas satavni dio zivota. Nema tuge, nema radosti. Scene ispred ociju
stvaraju ravnodusnost. Agoniju prekida srdzba. I ako film nije zavrsen,
ljudi se razilaze. Pitam sta se desilo. Koje na kraju pobijedio. Cija je
istina prava. Svi pricju drugacije. Niko na isti nacin ne tumaci glupost
scenarija, neko se veseli neko galami, mnogi ne reaguju, valjda se
plase da pokazu vise interesovanja da nebi produzili film. U zelji da
opravdaju nerazumijevanje a ostanu dostojanstveni i opravdaju svoj
dolazak, krive one koji su prijevremeno upalili svjetlo. Traze nazad
svoj novac za karete. Volim da ih svatim. Bili su ubijedjeni da ce
njihovi glumci na kraju dobro zaigrati. Statiste i kaskadere niko i ne
pominje. Nije bila ni odjavna spica. A nismo ni saznali u cijem je
studiju proizvedena sva ta glupost. Koje finansirao, sreca da je zavrsio
i da je skoro zaboravljeno, osim da je bio definitivno los. To ne treba
zaboraviti. Kada stanemo ispred sledece bljestave reklame, i zvuci
naslovom, mozda se trebamo sjetiti svoje ucitenjice i lekcije, da je
primitivizam posljedica neznanja, a ono proizvodi mrak. Danas se vec
osjeca mnogo bolje. Ponovo primjecujem prirodu ljepote.
Imam pravo
da
nosim kravatu, koja je do juce bila privilegija, imam pravo na euforiju
sto sam ostao ziv i u jednom komadu, jer je i to privilegija, samo sto
vise nemam kravatu, pojeli je moljci, a sreca je sto je sve proslo,
umanje cinjenica da je zalosno ono sto je ostalo. Raspolozeni smo da
gradimo, samo su nam teme propale, kazu bio je rat, morate razumjeti i
treba se strpjeti i gledati u svjetliju buducnost, ko gleda. Iznenadjen
sam kako su djeca brzo porasla, neznamo vise zajedno da se igramo,
oni su
to prerasli, ja zaboravio. Tjesim se da cu im to nadoknaditi na drugi
nacin, samo kako. Kada treba jos da se strpimo, a djecije patike
postanu
vrlo brzo tijesne, I traze vece. Sa komsijama se vise ne svadjam, svako
ima svoje dvoriste, I glumimo sretnu zajednicu na cijoj kapiji pise ne
ulazi. Kada se slucajno I sretnemo iznenadjeni u momentu zaboravimo
sve
ruzne dane I iskreno se obradujemo, onda se barijera stvori kada se
treba
prijateljski izljubiti, da li dva ili tri puta. Kod sledeceg susreta
ostaje samo stisak ruke, svako zeli da postedi onog drugog, jer ljudi
gledaju. Zatim se lazemo kako je nase dvoriste ljepse a mi sretniji,
posle svako prica kako se onaj drugi promijenio, postao nekako krut,
zidovi se ponovo dizu, I inat potiskuje logiku. Za one druge sam dobar,
kada pljunem na svoje, svojima kada pljunem na druge, za one druge
sam
los kada jasno kazem kosam, svojima sam los kada stalno ne govorim
kosam.
Pocinjem da se pitam, zar to sve nije gotovo, a I nemam skim o tome
popricati. Ratni drugovi su sutjeli. Oni koji nisu bili u ratu nemaju
vremena za pricu, bave se biznisom. Doduse, ljubazno zatrube iz
automobila kada me vide, jer stalno nekud zure. Putuju. Ja tu privilegiju
nemam. Valjda da bi bio sretan da ne vidim kako je ruzno napolju.
Diplome su zemijenjene partijskim knjizicama, a nauka je poklekla pred
snalaznjivoscu. Postajemo svjesni koliko smo se podijelili I u svom
dvoristu. Kada su se neki pobunili protiv podjela, nastale su nove
podjele, ovaj put na patriote I izdajnike, dalje smo nastavili spontano
na vece I manje patriote, na vece I manje izdajnike. Dok smo se dijelili
ograde su srusene, ostali smo zateceni kao ptice pustene iz kaveza,
usudili smo se da poletimo uprkos upozorenjima da ima mnogo lovaca u
okolini. Bez obzira na price svi smo bili svjesni da slavuj ljepse pjeva
u prirodi nego u kavezu. Vise ne cutimo, imamo razloga da se svadjamo,
koristimo svoju glavu kao zvucnik za tudje rijecI, svi se brinu o nama
zele nam najbonje, a mi jedni drugima tumacimo sta je koji pisac htjeo
da kaze. U ostalom posle svih patnji zasluzili smo da nam bude dobro.
Zelim ponovo da radim, da vozim auto, da putujem, da zivim u stanu
kakav
sam zasluzio, da popravim u kuci sto se u medjuvremenu pokvarilo, da
pijem jutarnju kafu sa prijatenjima, da idem u pozoriste, imam pravo da
budem nestrpljiv. Zasluzio sam, svi smo zasluzili. Kao visibabi koja
oznacava pocetak vedrijih dana, radujem se gradjevinskim kranovima, i
uzoranim njivama. Traktori koji su postali prepoznatnjivost ovog
prostora
u ruznim danima ponovo sluze pravoj namjeni, doduse neki imaju
nekoliko a
neki nemaju ni onaj jedan predratni, oni sto su ga izgubili kopaju
motikom, oni sto imaju nekoliko ne koriste ih, preselili se u grad, kazu
i oni su nesto zasluzili. Radjaju se nove podjele i nova nezadovonjstva.
Ponekad pobjegnem od svih zvucnika pored rijeke u tisini u kojeg
sretnem
samoga sebe. Sada se cudim do koje mjere covjek moze da se pusti
niz neku
drugu maticu, kako zaboravi da zna da pliva, tek tada mi bude nejasno
otkuda toliko negativni misli, naturenog straha, grca koji ne dozvoljava
da jedni druge razumijemo, da jedni drugima pomognemo, ako se nismo
plasili smrti, zasto se bojimo da zivimo. Kada pomislim da sam ponovo
poceo misliti svojom glavom, primaknem se zvucnicima i logika izgubi
smisao, ne zelim da mislim o plati koju imam, jer je mala, imam ja i auto
smo je malo benzina, grijanje mi je slabo struja se podrazumijeva, i
neznam sto bi bio specijalno sretan zbog toga. Brzo sam zaboravio
drva,
sporet, svijecu i humanitarnu pomoc od koje smo prezivljavali. Kada
sam
vec dobio prava zasto bi bio skroman. Svjesni smo da je hrpa sa koje se
uzima je mala, a svi smo zasluzili vise, treba ugrabiti prva mjesta u
autobusu koji ide naprijed, samo je problem kako svi odjednom da
udjemo
na vrata, bez cekanja u redu. Svima je jasno da bi mogao oticI i bez nas
na drugu stanicu, zaslijepnjenim vjecnim nezadovonjstvom lako
mozemo
promasiti vrata a i put koji je vidno obiljezen. Teoretski otkrivam toplu
vodu, ironicni su mnogi, pa zar svi ne govore glasno da nam zele sve
najbolje, otkuda onda toliko razlicitih putokaza, i hladnih tuseva.
Nemam
iluzija da ce se desiti cudo, da cu se uhvatiti za slamku na obali. Ne
zelim ni da se hvatam, ako ce se svi ostali udaviti. Kada se osvrnrm i
vidim da su i ostali mali, ne snalazljivi ljudi poceli da grade vlastitu
srecu, da planiraju buducnost. Niko ne zeli da ostane u blatu na sredini
pokosene livade, znamo vrlo dobro koliko dugo treba travu kositi dok ne
postane lijepa i prijatna za hodanje. Trule tarabe vise ne treba
obnavljati, jer oko njih uvijek ostane pomalo blata, a i pogled dalje
seze. Posmatram svoj komadic planete lijep i jedinstven kao sto su
vjerovatno i ostali. Samo ovdje zivi moja porodica i moji prijatenji. Da.
Mozmo u buducnost u kakvu zelimo ako srusimo barijere koje smo sami
podigli u sebi. Ja nisam idealista, vjerujem u ono sto je realno, jar moj
san je ostvarnjiv i zato ga ne treba samo sanjati, treba svjesno stvarati
svoju buducnost. A sve je tu na dohvat ruke. Necu da gubim vrijeme
stojeci na parkingu, hocu da jurim naprijed, cvrsto drzeci upravnjac svje
sudbine. Vidim put na kome ima mjesto za ljude koji zele posteno da
rade,
ono sto najbonje znaju. Postoji li ljepsl osjecaj od priznanja vlastite
okoline za kvalitet sopstvenog rada. Hocu onda na kraju dana da
zaspim
umoran ali zadovoljan da ujutru uzivam u ljepoti svoga grada, da
srecem
sretna prijatenjska lica sa kojima mogu podijeliti svoju radost. Nije
tesko ako oslobodimo svoje snove potisnute strahom od prevare,
zavisti,
neprijatenjstva. Otvorimo oci bar na pola, videcemo djecu kojoj moramo
dozvoliti da odrastu sretno, jer i oni imaju svoje snove.
