Zlo nikad ne sme da se zaboravi!

Ovakvih priča sam u Bosni slušao mnogo, čitao sam mnogo i još uvek čitam, gledam snimke, filmove. Sve se to dešavalo i u mom rodnom mestu pre na desetak godina nego sam rođen, ali mnogo šta mi nije nepoznato. Ovo pisanije je toliko nezahvalno, jer se drugačije u duši čitaoca emituje, stvara, tumači. Meni nije cilj da slikam zlikovačka nedela, ne, meni je cilj nešto drugo.

Ja bih voleo da uslikam nešto ovako.

Priča meni Duško Zec…

Vaso Kondić rođen je 6. jula 1934. u selu Slabinja kod Dubice. Njegova verna supruga i pratilja Mira (Vukliš), kako u braku tako i pre braka u logorovanju u Jasenovcu, rođena je 4. aprila 1939. godine, dakle uoči samog Drugog velikog rata.

Dolazi mnogo čuveni rat, čuven po zlu da se opisati ne može, a i kad se opiše, niko ne može da veruje toj istini, niko. Svako misli da je to neko, od pera, sastavio pesnički kroz neku mržnju ili opanjkavanjem zločina i zločinaca. Nekada istinite priče pripovedača čine lažovom.

Tako i opisivati strahote pomenutog rata je nezahvalno, neverovatno, može da se navuče velika mržnja protiv sebe samoga i slično.

Ipak, nije pošteno i ne objaviti, objavljivati nečije muke, pa makar one bile i pre mnogo, mnogo decenija.

I ako je o ovima dvema dušama već nešto i filma snimljeno, uzimam za potrebno da to prenesem i na papir, ne bi li još ko pročitao i saznao o zlima koje ljudi ljudima čine.

Čovek je čoveku vuk

Homo homini lupus est. Čovek čoveku je vuk. Kaže jedna od hiljada pametnih latinskih izreka.

Tako popivši kafu i popričavši o tekućim događajima u svetu pređosmo na stvar. Na doživljaje u ranom detinjstvu.

Rat besni. Nemci i Talijani još ne znaju kakva zlodela čine ustaše. Odvode, pale, siluju, ubijaju. Od Hrvatske Kostajnice dolaze ustaše i sve zatiru. Mi bežimo ka Kozari.

Čuli smo kako su poubijani Jandrijići.

Silovali tri ćeri desetorica ustaša, snaju trudnu silovali. Pred njom razgulili dete kao pile. Kladili se šta je u trudnici, muško ili žensko dete. Rasekli je kamom i bilo muško dete. Zatim sve ubacili u kuću, posuli petrolom i zapalili.

Oca, majku, tri ćeri i dvoje dece…

To smo videli i sve je po kućama silovano i spaljeno. Svi su, dakle, spaljeni i poubijani koji nisu pobegli.

U Kozarskim šumama mesecima goli, bosi, gladni, prljavi, bez odeće i pokrivke i prostirke.

Mirin otac Dušan doš’o kući iz četnika i čisteći pušku nenamerno opalio metak.

Oteran.

Došao na Kozaru da vidi porodicu, a supruga mu se zahvaljuje što je došao da nahrani decu. Da nešto divljači ulovi.

Otrovale mi se noge…

Nosi sa sobom ćerku Miru u lov. Zapucao na prase, ali nikakve koristi. Vratio se, dao Miru materi, otišao sam u lov i više ga nikad nisu videli.

Neki su ga videli u Jasenovcu i rekao je: „Recite Zorki da ću ovde biti ubijen.“ Tako je i bilo, kao i drugih hiljade i hiljade.

Teška li su sećanja: Vaso Kondić u svom voćnjaku

Po bebi mile mravi

Napadnuti smo avionima, a posle aviona išle su ustaše i terali nas ka Jasenovcu. Moja majka imala bebu Milicu (još je živa) i ona je Milicu ostavila da umre tu u šumi, kraj puta. Upitana od majke Pave gde je Milica, ona kaže da ju je ostavila. Majka se vrati, nađe dete i donese. Dete je bilo polumrtvo, tako da su mravi milili po telu poluktrvog deteta.

Svi su saterani do reke Save i skelama prevoženi u Jasenovac, u jedan od najzloglasnijih logora u celom svetu.

Hiljade i hiljade žena i dece. Muške su odmah mahom poubijali. Mnogo naroda, to su se poljane crnile od silnog sveta.

Kad smo mi stigli preko Save, onih što su pre nas otišli nije bilo. Već su bili poubijani i popaljeni da se ne zna ni trag zločinu njihovu. I tako redom, dovoženi, ubijani, paljeni u pećima, šporetima.

Švabe se drže za glavu

Priča Mira, dok Vaso ne može da sluša, samo hoda po kući od muke i sećanja na te dane.

Mi smo bili na redu. Dolazimo pred peć. Ja se krijem za majku. Dolaze Švabe.

Kad su videli, drže se za glavu. Galame na ustaše, sve im pod grlo podnose nož. Galame na njih.

Popovi ustaški Majstorović, Stepinac, Artuković, Luburić, bilo ih je još. Ovi su najgori bili.

Mladi Švabo pita Pavu: „Je li beba živa?“ Ova pokazuje bol. Vidi da je još živa, daje dva cibaka, valjda dvopek kao olovka, da dete sisa, jede, i to je nju tj. bebu povratilo u život. ( I tad, 2018. je živa).

Vidi moja majka kako ubijaju krvavih ruku, ubijaju, bacaju tela u Savu, a glave ostavljaju na drugo mesto.

Živa soda u pasulju

Kad su Švabe zabranile ubijanje, onda su narod stavljali u žice, logor.

Nešto hrane. Dolazi narod kod kazana. U kazan su stavili pasulj, a u pasulj živu sodu. Ko je god pojeo, bio je mrtav. Uzimali su malo zrna pasulja, dobro ga očistili i jeli su ga. Svi su pojeli po četiri do pet zrna i ostali su živi. Ali su im sva usta i usne izgorela. Stavljali su blato na usne da izvuče vrućinu i posledice i to je mnogo pomoglo.

A oni koji su se najeli, ukoliko je i bilo da se najede, svima su creva popucala i svi su do jednog umrli. U jamu su stavljali mrtve i još neumrle zajedno i zatrpavali da se ne dozna za zločin.

Dovoze, ubijaju. Mrtve Srbe stavljaju u rake. To rade Srbi, jer im je naređeno. Ma, Bože sačuvaj!

Mučili nas. Šta su radili od mame. Baba nas teši: „Sad će mama doći. Sad će mama doći.“ Mama je imala oko 28 godina.

A ušiju smo imali, buva, stenica. Šakama smo ih uzimali. Proliv, voda prljava, sve, sve. Glad. I ne smemo da jedemo, da nas ne otruju. Spavali na zemlji, prislonimo se jedno uz drugo da nam bude toplije pod vedrim nebom na crnoj zemlji.

Deca u svinjcu

Kad su počeli da gube rat, mislili su da nas sve pobiju. Došla je naredba da nas podele po hrvatskim kućama, da radimo.

Nas neće niko jer ima dece. Nas stavljaju u svinjac da ne možemo izaći, majka je išla na rad. Baba je čuvala stoku i vodila dva unuka, oko pet i šest godina. Nas dve u svinjcu.

Švabe nadgledaju. Ali Švabe ne znaju koliko nas ima, koliko pobiju ustaše. Dugo, dok nismo oslobođeni.

Tito nije hteo da nas oslobodi .Samo da nas što više pobiju.

Po oslobođenju, Srbin nas je doveo do Dubice. Oko šest meseci smo bili po kućama.

Preko Une smo prešli kad nije bilo nikoga u blizini i sve po noći. Oko nedelju dana smo putovali dok smo došli do spaljene kuće.

Umesto krova pokriveno je sa bujad i živi kako znaš.

Brašna, skrobi, nema ničega.

Kakav je to narod…

Kako je to bilo. Priseća se Mira sada u Sidneju, pa ide malo unazad. U kampovima su odmah delili ljude, odvodili i ubijali. Neki Srbi su se dosetili te su dečacima oblačili odela devojčica, te su nekako ostali živi.

Dvadeset godina od nas niko nije išao u vojsku, koji bi išli bili su poubijani za vreme rata.

Stepinac je nosio nož i krst, priča moja mama. Kakav je to pop. ?akav je to narod.

Krvavo veče U Salernu četničko groblje.

Sava Oklobdžija… spasi Čedu…

Stepinac gurnu mog oca, brata Nikola i sestru. Uvek deci pričam, da ne zaboravimo…

Vaso i Mira Kondić su roditelji Daneta Kondića, bivšeg direktora Air Serbia…

Чланак Zlo nikad ne sme da se zaboravi! се појављује прво на Vesti online.

Original Article