Zbog Beograđanke Meksikanci zavijaju sarme

Srbi i Meksikanci su sličniji nego što misle. Volite da jedete kao i mi, hrana vam je jaka, veselite se kao i mi, vaši su trubači, naši marijači… Razlikujemo se ne po mentalitetu, već po religiji, jeziku i kulturi.

Ovako, na vrlo dobrom srpskom, priča Eduardo Moguel Flores, doskorašnji otpravnik poslova Ambasade Meksika u Srbiji. Za svoje poznavanje našeg jezika može da zahvali ne samo poslu, već, pre svega, supruzi. Jasna Košanin-Moguel, rođena je u srcu Voždovca i tu je živela do sredine 80-tih. A onda se odselila u Meksiko i uz supruga proputovala svet.

Priča ovog diplomatskog para liči na najlepše i najromantičnije meksičke sapunice i TV novele. Upoznali su se pre nešto više od 26 godina u – Beogradu. Jasna je studirala španski, igrala 15 godina folklor i osam godina flamenko. Eduardo Moguel Flores bio je službenik u meksičkoj ambasadi.

– Od četvrtka do nedelje, grupa u kojoj sam igrala nastupala je na petom spratu Beograđanke, koja je u ono vreme bila centar različitih zbivanja – priča gospođa . – Susret sa Eduardom bio je od Boga dat. Doveo ga je moj prijatelj, a njegov kolega iz ambasade, Hoakin Gonzalez Kasanova. Kad se završio program, Eduardo je seo na jednu stranu dugačkog stola, a ja na drugu. Držao se nadmeno, parao nosem oblake. Pomislila sam: A zašto to ne bih mogla i ja, ionako to bolje radim, i podigla sam nos. Posle pola sata prepucavanja sedeli smo jedno uz drugo.

– U stvari, sve se desilo slučajno – kaže gospodin Moguel Flores. – Svratio sam u ambasadu popodne, iako nisam bio dežuran. Trebalo je sa kolegama da idem u bioskop, ali nam se javio prijatelj i pozvao nas na folklor. Jasna je posle nastupa sela za sto i podigla nos. Pomislio sam: Ako ona može tako, mogu i ja. Posle pola sata počeli smo da pričamo i odjednom mi je došlo da izgovorim ono što nisam rekao nijednoj ženi do tada: Te kjero (volim te).

– Dotle smo pričali na engleskom i francuskom – ubacuje se gospođa Košanin-Moguel. – Kad je izgovorio volim te, pomislila sam da mu nešto fali, da se drogirao ili tako nešto. Ali to je izgovorio tako romantično da sam shvatila da je u pitanju ljubav na prvi pogled.
Gospodin Moguel Flores je u diskreciji, bez Jasninog znanja, tražio dozvolu svoje vlade za venčanje i počeo da prikuplja neophodna dokumenta.

– Malo je falilo da i njoj uručim pozivnicu za svadbu – šali se.

Jasna je za to čula od zajedničkog prijatelja.

– Pristala sam da se udam jer je Eduardo neverovatno inteligentan, pažljiv i veliki džentlmen. Pozvao me je da izađemo rečenicom: Da li ćeš mi dozvoliti da te pozovem na večeru? Prvo sam mislila da je poza, a kasnije, kad sam stigla u Meksiko, shvatila sam da je to deo meksičke kulture i vaspitanja.

Par se venčao posle samo tri meseca poznanstva i odmah su otputovali u Meksiko. Bilo je to 1985. Prvi sledeći put šarmantna Voždovčanka posetila je rodni grad posle 10 godina, kad je njen muž otišao u diplomatsku misiju u Mađarsku.

Meksiko Siti je monstruozno veliki grad sa 25 miliona stanovnika; istovremeno sam bila i fascinirana i uplašena – seća se gospođa Košanin-Moguel prvog susreta sa ovom prestonicom. – Kad smo stigli, prvo su me odveli u severni deo grada, Tekamaćalko, u kom su živeli Eduardovi roditelji. Uopšte nisam osetila da sam u Meksiku. Ali kad su me odveli u južni deo, odmah sam odlučila da se nastanimo u Kojoakanu. Tu na svakom koraku gledate jarke fasade – od boje lososa do kolonijalno plave, pa narodnu radinost starosedelaca Indijanaca – artezaniju… Neverovatno maštovit narod!

To je gospođu Košanin-Moguel inspirisalo da piše, slika, bavi se primenjenom umetnošću. Tu naviku je zadržala i u Beogradu, pa je sama restaurisala sobnu garnituru. Ne samo da je iz Meksika donela boje za zid (pa je jedan kolonijalno plav, a drugi boje prezrele breskve), već i pločice, lavabo i toalet šolju – ručni rad, u obliku polusunca i polumeseca.

Međutim, koliko joj se dopao narod, kolorit i čuveni meksički muralisti, toliko joj se nije dopala prenaseljenost:

– Tamo je teško družiti se i posećivati sa bilo kim, jer su ulice kilometarske. Potrebni su vam sati da biste bilo gde stigli. Najduža ulica je Insurhentes, 92 km, a posle nje Avenija Revolusion – 84 km! Kad je dolazio, moj otac je pred odlazak u drugi kraj grada ozbiljno pitao: Da li da spremim sendviče?

Ali, nije problem samo daljina, već i užasna gužva. Porodice su velike i oni koji to mogu sebi da priušte, a ima ih mnogo, svim članovima porodice kupuju po auto, komentariše naša sagovornica, i dodaje:

– Meksiko ima jako mnogo siromašnih, ali i jako mnogo bogatih. To što gledamo u latino-sapunicama zaista izgleda tako. I sasvim je normalno da tik uz kuću milijardera vidite udžericu, posebno u kolonijalnim delovima grada.

Osim gužve, smeta joj i konstantno kašnjenje koje je u Meksiku normalna pojava. Kada nekoga pozovete na večeru u 19.30, teško da će stići pre 21.30. Što kaže gospodin Moguel Flores, oni tek u 19.30 kreću od kuće, a treba preći 94 km.

Za gospođu Košanin-Moguel meksička kuhinja je mnogo lepa, ali od kada se udala kuva isključivo srpska jela!

– Ne zna se ko su veći gurmani, Srbi ili Meksikanci – kaže Danina, njihova kćerka. – Moja majka, u stvari, improvizuje kombinacije meksičko-srpske hrane. Na kraju ispadne nešto autentično njeno.

– Nije sasvim, ne mogu da improvizujem gulaš ili sarmu! Ajvar sam pravila svuda, gde god sam bila, čak i od babura. Pošto smo imali poslugu, učila sam Meksikanke da zavijaju sarmu. Tamo mnogo jedu pasulj, pa sam morala malo i ja da se hvalim: iz Beograda su mi donosili tetovac da im pokažem kako se pravi prebranac. Naravno da sam sama kiselila kupus.

I gospodin Moguel Flores je fasciniran Jasninom kuhinjom:

– Najbolji meksički restoran u Srbiji je u ovoj kući!

Onda zajedno opisuju i pokazuju nam čuveni meksički mole, koji se pravi od tucanih semenki bundeve i kikirikija, čokolade, banana i najmanje 12 različitih vrsta ljutih papričica. Izgleda kao ljuti džem.

– Meksikanci ljuto jedu već od jutra. Omiljeni doručak im je tortilja, jaje na oko i ljuti sos – komentariše naša sagovornica.

Kao što miksuju kuhinje, Moguelovi spajaju i naizgled nespojive stvari: dok je onaj kolonijalno plavi zid prepun ikona (najviše svete Petke, jer je gospođa Košanin-Moguel nasledila ovu slavu od roditelja), onaj drugi, boje breskve, privlači tipično indijanskom umetnošću.

– Ikone sam počela da skupljam kao izraz nostalgije. Veri sam se vratila zahvaljujući mom duhovnom ocu Nektariju, igumanu rusko-pravoslavnog manastira Presvete Trojice u Meksiko Sitiju. On je rođen u američkom avionu, u Meksiku, ali osim što ima meksičko, ima pravo i na američko, tursko i grčko državljanstvo. Roditelji su mu Grci iz okoline Istanbula. Da nije bilo njega i ikona, sve ove godine u tuđini teško bi mi pale.

Znao da će se Juga raspasti

Eduardo Moguel Flores je, kako priznaje, još sredinom 80-tih, dok je radio u Beogradu, znao da će se Jugoslavija raspasti:

– To sam očekivao od momenta kad sam došao u Beograd. Imali ste sve preduslove sa kojima sam se već sreo dok sam radio u Libanu – isti su bili problemi između etničkih i verskih zajednica, ista politička borba… Rekao sam 1983. godine: Jugoslavija će nestati pre nego što se završi 1990. Jasnini roditelji i prijatelji mi nisu verovali. Nažalost, bio sam u pravu.

Šokantna Jamajka

Posle godinu i po života u Meksiku, Moguelovi su krajem 80-tih dobili premeštaj u Kingston na Jamajci.

– Bio je to za mene šok. Na svakom koraku se osećao miris marihuane, koju zovu ganđa, 24 sata dnevno sa ogromnih zvučnika od dva metra nasred ulice čuo se samo rege – i tako dve i po godine. Ostrvo je prelepo. Šta reći, osim – Karibi! Ali tamo ne možete slobodno da se krećete zbog rasne diskriminacije – priča Jasna Košanin-Moguel.

Osim na Jamajci, gospodin Moguel Flores radio je i u Ministarstvu spoljnih poslova u samom Meksiko Sitiju, i u diplomatskim predstavništvima u Vašingtonu, Budimpešti i američkoj državi Juta. Poslednje četiri i po godine su u Beogradu.

Statista u filmu Frida

Danina, kći Moguelovih, završila je glumu i produkciju na dramskoj akademiji u Kaliforniji. U Meksiko Sitiju je još kao dete snimala reklame, igrala je i u TV sapunicama. Njeno do sada najzanimljivije iskustvo na filmu bilo je statiranje u čuvenom filmu Frida:

– Selma Hajek je neverovatno sitna, prepoznali biste je na kilometre. Kad smo ručali, svi su sedeli zajedno, i megazvezde i mi statisti, i tehnika… Upoznala sam Eduarda Nortona, koji je sasvim običan i normalan, Antonio Banderas je simpatičan i veseo. Alfredu Molini, da bi bio krupan i visok kao Dijego Rivera, stavili su na cipele velike drvene platforme, a odelo mu sa unutrašnje strane napunili umecima…