Zapad sprema Putinu revoluciju

Rokada u državnom vrhu Rusije dočekana je na nož u vodećim zapadnim medijima, a Vladimiru Putinu otvoreno prete nasilnim scenarijom, po receptu američkog potpredsednika Džozefa Bajdena

Posle objavljenog dogovora da Vladimir Putin i Dmitrij Medvedev zamene mesta na najvišim državnim funkcijama – predsedničkoj i premijerskoj – protiv ruskog vladajućeg tandema pokrenula se prava lavina uvreda, optužbi i neuvijenih pretnji sa demokratskog Zapada. Na najvećem udaru, naravno, našao se Putin, ali je svoju porciju blata dobio i Medvedev, doskora hvaljen kao moderan, mlad, reformski orijentisan političar, voljan da se suprotstavi svom političkom mentoru. Sada se jasno vidi: medijska barutna punjenja bila su odavno spremna za ovu situaciju, a navodne pohvale Medvedevu služile su samo za kreiranje slike u kojoj treba pokazati da se u Rusiji ne može ništa promeniti.
(Pro)zapadni mediji su jednoglasni: Putinov povratak u Kremlj dovešće do pogoršanja odnosa Moskve sa SAD-om i Evropom, do pada investicija u Rusiju, porasta protestnog raspoloženja građana, poziva na demonstracije preko socijalnih mreža i na kraju do revolucije koja navodno spontano sazreva… A pojedini među njima već su opisali i scenario novog hladnog rata Rusije i Amerike! Ono što je zajedničko svim ovim komentatorima, međutim, jeste činjenica da niko od njih ne troši dragoceno vreme da napravi ozbiljnu i nepristrasnu analizu i objasni banalnu stvar – zašto je Putin toliko loš za svoj narod? A zašto za Zapad?

ZAŠTO (NE) VOLIM PUTINA
U pljuvanju Putina (i ruskog naroda) naročito se ističe britanska i američka tradicionalna štampa. Recimo, londonski Fajnenšel tajms ne propušta gotovo ni dan da ovoj temi ne posveti komentar. Ovaj londonski dnevnik ocenjuje da Rusi svejedno nemaju izbora i da je rusko biračko telo, koje čini jedan čovek, odlučilo da se Putin vraća u predsedničku fotelju. Kako tvrdi Fajnenšel tajms, Putin nikada nije želeo reforme, ali sada navodno, pritisnut ekonomskom krizom, može odlučiti da sruši sistem koji je sam stvorio.
Ali ipak, upozorava FT, Putin mora više pažnje da obrati na Internet, kako se snaga socijalnih mreža ne bi izlila na ulicu, kao u slučaju arapskih država! Jer, kako navodi komentator ovog lista čarls Klover, Putin javno demonstrira prezir prema demokratskim pravilima, njegova Rusija je mesto gde nekažnjeno ubijaju novinare i zaštitnike ljudskih prava, gde bacaju u zatvor političke i poslovne protivnike, gde vlada zastrašuje ili kontroliše medije. Pa zaključuje da Rusija više nije zemlja kojoj je muka od demokratskih reformi. A Njujork tajms na sve to dodaje da se ekonomsko klatno Rusije, pri Medvedevu zanjihalo u stranu reformi. Sve ove tvrdnje anglo-američkih medija zaslužuju ipak malo dublji osvrt.

U ovim komentarima uočljivo je, pre svega, vređanje i nipodaštavanje ruskog naroda i njegovih institucija, a ne samo Putina. Kada jedan od najuticajnijih zapadnih listova nonšalantno oceni da je ruski premijer jedini birač u svojoj zemlji, onda time želi da poruči bar dve stvari. Da je ruski narod samo slepa gomila, koja ni o čemu ne razmišlja, a da su, nasuprot tome, ljudi sa Zapada, koji u jednom danu pohapse 700 mirnih demonstranata na Bruklinskom mostu – duboko prosvećeni i civilizovani, pa stoga imaju pravo da drugima propisuju svoju demokratsku šok terapiju. A zapravo, u ovim Kloverovim rečima se najbolje vidi sva histerija i nervoza, kao odraz nemoćnog besa, koji su zahvatili Zapad povodom Putinovog povratka. Svesni da neće skoro u Kremlju videti predsednike poput Mihaila Gorbačova ili Borisa Jeljcina, spremnih bukvalno na sve kako bi isprosili još neki zapadni kredit, sada na sve načine prizivaju duhove revolucije. Što je, uostalom, potpredsednik SAD-a Džozef Bajden još u martu drsko poručio Putinu usred Moskve.
I upravo Putinova reakcija da se ponovo kandiduje uprkos otvorenim pretnjama, i činjenica da ga je za predsednika predložio navodni miljenik Zapada Medvedev, više nego jasno ukazuju da se Rusija odavno podigla sa kolena, a da ruski narod ubedljivom većinom podržava i glasa za svoje nacionalne lidere. Takva demonstracija suverenosti, međutim, ima svoju cenu. Raznorazni analitičari, blogeri, komentatori već su u stanju pune bojeve gotovosti, a naslove tipa Zašto ne volim Putina – nemoguće je prebrojati po ruskojezičnom Internetu! Krupnim medijskim kalibrom puca se i u štampanim izdanjima, kao i na radiju i televiziji. Da nije veoma ozbiljno, bilo bi zabavno posmatrati lažne analitičare i nesuđene državnike koji iz toplih fotelja danonoćno rešetaju iz svih oružja, žaleći se na cenzuru i diktaturu u Rusiji. To je i najbolji pokazatelj da je Zapad veoma blizu da u Rusiji zaigra na sve ili ništa. A možda je ta granica već i pređena.

Sa druge strane, ističe se da je Putin protivnik reformi, ali, eto, ni on neće moći da ih spreči, jer je Rusija (zemlja sa najvećim privrednim rastom u Evropi!) u dubokoj ekonomskoj krizi. Ispada da je Putin 1999. godine zatekao med i mleko i da je 12 godina proveo čuvajući to dragoceno nasleđe Jeljcina i Gorbačova. A stvari, kao što je dobro poznato, stoje upravo suprotno. Ne računajući Staljina, Putin je sproveo najveće i najsveobuhvatnije reforme u Rusiji još od Petra Velikog, menjajući iz korena svaki segment društva. I upravo opozicija bi morala da mu podigne spomenik, jer u vreme Jeljcina protivnici vlasti nisu mogli ni da sanjaju o stepenu slobode koji uživaju danas.

SPASIOCI NACIJE
U to doba procvata demokratije, opozicija nije imala pristup nijednoj radio ili televizijskoj stanici, nije bilo čak ni skupštinskih prenosa. A jedine opozicione novine tokom devedesetih Denj, brzo su sudskim putem zabranjene. Kada je Jeljcin i pored svega 1993. godine izgubio skupštinsku većinu, protivustavno je raspustio Parlament u strahu od impičmenta. A pošto deputati nisu želeli da napuste svoja legalna radna mesta, Jeljcin ih je razjurio tenkovskim granatama. Zapad je oduševljeno aplaudirao, zaštitnici ljudskih prava su ćutali, a podršku Vašingtona i Brisela Jeljcin je potom godinama otplaćivao najvrednijim ruskim bogatstvima. Da promene u poniženoj Rusiji nisu sazrele iznutra, u redovima samog režima, one se nikada ne bi ni dogodile.

Zapad je jasno pokazao zašto hoće da ruši Putina i po cenu revolucije. Isti taj Fajnenšel tajms objavio je analizu, u kojoj tvrdi da Putin želi da ostvari stari san i obnovi Sovjetski Savez. Sve kockice su se složile. Imamo autokratu, diktatora koji hoće da obnovi SSSR. Pojedini komentatori već su predvideli novi hladni rat, u slučaju da revolucionarni scenario u Rusiji ne uspe. Za to će se pobrinuti Rik Peri, radikalni neokonzervativac, republikanski guverner Teksasa i ozbiljan kandidat za novog šefa Bele kuće. Agresivni Peri, pulen porodice Buš, koji nosi pištolj i kad ide na džoging, posle debakla Baraka Obame na svim frontovima, sada se nameće kao spasilac nacije. Obama lako može postati žrtveni jarac, a Peri, čovek sa pištoljem, biće taj koji će neprijatelje postaviti na mesto i vratiti Americi izgubljenu poziciju u svetu. Po svemu sudeći, to će biti dobitna retorika za predstojeće predsedničke izbore u SAD-u. I uvod u rat. Za početak, hladni…

Otuda ne treba da čudi što ruska vojska uvežbava scenario ratnog sukoba na dva fronta, istočnom i zapadnom, što je pokazala serija nedavnih vojnih manevara, uključujući i zajedničke vežbe sa Belorusijom. I umesto da posle potpisivanja sporazuma START-3 Moskva počne sa smanjenjem atomskog arsenala, ruska Raketna vojska strateške namene ubrzano se oprema nuklearnim sistemima Jars poslednje generacije koji probijaju svaku antiraketnu odbranu. Prema rečima zamenika ministra odbrane Anatolija Antonova, Rusija razrađuje ceo spektar vojno-tehničkih mera, jer američki partneri nastavljaju realizaciju svojih planova za stvaranje evropskog segmenta američkog PRO.
I na sve to, vraća se Putin. Obnavlja nekadašnju državu, jača armiju, Ratnu mornaricu, privredu. I pri tom ne sluša nikakve naloge sa Zapada, već vodi suverenu politiku zasnovanu na nacionalnim interesima Rusije. Kako to u praksi izgleda, ovih dana je pokazao veliki ratni brod Severomorsk, demonstrativno je uplovio u rusku pomorsku bazu u sirijskom gradu Tartusu, bez obzira na to što je u Siriji u toku krvava revolucija finansirana sa Zapada. Sigurno je da će Rusija sa Putinom i nadalje tako činiti, da će njena vojska stajati svuda gde treba braniti državne interese i njene građane. A to se ne može tolerisati.