Svi smo mi pomalo Srbi

Ovo je 100% istinita prica o Srbima u raseljenju. Za one koji sumnjaju u verodostojnost bilo kog detalja ove price, naziv mesta i vreme dešavanja price su originalni i proverivi na bilo kom telefonskom broju srpskog vlasnika sa teritorije države Ilinois, USA, koji nadete na white pages.

Imena likova su izmišljena, ali je njihova nacionalnost originalna.

Mesto dešavanja: USA, Ilinois, Chicago, West Suburb Rockford.

Likovi: Srbi izbeglice iz Bosne( nedavno pristigli), Miša muzika, Gajic- de uzmi jednu…, americki poštar (ocigledno irskog porekla), americki farmeri, americki prasici, i interventna antiteroristicka jedinica groznih americkih policajaca, i jedan lokalni policajac patroldžija (picka od coveka, preplašen ko Sloba na kontra mitingu u Beogradu pre par godina-VOLIM I JA VAS), upravnik pošte (zvani Ljupce od milošte), i poštareva žena. Mislim da su to svi likovi, a ako sam nekog i preskocio, dopisacemo.

Prica pocinje ovako:

Chicago Land, države Ilinois i deo severne Indijane je poznat kao najveca srpska kolonija u USA. U severo-zapadnom predgradu Chicaga, nalazi se gradic Rockford. U tom gradicu, koji je poprište naše price, živi i radi ( radi samo 10%, a ostali su na grbaši države) oveca kolonija Srba, izbeglica iz Bosne. Ljudi su sveže pristigli, tu su tek par godina, engleskim barataju srednje žalosno, naime celo naselje, jer ih toliko ima, može da sastavi 3-5 prosto proširenih recenica. Razlog zašto ih tu na jednom mestu ima toliko, verovatno leži u cinjenici da se Srbi „vuku k’o creva“, a i stanovi su prilicno jeftini, naši ljudi su u komšiluku, uvek možeš da se osloniš na komšiju, itd.

90% Srba u naselju, a oni su i 90% naselja, ne radi ništa. Žive na teret države i smišljaju kako da zeznu istu, ne bi li se osvetili amerima za bomdardovanja, raspad SFRJ, osnivanje turske države na Balkanu, Slobodana Miloševica, Franju Tudmana ( a ne on je umro), ne dobijenu premiju na sportskoj prognozi 1990 za samo jedan rezultat kad je Osjek tuk’o Zvezdu u Osjeku 3:0, što ih jednom ostavila Fata ( mater joj muslimansku)….. i još mnogo toga.
Elem pomenuti sede pred zgradom, umesto avlije i cekaju poštara ko ozebo sunce jer im on donosi, nekom pare, nekom bonove za klopu, a ponekom bogami i pismo, al’ retko. Bitan detalj za celu pricu je da se državne pare i bonovi isplacuju obicno 6. u mesecu.

Srbi naravno ostaju Srbi, narocito kad su u rasejanju, inace su komunisti, Jugosloveni, Makedonci, Crnogorci, ili neki drugi politicki ili geografski pojmovi. Pa kako to red vekovima nalaže, delegacija Srba ode 3. januara do obližnje farme svinja, te sa farmerom, americkim, na jedvite jade, zbog njegovog elementarnog neznanja srpskog jezika, ugovori kupovinu 10 prasica. Pritisnuti nemaštinom americkog društva, kao i nedostatkom prostora to jest livade i dvorišta, zamole istog da prasad zakolju i urede sutradan kod njega na farmi. Srbi pitaju jel O.K., a farmer kaže O.K., to je jedino što tecno zna od srpskog jezika. Budala i neznalica.

Sutradan ranom zorom stigne na farmu ekipa od 12 profesionalaca, te pocnu pripreme za klanje, uz bratsku raspodelu posla. Jedan kolje, drugi cereci treci dere, cetvrti šuri peti loži vatru, šesti i ostali vec svak po nešto. Pucketa vatra, kljuca voda, skice prasici, ma tipicna srpska idila. U neko doba pojavljuje se na vratima kuce unezverena faca uplašenog farmera koji ne može cudom da se nacudi šta se to dešava. Covek godinama gaji svinje, a nikad ni jednu nije zaklao. On svinje kad utovi, pozove klanicu oni dodu i odvezu ih. Tako je farmer godinama ostajao uskracen za idilicnu sliku srpske svinjokolje.

Naši junaci rade li rade, nema se vremena za dangubljenje. Ipak stigne se i da se popije po jedna za „Bože pomozi“, ili “ da se ne radi na suvo“, ali posao ne trpi. Dok voda vri i vatrica bukti, baci se i poneko parce džigerice ili bubac u pepeo, onako s’ nogu, „bez leba“.

Kad je farmer došao sebi, on otrci na telefon da pozove svoje komšije farmere da vide cudo nevideno. Dodoše ljudi sa okolnih farmi. Gledaju, dive se i ocima ne veruju. Neki su cak poneli i video kamere, ne bi li šta od tog cudesnog srpskog umeca i vrhunske tehnologije ukrali. Al’ ni naši nisu od raskida. Ako su i sisali vesla, nisu bas pojeli camac. Kako se broj posmatraca povecavao, tako se i ekipa profesionalaca, sve više uigravala pa su na kraju tako brzo i spretno „radili“ da ni kamere nisu mogle da zabeleže vrhunsku tehnologiju prezentovanu rukama svetskih majstora.

Sa prvim sumrakom posao je bio završen, alat opran i spakovan. Prasad na putu za Downtown Chicago u pecenjaru „BELARADA“, na pecenje. Farmeri ostadoše da blenu ko ovce, mamicu im švapsku, tj. americku, glupu. Neka vide pa nek se postide.

Jeste se zagrejali, tek sad pocinje naša prica.

Badnji dan 6.januar, leta gospodnjeg 2001. Rockford, Chicago spava snom pravednika, a u jednom njegovom naselju tužni i nostalgicni Srbi, daleko od rodne grude, spremaju se da u miru i sreci proslave najveci praznik pravoslavnih hrišcana. U nedostatku sopstvenog dvorišta, izadoše pred zgrade da sa svojim komšijama proslave Badnji dan. Posno je, ali može i posno da se mezi a nade se i po koji balon domace šljivovice iz otadžbine. Kako se sunce diže na horizontu, ekipa se polako zagreva, Šemsa, Nino, Šaban, Hasan, Halid, Himzo, i ostali renomirani „Srpski“ pevaci tuku pusto tursko, sa Mišinog stuba ( ima bose- ove zvucnike i pojacalo od koliko ‘oces wat-i, najjace u naselju, ma koje bre, najjace u Ameriku). Protrci i poneka Ceca-Mira, ali retko. Tece rakija, jaka, ljuta, al’ ni momci nisu od raskida. Kakvi na jelu takvi i na picu. Teško malo uz posnu hranu, al’ može se. Pa jednom godišnje je Badnji dan. Ko posustane, i ukrsti ocima, a Gajic trci za njim, nutka usoljenim ringlicama, sipa cašu rakije i vice: “ De, popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!“

U neko doba u naselju se pojavljuje poštanski auto. „Poštarrrrrrrrr!!!!!!!!!!!!“, viknu neko, a sreca ozari lica prisutnih. Svakog poštar asocira na nešto drugo, a naše junake kog na pare kog na bonove, u glavnom vole ga ko majku rodenu. Ovo je zemlja dembelija.

Oce, majko,brate, sestro, kume, poštare!

Poštar sa osmehom na licu prilazi razdraganoj gomili, oni se pozdravljaju sa njim, neki se i grle ( pa to je poštar, nije makar ko), a Gajic na gotovs sa flašom i cašicom: “ De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!“. I dok dlanom o dlan poštar se utapa u razdraganu masu, dohvata se cašice i po srpski je stresa na iskap. „Uraaaaaaaaaa!!!!!!!, za poštaraaaaaaaaaa!!!!!!!!!“, zaori se iz desetinu grla. Gajic pomalo iznenaden poštarevim „secret sckills“, brzo se snade te nasu još jednu. I sledeca cašica dozive sudbinu prethodne i njen sadržaj volšebno nestade u poštarevom grlu.

„Uraaaaaaaaa!!!!!!!!!!!!! Uraaaaaa!!!!!!!!! Uraaaaaaaaa!!!!!!!!!!!“ ovacije ko na mitingu protiv Slobe. Gajic sad vec iskusno ne ceka vec samo sipa. Slede 3. pa 4. pa 5. cašica i sve završavaju na isti nacin. Radosni usklici polako ustupaju mesto divljenju. Slede 6. pa 7. pa 8. pa 9., više niko ne progovara. Svi gledaju cudo nevideno, tj cudo od poštara. I taman kad su im se oci osušile od ne treptanja, super poštar sruci i 10. cašicu na iskap i pade ko sveca.

EEEEEEEEE!!!!!! oteže se sa prizvukom razocaranja iz grla okupljenih navijaca. “ Šta mu bi?“- upita neko. „Šta, šta mu bi pa prefosir’o se, a nije mezio!“- odgovori drugi. „Nego da ga unesemo da malo odspava pa kad se naspava bice mu lakše“. Receno, ucinjeno. Smestiše poštara u stan u prizemlju da odspava i nastaviše sa proslavom Badnjeg dana, uz nezaobilazno poštarevo za malo pa herojsko delo.

Dan tece dalje, vreme prolazi, Srbi sve veseliji, poštar spava, itd. Sve krajnje normalno.

E ne lezi vraže. Razmažena americka populacija iz okolnih naselja iznervirana što poštara nema da im donese njihovu poštu, okrene upravnika pošte (zvanog Ljupce od milošte) i na tecnom engleskom jeziku mu se onako, srpski receno, najebe mile majke. Ljupce sav uplašen, jer ovde ko ne radi svoj posao kako treba dobije otkaz, a ne orden narodnog heroja ili direktorsku titulu, brže bolje okrene poštarevu ženu i pita da nije možda kod kuce, da mu nije pozlilo, da li se javljao? Žena ko žena, americka, nema pojma, i kaže da je na poslu. E tek sad se Ljupce uprpio. Okrene 911 (policiju) i prijavi nestanak poštara.

5000 policajaca grada Chicaga krene u poteru za odbeglim ili kidnapovanim poštarom. Posle dugotrajnog bezuspešnog traganja, jedan lokalni patroldžija, coškara, srpski receno, nabasa na parkirana poštanska kola, ali u naselju gde žive oni krvolocni Srbi sa Balkana. Vidi on kola ali vidi i masu na ulici i zakljuci da je poštar u najmanju ruku kidnapovan ako ne i zverski ubijen i iskasapljen. Odluci da njegova nadležnost tu prestaje te pozove stanicu, prijavi slucaj i zatraži pomoc.

Kroz pola sata uz zaglušujucu buku sirena patrolnih kola, u pratnji jednog helikoptera, 12 marica punih pripadnika jedinice za antiteroristicka dejstva americke policije blokiralo je celo naselje. Istrcaše organi bezbednosti pod punom ratnom opremom ( za obezbedenje nesmetanog obavljanja saobracaja kako je to voleo da kaže naš voljeni bivši predsednik i njegovi SPS, JUL,SRS pacovi, tj. potparoli za štampu), ukljucujuci, pancire, šlemove, vizire, sa automatskim puškama u rukama i „slobodankama palicama o pojasu“.

Srbi ko Srbi, znajuci da im je savest cista, a pamet od rakije pomucena krenuše im razdragani u susret. Gajic sa flašom i cašicom u rukama i svojim neizbežnim: “ De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!“

No americki policajci nisu ni 0.05 promila od americkih poštara. Ne samo da nece da popiju, nego vrište, deru se i nešto prete. Sve to bi možda imalo uticaja na pripadnike nekog drugog naroda, ali Srbe baš zabole, oni nastave da piju, panduri da urlaju, a Gajic da redom nutka svakog pandura po naosob,: „De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!“

U neko doba neko od Srba štekera (oni što se štekaju pa ne piju svaku turu, vec po neku i preskoce) uspe da razume postman. “ Ljudi. pa ovi traže našeg poštara. Pa tako kaži brate milicajac. Govori srpski pa da te ceo svet razume. Evo ga kod đoke u prizemlju“, i pokaže prstom u pravcu đokinog stana. Panduri jurnuše u stan i na sred trpezarijskog stola nadoše predmet svoje potrage, uvijen u crnu najlon kesu za smece”.

Krenuše da odmotaju leš jadnog poštara koji je herojski poginuo boreci se za Americke nacionalne interese, kad đokina žena skoši na pandura, udarajuci ga po rukama, urlajuci besno. “ Postman!“, vrišti pandur pokušavajuci da otrese đokinicu sa ruke. “ Ma ne diraj pecenicu, to je sutra za Bozic jebo majku svoju“.

Ipak pandura beše više te savladaše đokinicu i jedan teatralno odmota telo zavijeno u crnu kesu, na trpezarijskom stolu. Kad ono guda! Možete li zamisliti kakvo je zaprepašcenje nastalo medu nadobudnim americkim specijalcima. Osetiše se volovi kao da im je Senta Milenkovic svima rodak u drugom kolenu.

„Ma, snajka oni traže poštara“, zavapi Gajic, i okrenuvši se prema jednom od pandura upita: “ De, popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!“

„Pa poštar je u sobi, rece besna đokinica i pokaza u pravcu spavace sobe. Rezignirani panduri utrcaše u sobu i tu napokon nadoše beživotno telo poštarevo.

Pokušavajuci da ustanove na koji je nacin ubijen, jer su sad bili sigurni da je mrtav, otkriše da on hrce.

Cimnuše ga i on se probudi.

Zaprepašcenje je preplavilo sobu. Ne zna se ko se više zapanjio. Da li su to bili panduri pred cijim ocima je mrtav poštar vaskrsao, ili poštar koji je mamurno otvorivši oci ugledao sobu punu policajaca.

„Jesi li povreden“, konacno se snade da progovori voda pandura.
„Ko jel ja!“, zbunjeno ce poštar, „ma ne, dobro mi je“.
„Jesi li kidnapovan“- zavapi pandur u ocajanju.
„Ko jel ja, ma neee, ovo su moji prijatelji i braca“.

Voda jedinice, ponižen i posramljen besno se okrece i polazi ka kolima, razmišljajuci kakvi su ovo ludaci koje ni specijalna jedinica ne može da uplaši, i ko me i posla da tražim i spašavam ludog poštara, jebem ti poštu, i poštara, i DHL, i FEDEX, i…
Gajic neumorno trci za pandurima koji se povlace ka svojim kolima, i preklinjuci nudi: “ De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!“

Panduri se povlace, brzo kako su i došli, samo ovaj put bez sirena i rotacija, a onaj sa helikopterom je ko pizda prvi pobegao vec odavno.

Scena izgleda ovako. Sumrak se spušta na naselje, panduri odlaze, Gajic stoji razocarano misleci na glas: „Jebo ove americke milicajce, to sve trezvenjaci“. Srbi se polako trezne, sutra je Bozic treba nanovo pit’. Glavni junak price, poštar krece ka svojim kolima i usput prolazi pored Gajica koji mu se obraca sav potišten i bez nade sa onim svojim: “ De popi jednu matere ti, Badnji dan je, valja se!“ Poštar prolazi, ali se kao svaki pravi akcioni heroj okrece i ne engleskom kaže:“ Samo jednu za usput“!