Srbija hoce nove ljude

Zoran đindic je belosvetski hohštapler i najvece zlo Srbije. On je tipican nemacki ucenik, dok on ne ode, nama nema života.
Ovo su reci Velimira – Velje Ilica, gradonacelnika Cacka, predsednika Nove Srbije i narodnog poslanika, „coveka bez dlake na jeziku“, koji se nalazi u poseti Australiji. Navedenu ocenu o aktuelnom predsedniku Vlade Srbije propratio je aplauz dela prisutnih u sali CŠO „Sveti Nikola“ u Blektaunu. Velja Ilic je govorio o vremenu svrgavanja Miloševica u kome je on bio u prvim redovima, te o Srbiji nakon tog vremena.
Velja Ilic ovako opisuje ulogu Zorana đindica:
– Prešao nas je u celoj ovoj prici koja je bila – kada se srpski domacin, cestito i pošteno, obracunao s komunizmom, a on koji nije tog dana nos pomolio na ulicu, cekao je u prikrajku sa ekipom i preuzeo vlast. Mi koji smo izveli promene, ja sam pet dana bio u bolnici na kiseoniku zbog bojnih otrova, nismo imali vremena da se borimo posle za vlast, ali smo smatrali da je normalno da cemo dovesti neke cestite, pametne ljude, da pokrenemo tu Srbiju vec jednom… Ali, moramo i sa njim ovu borbu izgurati. On je sve razjurio.

„Oprani“ dosijei

Prema Ilicu, đindic je „uzurpirao svu vlast i pravi od sebe novog Miloševica“.
– On uporno drži prve Miloševiceve saradnike na celu. Medu njima Dušana Mihajlovica u policiji, a on je sklonio sve dosijee, „oprao“ svima biografije. Sada, kad se pokrenuo sudski postupak protiv Mirka Marjanovica nije bila nijedna rec za optužbu. Za Mirjanu Markovic isto. Ciste sve biografije kao sunce.
Ilic istice da su, nakon svega, razocarani oni koji su izveli „Oktobarsku revoluciju“, jer se „nije završilo onako kako smo ocekivali“.

Podsecanje na oktobar 2000.

– Mi smo želeli da probudimo Beograd. Beograd je bio pospan, spavao je i trebalo ga je izbaciti na ulicu. Poceli smo obracun s policijom odmah i usput, tako da smo polako dizali tenziju Beogradana. Tako je narod poceo da izlazi i to je bio nama znak da ce izaci ta kriticna masa od milion ljudi. Reke ljudi su dolazile.
Sada se prica kako je navodno postojao dogovor s policijom. Nije tacno. Da je bio dogovor, ne bi išli na nas bojnim otrovima. Miloševic je bio dao nalog vojsci da nas na celu pobiju, ali vojska nije htela da izvrši naredenje. A mi smo išli na sve ili ništa, pobedu ili smrt.

– Umesto da pocne era cestitosti, poštenja i sloge, ponovo – mržnja, otimanje te nesrecne vlasti, borba ni oko cega. Srbija je prazna. Nije imala ništa, fondovi prazni, razorene fabrike, radnici na ulicama, nemate oko cega ni da se otimate. Ali, eto, sada se prodaju pivare, cementare, benzinske pumpe, pretežno Nemcima, nemacki lobi koji je ušao u Srbiju žestok je i jak, mi se borimo da zaštitimo to koliko možemo. Ja sam dao jedan projekat koji je izvanredan, ali premijer ima drugu neku koncepciju. NJemu mafija vodi sve poslove. On ima neke svoje prijatelje koji drže sve konce. Oni hoce da kontrolišu tržište cigareta, igre na srecu, od kioska, pa do carine, naftne industrije, uvoza-izvoza…
Velja Ilic kaže da „Srbija hoce nove ljude“, te da je on zato i odlucio da se kandiduje za predsednika Srbije, „ako ostane savezna država i ako Koštunica ostane na njenom celu“. To ce se, po njegovim recima, najverovatnije i desiti.

Miloševicevi „repovi“

– Ja sam obecao narodu da ce se u Srbiji uvesti red za mesec dana. Da se pocisti sav politicki ološ i sklone svi repovi Miloševicevog režima i pocne nova etapa u razvoju Srbije.
Nakon toga, kaže Ilic, sledi organizovanje za – rad.
– Bez rada nema života. Ne može država da fukcioniše sa donacijama. One služe da se prehranimo trenutno posle rata, malo uvezemo struje, preživimo sa tim izbeglicama… Nema ništa spolja da dode, samo sami možemo krenuti i, verujte, možemo mnogo uciniti. Nema milostinje. Neki pricaju: „Dace nam milione“. Nikome nisu dali. Svi gledaju svoj interes. A mi ne možemo živeti u oblacima. I Miloševic je živeo u oblacima i evo kako je prošao.

Ambasadori iz dijaspore

– Koštunica i ja smo predlagali da masa ambasadora budu ljudi iz dijaspore, ljudi koji ovde žive, poznaju problematiku, obicaje, politicare… a ne da dovodimo neke novinare iz Beograda, neke ljude koji nemaju pojma. Ne možete dovesti ambasadora koji prvi put u životu dolazi u Australiju i postaviti ga da vodi ambasadu – od njega nema koristi nekoliko godina.

Govoreci o potrebi organizovanja normalne države, Ilic navodi demokratske izbore i slobodne medije:
– Hocemo državu u kojoj oni što izgube ostaju naši sugradani, penzioneri, da budu sa nama, a ne svi oni kada izgube izbore, da moramo da ih pakujemo u zatvor. Necemo više da banda vodi poslove i kontroliše sav novac. Ne daju da se napravi fabrika cigareta u Srbiji. Zašto? Godišnje Srbija uvozi u vrednosti od milijardu maraka cigareta preko crnog tržišta. Mafija uzima pare umesto da naši seljaci proizvode duvan. Ne daju niz drugih stvari. Ugasili su domace fabrike veštackog dubriva, da bi „Surcinska mafija“ uvozila dubrivo iz Rumunije i zaradivala dnevno sto hiljada maraka. To je đindicev kum. Oni vode svu politiku. đindic je samo jedna maska. Ti „Surcinci“, oni su preuzeli državu. Oni su izveli državni udar. Sve oni drže. Taj glavni kriminalac je uvukao svog brata da vodi Beograd – nacelnik MUP, koji je bio i za vreme Miloševica. Dok to zlo ne ode, nema nama boljitka.

Fabrike u bescenje

– đindic ce sve da rasproda. Šta on radi, i kako se ponaša, pa znate šta, Miloševic je bio mala beba. NJega samo pare interesuju. U bescenje sve živo prodaje. Zamislite, ja procitam u novinama da je u Cacku prodata fabrika. Procitali oni u Apatinu da im je prodata pivara. Oni u Beocinu da im je prodata cementara. Zamislite, Fabrika hartije u Cacku, on je prodaje Austrijancu, a gazda kome je oduzeta fabrika, živ i sudski traži fabriku nazad. To nikad nije bilo. Robne kuce, firme, ispašce da cemo biti kolonija i fizicka radna snaga – tvrdi Ilic i dodaje:
– Doveo je neke mangupe, nekog Vlahovica, đelica, koji prodaju maglu. Zamislite, ministar energetike Goran Novakovic, Hrvat u srpskoj vladi. Zamislite Miloša Minica, kcerka pomocnik saveznog ministra za inostrane poslove. Promene uradene? Gradonacelnica Beograda, gospoda Hrustanovic, muž musliman.

Gradovi puni izbeglica

– Nama je vrlo teško. Imamo mnogo izbeglica, porušene gradove, razbijene gradove. Samo grad koji ja vodim ima 12.000 izbeglica. To je preko tri hiljade daka. Znate šta znaci kad u jedan grad dode odjednom 3.000 ucenika. Treba napraviti škole, dovesti profesore, nahraniti, napojiti, prevoziti, smestiti ih da spavaju, oni su došli bez igde icega. To smo uspeli da organizujemo, ali bez fabrika, bez proizvodnje, privrede, nema ništa.

Nije to ništa strašno, ali je njen svekar, njenog muža otac, cuveni onaj Beco Hrustanovic iz one zloglasne Fazlagica kule. I ona gradonacelnica Beograda sa svojim mužem polaže venac Karadordu, kneginji LJubici, Milošu Obrenovicu. I kažemo – uradene promene. Prema tome, to mora da se dovede u red. Na novim izborima Koštunica i ja cemo ici zajedno, i nadamo se, s Božjom pomoci i pobediti – porucio je iz Sidneja Velja Ilic.
U punoj sali CŠO „Sveti Nikola“, prisutnima su se, tokom posete Velimira Ilica, obratili njegov domacin, protojerej Dragan Saracevic i predsednik ove opštine Milan Stojcevic. Medu gostima su bili Frenk Mosfild, savezni poslanik ovog podrucja, sa suprugom, Branko Radoševic, vršilac dužnosti generalnog konzula SRJ u Sidneju, te predstavnici srpskih organizacija i zajednica. Primetno je, po brojnosti, bilo prisustvo clanova Srpske narodne odbrane, te Srpskog pravoslavnog udruženja za socijalni rad. Poslanik Mosfild zaželeo je Ilicu uspeh u naporima da iskoristi svoj boravak za jacanje trgovinskih veza sa Srbijom.

Malo nade za Kosovo

– Voleo bih da mogu da vas nešto više obradujem o Kosovu, ali vidite i sami da su tu šanse svedene na minimum. Mnogo smo potrcali da se izade na te izbore i dobili smo neke mandate, 22, ali to ne znaci ništa. Ispada da je izlazak bio izvanredan. Nije tacno, sami su Šiptari zaokruživali jedan deo Srba da bi legalizovali izbore. Tu se rada veliki problem – Srbi su imali enklave tamo, Mitrovicu, Gracanicu, Zubin Potok i druge, a sada ce se i tamo uspostaviti albanska vlast – Srbi ce biti manjina i nece moci ništa narocito da odluce. U Beogradu živi skoro 100.000 Šiptara koje mi mazimo i pazimo, a naši ljudi dole su ostali bez icega.