Siročetu sa Kosmeta poklanjaju stan u Beču

Štrpce, ćuprija – Priča o sedmoro braće i sestara Stanišić iz sela Gornja Bitinja kod Štrpca, koji bez roditelja i ikakvih primanja jedva preživljavaju na Kosmetu, stigla je do Beča. Voljan da pomogne ovoj deci i posini najmlađeg Savu, Radiša Kecanović, gastarbajter iz Austrije, doputovao je u rodnu ćupriju gde se i sreo sa Savom i njegovim starijim bratom Mićom.

Pročitao sam priču u „Blicu“ o Stanišićima i bez ikakvog dvoumljenja, supruga i ja smo odlučili da o najmlađem Savi preuzmemo starateljstvo, da mu omogućimo uslove za život, a njegovoj braći i sestrama bar da delimično pomognemo da surovu stvarnost bez roditelja i bilo kakvih primanja, koliko-toliko lakše podnesu – kaže Radiša Kecanović.

Prvi susret Kecanovića i dvojice braće Stanišić, Miće i Save, upriličen je u ćupriji, odakle je pre više decenija i Radiša otišao u potrazi za boljim životom. Nije bilo lako Savi da se odluči na rastanak sa braćom i sestrom i da napusti porodični dom. Borba sa lavinom osećanja koja ga je vezivala za pokojne roditelje, te braću i sestre od kojih se nije odvajao čitavog života, prelomila je pomisao da ako ostane tamo, neće imati priliku da im pomogne i da će svaki naredni dan dočekivati sa strepnjom i pitanjem kako preživeti. Prihvatajući da Radiša i Gordana budu njegovi staratelji, sve što je tog trenutka mogao da izgovorio bilo je: „Verujem da ću izdržati“.

– Nadam se da ću smoći snage da savladam pomešana osećanja, da ću kontakte sa rođenom braćom i sestrama održavati telefonom i posetama kad god za to bude prilike. Hvala čika Radiši, koga ću tako zvati, i koga ću poštovati, a to mi neće biti teško jer sam imao roditelje i nije mi strano poštovati oca i majku jer smo to učili otkako smo prve reči progovorili – rekao je Sava.

A u domu Kecanovića, Savi se pruža prilika da završi školu, zaposli se i postane jedini naslednik imovine Kecanovića u Beču i u selu Bigrenica udaljenom 13 kilometara od centra ćuprije.

– Ovo nije samo želja da pomognemo sirotane iz Štrpca. Ovo je ispunjenje mojih snova da imam naslednika, da imam s kim da provedem život, da znam zbog čega se mučimo i ja i supruga, da jednog dana ima ko da me isprati na onaj svet – kroz suze zbori Radiša, ne skidajući pogled sa Save i priznajući da zna šta je nemaština i težak život jer i sam potiče iz siromašne ali čestite familije.

Radiša nije skrivao razočaranje ni u svoju sudbinu. Da sve nije ni u novcu najbolje govori njegova životna priča. Ni od čega je stigao do lepog života, ali još ne može da prežali odluku svoje ćerke Monike da se sa nepunih 17 godina uda za mnogo starijeg čoveka i napusti roditelje. Od tada, on i supruga pokušavaju da usvoje dete kako bi i oni imali na koga da se oslone pod stare dane.

– Hvala Bogu i ljudima dobre volje. Meni se želja ispunila, a malom Savi Bog je dao nadu u bolju i srećniju budućnost – reče Radiša stežući Savinu ruku na koju će se, kako kaza, ubuduće oslanjati.

Sava i njegov stariji brat pružaju ruku Radiši, prihvataju da maloletni Sava postane Radišin i Gordanin posinak. Radiša telefonom obaveštava suprugu da je pronašao sina i da će, ako Bog da, za mesec dana stići u Beč.

Do tada Radiša će ubrzati postupak usvojenja. Potrebno je da Centar za socijalni rad u ćupriji sprovede postupak usvojenja, da Sava dobije lična dokumenta i da se, kako reče Radiša, otisne u svet, da se u Beču, u 14. kvartu, useli u stan koji će mu biti prepisan na lično ime. Obeća Radiša i da će kad god se pruži prilika, makar jednom mesečno obilaziti braću i sestre na Kosovu i Metohiji.

Tračak nade i vera u bolje sutra pojavila se i za Milivoja, Miću, Draganu, Ivanu, Anu i Mirka, koji iako utučeni zbog odlaska najmlađeg brata, na čija nejaka pleća se svalio sav teret odgovornosti, ipak zahvaljuju Radiši i njegovoj supruzi na odluci da im priteknu u pomoć u najtežim trenucima kroz koje prolaze.

Stanišići žive u mešovitom srpsko-albanskom selu, u izolaciji i strahu. Prošle godine im je preminula majka, a pre desetak dana i otac. Kažu, umrli su od nemaštine i tuge što deci nisu mogli da priušte život iole dostojan čoveka.