SEćANJE NA STRATIŠTE U JINDRIHOVICAMA KRAJ KARLOVIH VARI

U Jindrihovicama, nedaleko od Karlovih Vari u češkoj, u drugom najvećem mauzoleju srpskih vojnika stradalih u Prvom svetskom ratu, pored 7.100 kovčega sa posmrtnim ostacima srpskih ratnika, umorenih glađu, bolešću i iscrpljujućim fizičkim radom, održano je, u okviru nedavnih vidovdanskih svečanosti, opelo zahvalnosti. Liturgiju je služio mitropolit praški i vladika čeških i slovačkih zemalja, arhiepiskop Hristifor.
U mauzoleju, za koji malo naših ljudi u otadžbini zna, iako su Jindrihovice posle Zejtinlika najveće pogrebište preminulih srpskih ratnika, sahranjene su kosti i 186 ruskih vojnika koji su, kao i naši ratnici, u toku Prvog svetskog rata dopali u austro-ugarsko zatočeništvo i prebačeni u Jindrihovice daleko od glavnog fronta.
Brojni Srbi koji žive u češkoj i susednoj Nemačkoj, od čije je granice ovo stratište Srba udaljeno svega desetak kilometara, u prisustvu češkog, srpskog i ruskog pravoslavnog sveštenstva, hrišćanskom molitvom želeli su da, uz poštu sahranjenim, podsete Evropu na istorijsku činjenicu da su srpski vojnici ginuli i stradali i pobeđivali, zajedno sa saveznicima na širokom evropskom oslobodilačkom frontu.

Mauzolej čuva dijaspora

Mauzolej je podignut 1932. godine, adaptacijom velikog vodnog rezervoara, uz radikalne arhitektonske zahvata domaćih neimara. Na spomen-ploči brojnih donatora na zidovima mauzoleja piše da je velika spomen-grobnica u Jindrihovicama podignuta povodom desetogodišnjice vladavine kralja Aleksandra. Mauzolej sada čuvaju i održavaju članovi srpske dijaspore koji žive u obližnjim Karlovim Varima, koje predvodi karlovarski privrednik, srpski patriota, Dejan Ranđelović.

Želeli su da podsete da su srpski vojnici ratovali na pobedničkoj strani braneći Evropu od „crno-žutog“ terora, a da sada, apsurdno, njihovi potomci moraju dokazivati da je i Srbija deo te, nove, Evrope.
Na tu činjenicu, odajući poštu stradalnicima, na komemorativnom skupu, podsetio je i srpski ambasador u češkoj Republici Vladimir Vereš, rečima da se srpski narod u dalekoj kosovskoj istoriji žrtvovao za dobro Evrope, a u poslednja oba svetska rata, braneći evropske i svetske prostore, imao posle Francuske i Poljske najveći broj vojnih i civilnih žrtava.
Ovih 7.100 Srba čije kosti leže u mauzoleju „Jindrihovice“, bili su zatočenici specijalno podignutog astro-ugarskog koncentracionog logora, sa improvizovanim drvenim barakama, natrpanim zatočenicima, ograđenim žicom i udvojenim stražama sa logorskih osmatračnica koji je, kako istoričari veruju „inspirisao“ projektante, kasnijih, Hitlerovih logora smrti, da po tom uzoru grade najveća stratišta kao što su ona u Osvjenćimu, Dahauu, Mauthauzenu i niz drugih. Logor Jindrihovice i režim u njemu bio je, neka vrsta, generalne probe za ono što će se dešavati dvadesetak godina kasnije.
Ovde u logoru srpskih zatočenika uslovi života bili su neljudski, zarobljenici su terani na najteže poslove, izgladneli, izmučeni, oboleli od tifusa. Listom su umirali, a da njihovi austro-ugarski dželati nisu morali da se plaše osude za povredu običaja rata i neljudsko postupanje sa zarobljenicima. Oni ih, eto, nisu direktno ubijali, već su ratnici umirali „slučajno“ inficirani tifusom, prethodno izmoreni ratnim operacijama vođenim protiv carske vojske!

Zasluge Tomaša Masarika

Sve aktivnosti oko podizanja mauzoleja i sakupljanja kostiju srpskih stradalnika, izvođene su uz podršku tadašnje češke vlade i predsednika Tomaša Masarika, velikog prijatelja srpskog naroda i ličnog prijatelja kralja Aleksandra, koji nije zaboravio da se, u toku svog višegodišnjeg, predratnog, ilegalnog rada protiv Austro-Ugarske, uspešno krio od progona sa pasošem Srbije u džepu!

Srpski logoraši sahranjivani su na mestima njihovog umiranja, na gradilištima širom današnje češke i Slovačke, zbog čega su njihove kosti, u toku podizanja mauzoleja, sakupljali na širokom prostoru, nakon rata formirane samostalne čehoslovačke.
Pored vojnih zarobljenika u logoru su stradali i brojni civili koje je astro-ugarski režim hapsio na našim prostorima, okupiranim od crno-žute monarhije, pod optužbom da su, svaki na svoj način, pomagali „terorističke aktivnosti“ mladobosanaca.
Na vidovdanskom komemorativnom skupu u Jindrihovicama, pored pomenutog kazivanja srpskog ambasadora u Pragu Vladimira Vereša, brojnim prisutnim srpskim i ruskim građanima i sveštenicima, nakon liturgije, koju je vodio uz asistenciju srpsko-pravoslavnog sveštenika u češkoj Srđana Jablanovića, obratio se arhiepiskop čeških zemalja i Slovačke, vladika Hristifor.
On je i ovaj put, kao i u jednom ekskluzivnom intervjuu „Vestima“, uz ostalo, uputio apel pravoslavnim velikodostojnicima širom sveta, da nijednog trenutka ne zaborave da je na Kosovu i Metohiji ugrožena neprocenjiva duhovna baština ne samo srpskog već i svetskog pravoslavlja, i da su svi obavezni da pomognu Srbiji i Srpskoj pravoslavnoj crkvi u naporima da ih štiti i zaštiti. Na takvu solidarnost obavezuju i kosti umorenih ratnika u Jindrihovicama, koji su na početku proteklog veka branili i tada ugroženu srpsku slobodu i oko kojih smo se okupili.
Inače, arhiepiskop Hristifor posetio je niz srpskih manastira na Kosovu i Metohiji u vreme njihovog najvećeg razaranja, da bi, nakon toga, na skupu velikodostojnika pravoslavnih crkvi iz celog sveta u Pragu, „referisao“ o tragediji koju je video na vlastite oči.
Priznanja za junaštvo srpskih vojnika u Prvom svetskom ratu stizala su, još dok je rat trajao, sa svih strana sveta, od znanih naučnika do najvećih vojnih i političkih autoriteta. One najlepše, najiskrenije, mada to u ovim godinama i u ovom vremenu, zvuči apsurdno, došle su od tadašnjeg predsednika Sjedinjenih Američkih Država Tomasa Vudroa Vilsona, povodom četvrte godišnjice početka Prvog svetskog rata.
Te reči priznanja ratnog američkog predsednika, citirane i u publikaciji „Jindrihovice“ koju je, povodom obnavljanja Mauzoleja, pre desetak godina, izdala jugoslovenska ambasada u Pragu, u malo čemu se razlikuju od, ovih dana izgovorenih, reči srpskog ambasadora Vereša, češkog vladike Hristifora ili srpsko-pravoslavnog sveštenika Jablanovića, nad posmrtnim ostacima srpskih ratnika u malom češkom pograničnom mestu.
„Blago onom narodu koji ima takve vojnike kao što su srpski vojnici. Srpski narod, zbog toga, ne treba de se boji za svoju budućnost“, rekao je američki predsednik Vudro Vilson i dodao da ono što su srpski ratnici učinili doprinoseći pobedi saveznika u Prvom svetskom ratu „ne sme ostati nenagrađeno“!
Oni kojima je u Jindrihovicama služeno opelo tu nagradu nisu dočekali, ali ni oni koji su preživeli ničim nisu nagrađeni, kao ni njihova zemlja Srbija. U sledu istorijskih događanja, u vreme Vilsonovih (zna se kojih), naslednika, štaviše, dogodilo se sasvim obrnuto!

Trobojka na Beloj kući

Pod ovim naslovom list „Politika“ podsetio je na reakcije američkog predsednika Tomasa Vudroa Vilsona na četvrtu godišnjicu objave rata Astro-Ugarske Srbiji 28. jula 1914. godine i njegove naredbe da se na Beloj kući i najznačajnijim američkim institucijama u Vašingtonu, istakne zastava herojske Srbije. Tom prilikom je Vilson je izdao „Proglas narodu Sjedinjenih Američkih Država“ u kojem se, između ostalog,kaže:
„U nedelju 28. jula pada četvrta godišnjica od dana kada je narod srpski, objavom rata od strane Austro-Ugarske 1914. godine bio prisiljen da brani svoju zemlju i svoja ognjišta ugrožene od strane neprijatelja, spremnog da ga uništi. Taj plemeniti narod je odgovorio. čvrsto i hrabro oduprli su se vojnim snagama deset puta većim i jačim od njegove vojne moći i broja stanovništva. Tek kada su tri puta proterali Austrijance i nakon što su Nemačka i Bugarska pritekle u pomoć Austriji, bili su prisiljeni da se povuku preko Albanije. Iako je njihova zemlja bila opustošena i njihovidomovi razoreni, duh srpskog naroda nije bio skršen. NJihova ljubav prema slobodi ostala je neizmenjena“.