Otvorena vrata dijaspori

Ne samo vlasnici velikih firmi, vec i naši ljudi koji ne raspolažu sa mnogo novca, mogu da nadu svoj interes u investiranju na podrucju Srbije i Crne Gore. Uskoro ce, u vezi s tim, biti objavljena duga lista malih i srednjih firmi spremnih za prodaju u okviru tranzicije ekonomije u otadžbini.
Ovo je, u razgovoru za „Vesti“, izjavio Milivoje Glišic, novi ambasador SRJ za Australiju i Novi Zeland koji danas i zvanicno urucuje svoje akreditive u Kanberi.
U vezi sa investiranjem, ambasador Glišic kaže da je predviden niz olakšica za naše ljude koji žele da se vrate ili da ulože svoj novac.
– Postoji jedna ozbiljna ideja i nastojanje da se nešto ucini na tzv. etno-biznisu, da našim ljudima koji su voljni da se eventualno vrate kuci omoguci da tamo ulože svoj novac, ali da taj novac bude zašticen i da donese profit. U toku je donošenje novih zakona koji ce garantovati sigurnost investicija, a pripremljena je ogromna ponuda od malih i srednjih preduzeca koja se mogu povoljno kupiti.

Odgovor na svaku ponudu

• Da li ovo što kažete znaci da time vec otvarate poziv našim ljudima za ideje i – ponude?
– Apsolutno. Svaka ideja dobice odgovor, to vam garantujem. Obezbedicemo, uz to, informacije o tome gde da se investira i šta može da se kupi. Mi smo sada u procesu tranzicije i tu postoje velike mogucnosti. Može, na primer, da se kupi lokalna pivara, pogon u poljoprivredi, hotel… Baš tu mogu da nadu interes i ljudi koji nisu previše imucni. Cene, recimo, hotela ili motela nisu previsoke – ovo je moja slobodna procena – ali mislim da se vec za 100.000 dolara može kupiti nešto što ce se kasnije isplatiti.

Za saradnju i svaki razgovor

– Spreman sam da se sa svakim susretnem i razgovaram. Ideološke boje me uopšte ne zanimaju. Spreman sam da podržim napore naše crkve da okuplja svoje ljude, bilo koje crkve, dakle od pravoslavnih do drugih verskih zajednica poreklom sa našega tla, bez ikakvih predrasuda. Spreman sam na svaku saradnju i svaki razgovor. Znam da je to našim ljudima potrebno. A ja cu iz svega izvlaciti pouke i gledati šta se može uciniti – istice sagovornik „Vesti“.

• Da li mislite da bi ekonomsko ukljucivanje iseljenika u život matice bio možda i najefikasniji nacin da se zaleci prošlost i pokidane veze sa ljudima koji su, prakticno bez zavicaja, živeli više od pola veka?
– Ja potpuno razumem da je deo naših ljudi ovde imao nesrecu da je još u mladosti otgrnut od svojih korena, od svog zavicaja, rodbine, prijatelja, da su došli u nepoznatu zemlju, mnogi bez znanja jezika, da su se zlopatili, da su prethodne vlasti prema njima imale negativan odnos i veliko podozrenje, da su ih smatrali svojim prirodnim neprijateljima. To je velika nesreca. S druge strane, ako smem tako da kažem: imali su srecu da nikad nisu živeli u komunizmu. Jedno je nesreca, a drugo je sreca. Mi koji smo živeli tamo, mi smo cele naše živote i najdragocenije godine potrošili u komunizmu. Za drugo nismo znali. Ko je sad od nas gore prošao, teško je reci.

Amnestija za sve proganjane

– Upravo ovih dana je pripremljen i objavljen predlog zakona o totalnoj amnestiji za sve ljude koji su na bilo koji nacin proganjani, osudivani ili im je oduzeto državljanstvo od 29. novembra 1945. na ovamo. Sve kazne ce im biti brisane. Mislim da je ljudima važno da znaju da više ne postoje u evidenciji neprijatelja ili osudivanih. To je znacajno posebno zato što su te kazne bile neopravdane i za njih vrlo bolne. Mislim da je i to dobra vest iz otadžbine. Propisi ce biti usvojeni za mesec- dva dana, ali prakticno ni sad ne postoje nikakve prepreke, ako neko namerava da dode u zemlju, dajem rec da nema nikakvih razloga za strepnju – porucuje ambasador Glišic.

• Ovde se dugo cekalo na Vaš dolazak.
– Nema tu nikakve misterije. Iz grupe novih ambasadora svi su otišli svega mesec, mesec i po pre mene, dakle ništa je neregularno.

Iseljenici faktor zbližavanja

• Vi svakako razumete potrebu zašto su naši ljudi ovde hteli što pre da imaju ambasadora, raniji je otišao nešto pre vremena, a zbog promene sistema osecala se veoma snažna potreba za komunikacijom s maticom.
– Upravo zbog svega toga, stvari su išle – sporije. Jer, treba celokupnu strukturu vlasti izmeniti, barem u glavnim segmentima, spoljnoj i unutrašnjoj politici, finansijama, bankama… Nešto što je suštinski trajalo više od 50 godina, nije moguce preko noci da se promeni. Znate, 50 godina u komunizmu stvorilo je specifican mentalitet ljudi. LJudi su naucili da drugacije misle. Ne na nacin kako se misli ovde. Mi nismo imali te zapadne navike, tek treba da ih steknemo.

• Kako, inace, vidite saradnju sa iseljeništvom?
– Pa, vi koji ovde živite, gradani našeg porekla, vi ste faktor zbližavanja i razumevanja – vaši životi su ovde, ali vaši koreni su tamo. Nama je vrlo važno da sa vama uspostavimo dobru saradnju, prijateljstvo i razumevanje. Ako ne možemo materijalno da pomognemo, onda da logistikom i moralnom podrškom pomognemo. Da pokušamo takode da naše usluge zbog kojih jesmo ovde budu efikasnije, brže, da budemo delotvorni, ljubazni prema svima i da ne pravimo više nikakvu ideološku razliku izmedu ljudi.

• A sa Australijom?
– Australija ima znacajnu ulogu u medunarodnim organizacijama. Pokušacemo da nam Australija bude naklonjena kad je rec o našem prijemu u te organizacije ili poboljšanju našeg statusa u njima i medunarodnoj diplomatiji uopšte. Veoma važno ce biti i naše nastojanje da našu ekonomsku ponudu iznesemo Australiji.

Šansa za australijsku privredu

• Ima li takvih ponuda u ovom momentu?
– Ima. To je, na primer, ucešce u slobodnoj carinskoj zoni koja obuhvata recna pristaništa Smederevo, Pancevo, Novi Sad, Beograd – na Dunavu, te Šabac na Savi. Odatle, Australija može da transportuje svoju vunu, najjeftinijim, recnim putem, u srednju, zapadnu i severnu Evropu. Kao što znate, mi imamo srecu, iako istorijsku nesrecu, ali pragmaticnu srecu da smo na dobrom geografskom položaju. Uz to, važno je da su naše usluge jevtinije nego u okolnim zemljama. Zatim, ćrodrom Beograd ima odlicne mogucnosti za širenje, dok veliki evropski ćrodromi nemaju više prostora. Dalje, mi tamo imamo dosta slobodnih kapaciteta baš za celokupan proces prerade na primer australijske vune… Imamo, uz to, sporazum o slobodnoj trgovini sa Rusijom, a to je ogromno tržište. Uskoro potpisujemo slican sporazum i sa Rumunijom i Albanijom, daleko manjim, ali veoma zanimljivim tržištima i tako dalje.

• Proveli ste ceo život u novinarstvu, može li se ambasador baviti novinarstvom?
– Necu s tim prestati, ali se necu baviti politickim temama. Pisacu, ja sam strastan pušac, kako izgleda putovanje za pušaca od Beograda do Melburna, do toga šta ga ceka ovde, na primer. Moja slabost je slikarstvo, imam ambiciju da napišem knjigu koja bi imala naslov „El Greko i Vizantija“.

• Pošto bi ambasada trebalo da pokrece aktivnosti oko organizacije izbora za Savet dijaspore, imate li tu neke smernice, rokove iz Beograda?
– Ne još nam nisu odredeni rokovi kada ce se menjati ovaj sastav, nadam se da cemo uskoro dobiti informaciju.

Blagoslov i poruka patrijarha

– Ja znam da su ljudi ovde razjedinjeni. Da je to, reklo bi se, srpski fenomen. Bojim se da je oduvek tako. Kad sam polazio ovamo bio sam u poseti kod patrijarha srpskog, gospodina Pavla. On me blagoslovio i porucio ovdašnjim našim ljudima preko mene, ovlastio me, ako tako smem da kažem, da prenesem njegov blagoslov. Ukazao je na potrebu duhovnog jedinstva, u smislu vece medusobne tolerancije. Rekao je ovako: ‘Ako moramo, a kad moramo, videli smo i da možemo, da razgovaramo sa našim dojucerašnjim neprijateljima na miran nacin i da vodimo miran dijalog, možemo valjda izmedu nas samih’. To je jednostavna, ali suštinska poruka – prenosi Ambasador Glišic.