OD BERANA DO PERUA I NAZAD

Sreli smo se u toplini njegovog rodnog Lušca kod Berana. Okružen pažnjom sinovaca i rodbine, u krilu najbližih koje ima, Božo Vešović niže dane osamdeset četvrte godine života, sabira uspomene, male radosti i velike tuge, muke i bure koje su mu pregrmele preko glave, sve ono što je život sejao i donosio, a vreme, pakosno i nemilosrdno, u nepovrat odnosilo. Oran za razgovor, s merom i fali i kudi, ne žali se na usud, ali u očima ipak ne može sakriti setu koja nije samo od bremena godina. Kad se 1941. nesreća rata rasprtila i pred kućom Petra Vešovića u Pešcima, u paklu deoba i dvoumica, on je stao pod barjak kraljevske vojske u otadžbini. Stao i ostao, dosledan uverenju da čovek nije jare i da ne može svaki čas preskakati preko plotova niti se povijati kako vetrovi duvaju. Sedamnaestogodišnji sin Božo za njim, očeva se ne poriče:
– U oktobru 1944. rat nas zateče u Srbiji. Odatle smo preko Sandžaka krenuli put Bosne u mučeničko odstupanje. Na Trebavi smo ostali negdje do marta 1945. Pavle đurišić je sa svojim jedinicama i ogromnim zbjegom naroda iz Crne Gore tu prispio negdje u januaru, a cilj je bio da se nekako dokopamo Slovenije gdje su već bili LJotić i Nedić i pojedine jedinice iz Dalmacije. Tu smo se grdno iscrpili u borbama sa ustašama. Nestalo municije, nestalo hrane, tifus kosi. Sve to je bio jedan od razloga da nasjednemo na veliku prevaru Sekule Drljevića…

Jesu li te kupili?

– Pri povratku iz Jugoslavije, te 1968, svratim u čikago kod nekih mojih prijatelja i „saboraca“. Pitaju oni kako je tamo. Velim: „Nije baš kao u Americi, ali ni blizu onome što smo mi ostavili kad smo otuda otišli…“ Oni, očigledno pod uticajem negativne propagande, sumnjičavo vrte glavom: „Znači, Božo, i tebe su kupili…“

– Nastalo je rasulo i svak je krenuo da se spasava. Nas četvorica, Radovan Samardžić iz Nikšića, moji Vasojevići Mišo i Petar Cemović i ja, uspjesmo da dopremo do LJubljane. Tu se nekako povezasmo sa suprugom moga kuma, pukovnika Boža Joksimovića, te nas malo okrijepi. Mi naumili da tu sačekamo saveznike i da se onda vratimo u Crnu Goru, ali nam njen brat, bio komunista, ali fin prema nama, veli: „Ako mene pitate bježite i hvatajte granicu, jer ako banu partizani, vaši Crnogorci, neće vam pomagati ni saveznici…“ Poslušali savet i preko Kranja se domogli Austrije.

U Jugu bez pasoša

– U Peruu su me smatrali komunistom, u Jugoslaviji otpadnikom i izdajnikom. Ne daju pasoš ni jedni ni drugi. Onda se u Limi sprijateljim sa Momom Vučekovićem i Duškom đukovićem, predstavnicima Jugoslavije u Peruu i oni mi daju neki papir da mogu kući. Došli i na aerodrom da me isprate. Tu i moj kum Miro Ronac iz Šibenika: „Idi ti, kume, slobodno! Ako tebi tamo zafali dlaka s glave, ovoj dvojici će ovdje faliti glave“, šalio se kum. Srećom nije bilo nikakvih problema iako sam bio bez pasoša.

– Petar Samardžić je odatle vraćen u Jugoslaviju i nikad nijesam doznao šta je bilo sa njim, a nas trojica pređemo u Italiju gdje su nas strpali u logor. Ubrzo sam pobjegao i priključio se Englezima. U njihovoj vojsci sam ostao sve do kraja 1947, uglavnom u reonu Barija i Napulja, a onda ponovo u sabirni logor do maja 1948… – seća se Božo koji se tu prijavi da ide u Peru, gdje je brodom preko Nemačke, stigao iste godine:
– Kakvo li je to gorko razočaranje bilo! Da sam mogao, krenuo bih odmah natrag, pješke u Jugoslaviju pa neka me objese, ali odatle više nije bilo povratka. Morao sam da prihvatim ono što život nudi. Znao sam samo da kopam i kosim ili da ratujem. Pošto više nije bilo rata, a tamo se nije imalo gdje ni kopati ni kositi, kramp u ruke pa u rudnike u Andima. Kopaj bakar, srebro, zlato, bizmut…

U tim rudnicima Božo je najpre zadobio tešku povredu kičme, a 1952. jedna mašina mu je otkinula levu ruku gotovo do ramena. Kad je prezdravio, prebačen je da radi u administraciji firme u Limi. No život ga ni posle nije milovao. Morao je na još jednu operaciju kičme, a 1967. i na operaciju retke i specifične vrste raka na nepcima.
– To mi je zaista bilo najteže. Firma me uputila u NJujork. Operacija je uspjela, ali ja sam bio ubijeđen da ću da umrem i čim sam se malo oporavio odlučio sam da krenem u Jugoslaviju, da makar još jednom vidim majku i najbliže, pa neka onda bude sa mnom kako mu drago… – veli Božo koji je tako nakon četvrt veka ponovo stigao u rodna Pešca. Zatekao živu majku Jelenu, braću Sava i Dušana, sestre Veru i Milijanku, saznao kako mu je otac Petar, koji je posle rata kao četnik bio osuđen na višegodišnju robiju, umro u zatvoru u Titogradu. NJegova volja je pobedila opaku bolest, vratio se u Peru i od tada je njegov dom u Limi još više postao stecište za sve Jugoslovene, i one koji su tamo živeli i one koji su dolazili u goste, a on je svake godine, neizostavno posećivao zavičaj.

Tako sve do pre tri godine kada je po onoj drevnoj narodnoj mudrosti „đe je zrno klicu zametnulo…“ odlučio da jesen života provede pod rodnim nebom: „Skrasio sam se u Novom Sadu. Mnogo mi se dopada taj grad, ali mislim da najviše zasluga za to ima moj brat od tetke po majci Vuko Šćekić, partizanski ratni komesar, koji živi u ovom gradu i sa kojim provodim najviše vremena u lijepim razgovorima kakve bih poželio svakom čovjeku i iz kojih bi, mislim, mnogi, prije svega mladi, imali šta da čuju i nauče.“