Nemci kao gastarbajteri

Porast nezaposlenosti u Nemackoj uslovio je nastanak dosad nepoznate radne kategorije – Nemce koji odlaze u inostranstvo trbuhom za kruhom. Ovi, mahom mladi, Nemci više se osecaju Evropljanima nego njihovi roditelji, jer su navikli da se slobodno krecu širom Evrope.

Javlja se neka druga Nemacka na koju niko nije navikao, ni stranci ni Nemci: privreda stagnira, državni budžet je u velikom deficitu, a umesto standarda raste nezaposlenost. U januaru, bilo je 4 620 000 nezaposlenih, 400 000 više nego u decembru prošle godine. Još nije upaljeno crveno svetlo, ali je vladajuca Socijaldemokratska stranka kancelara Šredera nedavno izgubila lokalne izbore u dve pokrajine – prevashodno, ocenjuju analiticari, zbog uvecanih ekonomskih i socijalnih problema u zemlji. Kancelar je prošle jeseni, u predizbornoj kampanji za Bundestag, obecavao, pored ostalog, smanjenje nezaposlenosti, a dešava se obrnuto. Ne predvida se poboljšanje do kraja godine.
Ekonomisti vide dva glavna razloga za porast nezaposlenosti: ekonomsku stagnaciju, koja traje vec dve godine, i visoku socijalnu stavku u tržišnoj privredi. Prvi razlog je jasan sam po sebi: cim se manje proizvodi, manja je i potražnja radne snage.
Drugi razlog je komplikovaniji i povezan je donekle sa cudom nemacke privrede. Zahvaljujuci upravo socijaldemokratima, Nemci su navikli da ne govore samo o tržišnoj privredi, nego, po pravilu, o socijalnoj tržišnoj privredi.
Sada se i poslodavci i zaposleni žale da se previše izdvaja za zdravstveno i socijalno osiguranje, odnosno da zdravstvene usluge poskupljuju, a da penzioni fondovi iziskuju vece doprinose, jer porast penzija ne sledi porast životnih troškova. U takvoj situaciji poslodavci nerado zapošljavaju nove radnike, a optereceni biroi rada traže jace socijalne fondove. Povecavaju se i izdaci za prestrukturiranje privrede i prekvalifikaciju radnika. Sve u svemu, otpušteni teško dobijaju nov posao, a mladi, koji se prvi put zapošljavaju, još teže, osobito ako su iz suficitarnih struka.

Upravo ti mladi ljudi cine jedinstvenu radnu kategoriju – Nemce koji su poceli da odlaze u inostranstvo trbuhom za kruhom. U Nemackoj su se dosad zapošljavali milioni stranih,gostujucih radnika – ili gastarbajtera, kako ih Nemci zovu – iz Turske, Španije, Grcke, Italije, Irske i bivše Jugoslavije, a u poslednjoj deceniji i iz istocnoevropskih zemalja u tranziciji. Nemci su u inostranstvu uglavnom bili vrlo brojni ili možda najbrojniji turisti i putnici. Sada se radaju prvi nemacki gastarbajteri, iako je Nemacka za milione izbeglica i siromašnih imigranata ostala obecana zemlja.
Pojava nema razmere egzodusa, jer se u Nemackoj i dalje veoma dobro živi i dobro zaraduje, ako covek ima posla. Medutim, agencije za zapošljavanje naprosto uocavaju da mladi Nemci, dok cekaju na posao kod kuce, ispoljavaju znatno interesovanje za rad u inostranstvu, prevashodno u drugim zemljama Evropske unije.
Najviše se traži posao u Holandiji, pored ostalog i zato što je ona dosta blizu Nemacke. Oni koji tamo rade zapravo samo povecavaju distancu do svog radnog mesta i mogu cesto vikend da provode kod kuce. Za Holandijom slede Norveška i Švedska. U tim zemljama plate, posebno medicinskog osoblja, cak su više, dok je radno vreme krace nego u Nemackoj. Upucene u tehnologiju informatike najviše privlace Velika Britanija i Irska, posebno ova druga, jer je napravila pravu revoluciju u proizvodnji kompjutera. Najzad, oni koji su želeli da se u Nemackoj bave hotelijerstvom, ugostiteljstvom i turizmom sada najradije bacaju pogled prema suncanoj Španiji.

Medutim, nemacki gastarbajteri u inostranstvu nemaju mnogo zajednickog sa stranim radnicima u Nemackoj. Ta mlada generacija Nemaca školovala se po obrazovnom programu koji je jedinstven za zemlje Evropske unije. Njihove nemacke diplome prihvacene su širom Evrope. Oni bolje govore strane jezike nego njihovi roditelji. Po pravilu ogromna vecina njih govori engleski, a oni koji idu u Holandiju ili Skandinaviju relativno brzo u tim zemljama nauce jezike koji su srodni nemackom.
Posebno padaju u oci dve njihove odlike koje nemaju ni starije generacije Nemaca ni strani gastarbajteri u Nemackoj.
Sociolozi tvrde da se ovi mladi Nemci više osecaju Evropljanima nego njihovi roditelji i da se brže prilagodavaju novoj sredini, ne tražeci nemacki nacin života tamo gde ga ne mogu naci. Druga njihova korisna osobina je mobilnost. Za razliku od svojih lokalpatriotski nastrojenih roditelja, medu kojima mnogivesi (zapadnjak) nije video istocne, a mnogiosi (istocnjak) nije cestito upoznao zapadne pokrajine ni posle ujedinjenja Nemacke, mladi Nemci su navikli da se krecu igluvare i širom svoje zemlje i po Evropi. Pristalice evra cak tvrde da je nova zajednicka evropska valuta tu mobilnost podstakla, jer je manje zbunjivanja, a više sigurnosti, u komunikacijama.

S novom pojavom iskrslo je i jedno izuzetno delikatno demografsko pitanje. Pošto u toku jedne godine više Nemaca umre nego što ih se rodi i pošto se formalni statisticki priraštaj stanovništva zapravo iskazuje kroz asimilaciju i integraciju stranih gastarbajtera, javila se strepnja da se nemacki državljani na radu u stranim zemljama ne pretope, tokom vremena, u pripadnike drugih nacija.
Preovladuje uverenje da do toga nece doci. Mladi Nemci idu iz razvijenije u manje razvijene ili manje ekonomski mocne sredine, pa je pretpostavka da ce zemlju u kojoj rade smatrati tranzitnom i privremenom, dok ce im Nemacka, kao vodeca sila Evrope, uvek biti psihološko i emotivno uporište.