Narod živi u jeziku

„Jezik je hranitelj naroda. Dokle god živi jezik, dokle ga ljubimo, počitujemo, njim govorimo i pišemo, pročišćavamo ga, umnožavamo i ukrašavamo, dotle živi i narod, može se međusobno sporazumevati i umno sjedinjavati, ne preliva se u drugi, ne propada“.
Ova poruka Vuka Stefanovića Karadžića upućena je ove subote učesnicima proslave kraja školske godine koju je, za roditelje i đake svojih škola, organizovala sidnejska Zadužbina za studije srpskog jezika pri Mekvori univerzitetu. Ovim povodom, polaznicima su dodeljene diplome, a 12 đaka proglašenih najuspešnijim dobilo je knjige na poklon. To su Dragana Vidić, Zorana Zečević, Stefan Denčić, Semjuel Alison i đorđe Bratić (iz dve škole u Liverpulu), Stefan Gutić i Marija Velimir (škola u Blektaunu), Zorana Alavanja i Stefani Marinković (Ferfild), Nikola Kukić (Benkstaun), Daria Mihić i Mina Obradović (Elanora).

Dečji nastup

Deca-polaznici nastave, izveli su svoj deo programa koji je započela Nataša Vikari, pevanjem deset Božjih zapovesti. Sledili su Valentina Cupać, Jovana Ostojić, Sem i DŽejk Alison, Milica, Nikola i Kristofer Kukić, Zoran Alavanja, Miljan Cvijetić, Sanela Branković, Milan Škorić, Marija i Petra Pilja, Dejana Munjiza, Jelena Cupać, Aleksandra Milosavljević, Zorana Zečević, Nikolija Jovanović, Jovana Ostojić, Natalija i Danica Savić, Anja i Nina,đorđe, Monika i Valentina, Luka i Stefan Denčić…

Posebna priznanja za doprinos radu škola na srpskom jeziku dobili su Dragica Veselinović, Zoja Kliri, dr Marko Marinković, Ruža Cvijetić, Darko Kukić, đuro Cupać, Ostoja Kovačina, Drago Tišić, Željko Torbica, Vera Rosić, LJubiša Mitrović, Mira Mitrović, Udruženje izbeglica i Udruženje penzionera iz Kabramate.
Ove godine nastavu je pohađalo 231 dete, a predavali su im Tomislava Perazić, Batrić Perazić, LJubisava Rešidović, Jovanka Šešlija, Biljana Elez, Željko Cvijetić, Miloš Ninković, Dragana Kardum, Milka Rakić i Gordana Prodanović.
– Svakako da nije lako učiti maternji jezik bez majčinske zemlje i bez zemljaka, isto kao što nije lako predavati srpski jezik onima koji nisu rođeni tamo gde se on govori – rečeno je na početku proslave, u tekstu LJiljane Ristić koji je za ovu priliku pročitala v.d. predsednika Zadužbine Zoja Kliri.
– Za mlade Srbe rođene u Australiji – rečeno je zatim – učenje srpskog jezika je put ka stvaranju vlastitog identiteta – putkojim se ide teško, ali je mnogo, mnogo teže ako se njim ne ide. Učeći jezik svojih predaka, mladi čovek prestaje da bude samo usamljena barka na otvorenom olujnom okeanu planete; predačkim jezikom on dobija spasonosni konopac kojim se ta barka vezuje za obalu svoga porekla.

Zatim su citirane reči Stevana Nemanje iz Hilandarske povelje:
„čuvajte, čedo moje, jezik kao zemlju. Reč se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu? Ne uzimajte tuđu reč u svoja usta. Uzmeš li tuđu reč, znaj da je nisi osvojio nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje nego najmanju i najneznatniju reč svoga jezika. Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima, nego i jezicima. Znaj da te je tuđinac onoliko osvojio i pokorio, koliko ti je reči potkrao i svojih naturio. Znaj, čedo moje, da ta bitka između jezika ne traje dan-dva, kao bitka među vojskama, niti godinu-dve, kao rat među narodima, nego vek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mera vremena, kao za čoveka tren ili dva. Zato je, čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove, nego izgubiti jezik. Posle izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Posle izgubljenog jezika nema naroda. Tamo gde odzvanja naša reč, gde se još glagolja i gde se još, kao stari zlatnik, obrće naša reč, znaj, čedo moje, da je to još naša država, bez obzira ko u njoj vlada.“