MILO LOMPAR: O HRVATSTVU, TITOIZMU I STVARANJU CRNOGORSKE NACIJE

Značaj hrvatskih interesa raste u zapadnoj sferi sa njihovim uklapanjem u južnoslovensko pitanje. Osnovano je pretpostaviti da bi odmicanjem od južnoslovenskog konteksta, značaj hrvatskih interesa srazmerno opadao u očima Zapada

Kako zapadne političke namere nisu uvek bile homogene – jer su zapadne sile znale biti u međusobnim sukobima najvišeg reda – tako su oblici hrvatske politike, kao katoličkog instrumenta, kao instrumenta nemačke ili engleske politike, kao instrumenta kominternovske politike koju su oblikovali austro-marksisti, znali biti veoma različiti: od jugoslovenstva do Jasenovca. Ta politička različitost može da zbuni, pa je veoma bitno razumeti da je politika samo spoljašnji i najvidljiviji momenat kulture, koja je – kao njena osnova – mnogo šira i dalekosežnija od politike. To znači da sukobljeni interesi na političkom polju ne moraju nužno onemogućavati dubinsko poklapanje učesnika kada je reč o horizontu na kojem se pojavljuje srpska nacionalna egzistencija. Jer, perspektiva iz koje se na nju motri svagda ostaje nepromenjena.

Iako su interesi i htenja nemačkih geopolitičara, poput Naumana, i britanskih geopolitičara, poput Sitona-Votsona, bili u drastičnom sukobu 1915. godine, budući da je Nauman liniju Berlin-Bagdad odredio kao privilegovano područje nemačkih interesa, dok joj se Siton-Votson najodlučnije suprotstavljao, sama Naumanova ocena o srpskom narodu kao remetilačkom faktoru“ nije bila strana Siton-Votsonu, koji je taj narod video kao deo istočne kulture“. To znači da je kulturna podloga njihovih političkih razmimoilaženja ostala istovetna i netaknuta. Jer, ona je uobličavala zapadnu percepciju naše istorijske i kulturne egzistencije. Zbog te podloge, i kada su bili međusobno suprotstavljeni, zapadni akteri su davali prvenstvo hrvatskoj dominaciji na jugoslovenskom prostoru.

Odlučujući momenat za produženo i institucionalno dejstvo hrvatske dominacije predstavlja titoistička Jugoslavija. Stvaranje crnogorske nacije je direktan plod tog nastojanja. Jer obnova crnogorske državnosti nije morala biti razlog za nametanje crnogorske nacije, budući da je ta država bila istorijska formacija koja se mogla obnoviti. Ali, tek ta nacija, nametnuta komunističkom silom i propagandom, obezbeđuje – u dužem istorijskom trajanju koje donosi plodove jedne kulturne politike – da se proglasi crnogorski jezik i da se izdvoji crnogorska crkva. Na tim tačkama se dovršava odvajanje crnogorskog od srpskog identiteta. To nisu spontani procesi, ma koliko da su neki od njihovih učesnika toga nesvesni, već oni pripadaju jednoj vrsti društvenog i kulturnog inženjeringa.

Jer nije ukinuto nikakvo osećanje bavarske ili saksonske posebnosti – čak ni u imenu države – niti su jezičke varijante manje uočljive od naših, pa ipak nikome ne pada na pamet da ospori nemački identitet bilo Bavarcima bilo Saksoncima. Kada, međutim, baš oni kojima ne pada na pamet da osporavaju nemački identitet otpočnu u sličnim (našim) okolnostima da donose potpuno suprotne zaključke, onda je na delu njihova kulturna politika: ono što ne važi za njih odjednom počinje da važi za nas. Onima kojima ne pada na pamet da govore o švajcarskom ili austrijskom jeziku, a kamoli o bavarskom, tiringiškom ili saksonskom jeziku, ništa ne smeta da utemeljuju crnogorski jezik. Ulogu onih koji to sprovode, ulogu stražarnih kapoa, ulogu protočnih intelektualnih bojlera, preuzeli su filozof – školovan u Zagrebu, marksistički predavač u Novom Sadu – koji je godinama u Crnogorskom književnom listu kritiku srpske politike pretvarao u vređanje srpskog naroda, slavistkinja iz Ukrajine, te dvojica hrvatskih lingvista koji su napisali Gramatiku crnogorskog jezika. Otud to nastojanje ima vid hrvatske kulturne politike, jer je taj pravac dejstva utrven. Ali to je zapadna politika: nekad katolička, nekad nemačka, nekad anglosaksonska, nekad zajednička, ali uvek zapadna politika. Ako usvojimo ovaj zaključak, ako on ispunjava našu svest o situaciji, onda je ključno da postavimo pitanje o prirodi odgovora koji – kao zajednica i kao kultura – možemo dati na sadašnje izazove.

O SRPSKOM NACIONALNOM PROGRAMU Kao što ne može da bude ni kriv ni pošten, tako narod – bilo koji narod – ne može da oblikuje svoj nacionalni program. Na nivou ogromnih masa ljudi može samo da se pojavi neko mutno osećanje o tome šta valja činiti a šta nije dobro uraditi. To mutno osećanje je toliko neizdiferencirano da može odvesti kako u istorijsko žrtvovanje tako i u istorijski zločin. Tek intelektualna elita – a naročito njen humanistički deo – može konceptualizovati, i strateški i taktički, i u području svrha i u području sredstava, neko razumevanje nacionalnih interesa.

Nije sporno da je Jugoslavija bila u visokom stepenu nametnuta kao rešenje Zapada; nema sumnje u to da je srpska intelektualna elita u njoj videla najbolje nacionalno rešenje za srpski narod. Ali prilično je nejasno zašto je ta elita ostala pri jugoslovenskom rešenju i kad je neuspeh Jugoslavije postao očigledan. Teško je dokučiti šta je bilo presudno za ovakvu opredeljenost: duboko ukorenjen strah pred obnovom Austro-Ugarske, neko nedovoljno jasno poverenje u neodređenu nadnacionalnu ideju jugoslovenstva kao najsigurniji srpski zaklon pred zastrašućom katoličko-germanskom pretnjom, nada da bi jedna multikonfesionalna ideja mogla imati znatnu podršku od sekularnih centara moći.

Srpski intelektualci su kao zaštitu od spoljašnje pretnje – koja je stalno dovodila u pitanje opstanak Srbije – prihvatili pounutrašnjivanje iste pretnje: i dok je bilo razložno pretpostaviti da je lakše nositi se sa neprestanim hrvatskim separatizmom nego sa austrijskom politikom, dotle je do danas ostalo potpuno neosvetljeno koliko je takva odluka donela negativnih posledica kada je reč o stabilnosti i osećanju srpskog identiteta. Jer, postojanje spoljašnje pretnje otklanja iluzije o neugroženosti identiteta; pounutrašnjivanje pretnje pothranjuje upravo te iluzije.

Među mnogim posledicama nastalim usled takvog usmerenja srpske intelektualne elite mogu se izdvojiti dve: davanje prvenstva državnom prostoru nad narodom i odbijanje da se konceptualizuje srpsko stanovište i da ono bude podloga za svako samorazumevanje nacionalne elite. Nijedna druga elita u Jugoslaviji – bilo da je reč o kraljevini, bilo da je reč o republici – nije to činila, već su sve nacionalne elite činile potpuno suprotne stvari od srpske elite. Upravo zbog ovakvih prethodnih usmerenja srpske elite bilo je moguće prikriti razmere srpskog poraza u dugom trajanju titoističke Jugoslavije. Jer, privid države i poistovećivanje sa jugoslovenstvom sprečavali su – snagom nasleđenih i usvojenih iskustava i predrasuda – trezven uvid u stanje sopstvenog naroda. Svako zasnivanje srpskog stanovišta trebalo bi otud da otpočne kritičkim promišljanjem titoističkog iskustva, odlučujućim davanjem prvenstva interesima srpskog naroda nad bilo kojim državno-prostorno-regionalnim integracijama i upadljivim poistovećivanjem elite sa sopstvenim narodom.

To bi značilo zasnivanje srpske kulturne politike kao obuhvatne pozadine na kojoj se oblikuje državna politika. Ta kulturna politika trebalo bi da u ime zapadnih vrednosti – onih emancipujućih i univerzalnih momenata u tim vrednostima – razotkriva i osporava nedemokratski karakter nametanja zapadnih interesa. Samo osporavanje mora da bude praćeno izgrađivanjem univerzalnih vrednosti u ime kojih i nastaje svest o neophodnosti osporavanja zapadnih interesa.

Da bi se taj preokret odigrao u potpunosti, da bi on prožeo celinu kulturne politike i tako obrazovao neku neproblematičnu i usvojenu svest o srpskim nacionalnim interesima, on bi morao da obuhvati više naraštaja srpskih intelektualaca: cilj bi trebalo da bude racionalna i potpuno sebična politika koja je vođena sa najmanjim rizikom i isključivo u korist srpskih interesa.

SLUčAJ CRNE GORE Crna Gora je uvek bila najprecizniji detektor svake antisrpske strategije. Nije uopšte bilo potrebno – u času kada je obnavljana državnost Crne Gore 1945. godine – tu državnost vezivati za novoproglašenu naciju. Jer stvorena je tada i Bosna i Hercegovina, pa nije vezana za pojedinu naciju. Tada je i Hrvatska bila ustavno određena kao država hrvatskog i srpskog naroda, dok Crna Gora nije bila ni ustavno imenovana makar kao država i srpskog naroda. Taj višak“ je ono što otkriva istinski smer istorijskog kretanja: kasnijim merama potpune prisile i propagande, tako karakterističnim za totalitarni režim, neprestanim ideologizovanjem svesti novih naraštaja, karijernim unapređenjima na koje je osetljiva svaka – a posebno siromašna i slavohlepna crnogorska – sredina, stvoreni su živi i delatni (gotovo prirodni) naslednici jednog nasilnog i nedemokratskog početka.

Nije, takođe, posle 5. oktobra 2000. godine bilo – ako ostavimo po strani antisrpske namere – nikakvog razloga za Zapadno podstrekivanje odvajanja Crne Gore od Srbije: veza između njih bila je slaba, konfederalna i simbolička, oba režima bila su kooperativna sa Zapadom. Ako je tu i takvu vezu ipak trebalo raskinuti, onda je to zbog toga što se ona nije uklapala u zamišljenu konfiguraciju: u poželjnoj konfiguraciji nije, dakle, bilo mesta ni za najslabiju vezu Crne Gore i Srbije. Ovaj poslednji čin bio bi neizvodiv ili bi kao izvodiv stvorio mnogo manje posledice da nije bilo onog početnog čina. Jer i kao dve srpske države Crna Gora i Srbija znale su biti u teškim dinastičkim i političkim sukobima, pa nisu prestajale da budu države srpskog naroda. Kada je, međutim, Crna Gora kao država osmišljena na drugom narodnosnom temelju stvari su počele dobijati današnji lik.

S druge strane, današnjim naraštajima i elitama pripada slava da su – na problematičnom referendumu – izglasale odvajanje od Srbije. Ta činjenica ima svojih posledica: sa Srba u Crnoj Gori spada svaka briga za tu državu. Oni ne samo da je ovog puta – za razliku od svih prethodnih – nisu stvorili nego je ona – po prvi put u istoriji – stvorena protiv njih. Otud na postojanje te države treba primeniti ona sredstva i metode koje su primenjivane protiv obe Jugoslavije. Šta to znači? Ne postoje srpske nacionalne obaveze prema toj državi: obaveze građanina uvek postoje. Postoje, međutim, samo srpska – kao i ostalih zajednica – nacionalna prava u njoj. I za ta prava se treba izboriti.

Upravo je nepostojanje srpske kulturne politike ono što onemogućava da se vide i prepoznaju srpska nacionalna prava i da se srpski političari – sviđalo se to njima ili ne – neprestanim i podrazumevanim pritiskom opšteg mišljenja primoraju da nešto postignu u vezi sa njima. Nepostojanjem srpske kulturne politike možemo objasniti nepotrebne sukobe oko srpskog statusa u Crnoj Gori. Ne razumem svrhu podela oko pitanja o Srbima kao nacionalnoj manjini u Crnoj Gori. Ako u statusu nacionalne manjine leži mogućnost da se dobiju budžetska sredstva za srpsku nacionalnu zajednicu, treba naći formu da ta sredstva budu stavljena na raspolaganje srpskoj nacionalnoj zajednici. Ako moraju – kao građani – da plaćaju porez, zašto Srbi ne treba da uzimaju sredstva iz budžeta u koji se sliva i njihov novac? Ali, ako postoje politički razlozi da se osporava status nacionalne manjine, onda treba naći formu da se i to čini: neka to čine drugi političari, koji predstavljaju srpske političke organizacije. Merilo je uvek isto: kakva korist za Srbe odatle proističe. Vlast će – sa svojih razloga – nekad ići u susret jednim a nekad drugim srpskim zahtevima. Ali će u rezultanti nastati pomeranje u položaju same srpske zajednice. Ako svaka strana dobije nešto za Srbe, zašto da ne postoje dve strane? Ali samo sa jednim merilom: srpski nacionalni interes u Crnoj Gori. Temelj na kome nastaju sva taktička razlikovanja uvek mora predstavljati srpska kulturna politika.

Jer protivnici srpskih interesa su na Zapadu, oni nisu samo nekadašnji: ne pomaže ni ustanak ni buna, kao u Turskoj. Potrebno je diversifikovati sredstva a usredsrediti cilj. I srpski političari – korumpirani, kontrolisani, pohlepni, vlastoljubivi, kao i svi političari – bili bi primorani da deluju u tom pravcu: sukobljavajući se čak međusobno, oni bi se u zahtevima koje iznose vlastima i međunarodnoj javnosti mogli pravdati kako to čine da ih druga strana ne bi pretekla, kako to moraju činiti zbog opšteg raspoloženja naroda. Tako bi davali alibi jedni drugima pred stranim nalogodavcima. Kako bi, recimo, bilo koji srpski političar mogao odbiti da potpiše i aktivno podrži deklaraciju o srpskom jeziku koju bi sastavila Matica srpska u Crnoj Gori? To bi mogla biti tačka diferencijacije unutar srpskog naroda. Reč je o sporom i dugotrajnom, zaobilaznom i vijugavom, ali međunarodno poznatom putu na kojem ima putokaza, raskrsnica i cilja.

Priređen odlomak intervjua dr Lompara nikšićkom književnom časopisu Slovo“