Majk Brković najzaslužniji igrač za status srpske košarke u svetu: “Pravoslavna vera me je vodila kroz ceo život”

Za Srbiju se uvek pričalo da je zemlja košarke, i još od vremena “Pistol” Pita Maravića do danas, kada NBA terenima “gazduje” Nikola Jokić, uvek je postojao neki košarkaš na “ić” koji je bio rame uz rame sa velikanima igre pod obručima.

No, malo ko zna da je među zaslužnijim igračima za status koji srpska košarka ima u svetu i momak po imenu Majk iz kanadskog grada Vindsor, a za ovu državu krajnje neuobičajenog prezimena – Brković.

Tokom karijere, Brković je nastupao za Lov Trojanse u Kanadi i Mičigen Stejt, i tokom karijere je postigao dovoljno uspeha da dobije mesto u Kući slavnih Vindsora. Razloga je mnogo – brojne titule u osnovnoj i srednjoj školi, ali povod je jedan konkretan događaj iz 1979. godine, kada je postao prvi Kanađanin koji je od prvog minuta zaigrao na finalnom meču NCAA šampionata.

Kako je Majk Brković dospeo u Kanadu?

“Moj otac Stevo je rođen u selu Necvijeće, odakle je otišao u Kanadu 1927. godine. Kada se vratio u to mesto 1955. godine, oženio je moju majku Maru i zajedno su otišli u Kanadu. Tokom istraživanja porodičnog stabla, braća i ja smo otkrili da je otac imao trojicu starije braće koji su emigrirali u Sjedinjene Američke Države u ranim godinama 20. veka. Takođe, moj deda sa majčine strane je bio u SAD, tačnije Kaliforniji, gde je od 1895. do 1920. radio kao rudar pre nego što se vratio u Trebinje i osnovao porodicu.”


Kako ste otkrili vaše srpske korene i da li često posećujete Republiku Srpsku i Srbiju?

“Moji roditelji su mene i dvojicu moje braće od rane mladosti učili da budemo aktivni u srpskoj zajednici u Vindsoru, u Ontariju. To je podrazumevalo i da učestvujemo u događajima koje je organizovala naša crkva, Gračanica. Sva trojica smo bili aktivni u Nedeljnoj školi i učili smo da postanemo crkveni pomoćnici, a pri tom smo igrali i košarku. Moj pokojni brat Bob bio je deo crkvenog odbora preko 35 godina, pre nego što je preminuo. Naša pravoslavna vera je nešto što je u nas usađeno od strane roditelja i što nas je vodilo kroz čitav život.”

Sećate li se svog prvog dolaska u zemlju rođenja vaših roditelja?

“Da. Prvi put sam na teritoriji Jugoslavije bio 1970. godine, zajedno sa svojom porodicom, dok sam nakon toga više puta dolazio sa svojim bratom Donom, u Trebinje. Bili smo 2015. i 2017. godine u poseti bratu moje majke, koji ima 94 godine.”

Srbi su poznati kao dobri sportisti, a i vi ste tokom školovanja u osnovnoj školi imali zapažene uloge i u drugim sportovima. Kako ste se odlučili za košarku?

“Moj mlađi brat i ja smo predstavljali školu u velikom broju sportova, poput odbojke, atletike, fudbala, ali uvek smo nekako najviše voleli košarku. Njoj smo se posebno posvetili onog trenutka kada smo započeli sa srednjom školom.”

Zajedno ste nastupali za VD Lov školu, i iz dana u dan potvrđivali status zvezda u usponu. Čega se najradije sećate?

“Da, uvek sam uživao da igram sa Donom, svaki minut. Retko smo gubili u srednjoj školi, osvojili smo tri šampionata grada Vindsora za srednje škole, i dva provincijska šampionata. Mislim da se svi rado sećamo tog perioda, a sa tadašnjim saigračima sam i danas izuzetno blizak. Zanimljivo je i da smo Don i ja osvojili i veliki broj turnira u organizaciji Srpske nacionalne košarkaške federacije. To mi budi veliki broj uspomena!”

Nije talenat prošao nezapaženo, pa je trener Mičigen Stejt Spartansa Džad Hitkot na proleće 1977. godine pozvao Brkovića na trening na kom su prisustvovali odabrani igrači iz NCAA, kao i srednjoškolci. I tokom prvog nije oduševio, pa je Hitkot bio spreman da ga prerta, ali se u priču umešao trener Lova Geri Brampton. Hitkot je prihvatio savet, pozvao Brkovića nakon nedelju dana, a ovaj uzvratio spektakularno – zakucavanje preko jednog od najboljih mladih igrača u čitavom NCAA i budućeg košarkaša Detroita Grega Keslera zacementiralo je ono što je Hitkot već znao – rođena je nova zvezda.

Iako dosta “sirov”, Brković je pokazao da ume da uči, a njegov šut sa poludistance bio je toliko ubitačan da je od trenera dobio nadimak “Zlatna ruka Kanade”. Godinu dana kasnije stigao je i Don, pa je započeo put ka istoriji.

Petorka koju su činili Brković, Kesler, Džej Vinsend, Teri Doneli i “dirigent” Irvin Džonson, kog će svet nekoliko godina kasnije upoznati kao Medžika, funkcionisala je savršeno te 1979. godine, a Don Brković je bio savršeni “šesti čovek”.

Prvo su u regularnom delu sezone Big Ten konferencije imali skor od 21 pobede i šest poraza, i kao prvi su ušli u doigravanje za titulu. A onda je krenula kanonada. Prvo trijumf nad Lamarom 95:64, zatim još jedna dominantna partija protiv LSU univerziteta i trijumf 87:71, a kao šlag na torti – Medžikov savršen pas i Brkovićevo zakucavanje na otvaranju regionalnog finala koje ne prestaje da intrigira sve one koji ga poznaju četiri decenije kasnije:

“Da… Ta utakmica je jedna od najpoznatijih za sve u Mičigenu. Veliki rivalitet postoji između škola, i te 1979. Notr Dejm je imao sedam igrača koji su draftovani u NBA ligu. I mnogi se i danas sećaju te akcije. Nakon početnog skakanja za loptu, Medžik mi je uputio pas bez gledanja, a ja zakucao. Mnogi me pitaju za tu akciju i posle 40 godina.”

Nisu se “Borbeni Irci” oporavili, pa su Spartansi otišli dalje, u polufinale, gde ih je čekao Pen. Rutinska pobeda, 101:67, i šansa da Brković postane prvi Kanađanin koji će osvojiti titulu. No, put nije bio lak, vodio je preko Indijana Stejta, gde je igrao Leri Bird:

“Mnogi smatraju da je ta utakmica preteča onoga što danas poznajemo kao “Martovsko ludilo”. Imao sam sreće što sam odigrao celu utakmicu jer su neki naši igrači brzo ušli u problem sa ličnim greškama. Indijana je tada imala svih 36 pobeda u sezoni, ali eto… Pobedili smo. Medžik i Lari su otišli u NBA i dominirali narednih deset godina.”

Da li ste i danas u kontaktu sa Medžikom?

“Svima pričam kako je bio sjajan saigrač i koliko je bio nesebičan na terenu. Svakog igrača je činio neuporedivo boljim nego što on to zaista jeste. Imamo okupljanje svake godine i Medžik retko to propušta. Cela naša ekipa je izuzetno bliska, držimo se zajedno.”

I vi ste bili izabrani na draftu, i to od strane Milvoki Baksa, ali nikada niste dobili priliku da zaigrate. Da li postoji žal zbog toga?

“Poetski rečeno, ima stvari zbog kojih žalim, ali ih je baš malo. Igrao sam za sjajan tim u srednjoj školi, sjajan tim na koledžu, igrao sam za Kanadu na Panameričkim igrama 1979. godine i igrao sam protiv nekih fantastičnih igrača na trening kampovima koje je Medžik organizovao dok je igrao za Lejkerse. Upoznao sam mnoge velikane, poput Karima Abdul Džabara, Ajzee Tomasa, Džordža Gervina… između ostalih. Smatram to blagoslovom.”

Ima li među njima i nekoga iz Srbije?

“Upoznao sam 1979. godine Ranka Žeravicu u Solt Lejk Sitiju, postao sam prijatelj sa Batom Đorđevićem, Sašinim ocem, upoznao sam takođe i Darka Miličića… A moj brat i ja smo, kao mali, pokušavali da dođemo do Pita Maravića i da uzmemo autogram, dok je igrao za Detroit.”

Uvršeni ste u Kuću slavnih u Vindsoru. Da li postoji nešto šta niste uspeli da postignete?

“Rekao sam već ranije, imao sam sreće i zahvalan sam jer sam imao sjajne ljude u svom životu, počev od trenera, učitelja, ali sve je zapravo krenulo iz kuće. Roditelji su me naučili da budem skroman, iskren i ljubazan, u duhu Srbije i pravoslavlja. Takođe, bio sam učen da budem vredan još kao mali. Ne verujem da bih postigao bilo šta od ovoga da nisam radio tako. Imam i uspešnu biznis karijeru, i sve to zahteva da deo bogatstva podelim sa zajednicom. Ima veoma malo stvari zbog kojih mi je žao.”

Ukoliko uporedite košarku danas sa onom koju ste Vi igrali, šta se razlikuje?

“Igra se drastično promenila, iskreno. Kada sam bio draftovan, 1981. godine, nije bilo internacionalaca. Sada ih ima preko 100. Danas svako želi ili da šutira trojke ili da zakucava. Tada je bilo par centara koji su dominirali – Karim, Mozes Malon, Robert Pariš, Bob Lanije. Napad se vrteo oko njih. Ovo je više zabava, koliko trojki ćeš postići, koliko puta zakucati. Ne slažem se ni sa slobodnim agentima i mogućnošću da odeš gde želiš kad se završi sezona. U moje vreme bilo je sjajno jer su igrači rasli sa timom. Danas je novac važniji od igre.”

Vratimo se na košarkaše iz Srbije. Ko vam je omiljeni igrač, i da li znate i nekoga van NBA lige?

“Poznajem samo one koji igraju u NBA. Moj omiljeni igrač je Nikola Jokić. Ogroman talenat velike budućnosti i sjajne veštine za tako visokog igrača. Takođe, uvek sam navijao za Vladu Divca i Peđu Stojakovića.”

I za kraj, šta vam je od srpske kuhinje najbliže srcu?

“Kupus.”

Nastavi sa čitanjem

Izvor

Nova.rs
Preuzeto sa portala Nasiusvetu.com