Ko se boji Srba jos

Da nije sve to vec po malo tuzno, bilo bi vrlo smesno. Uoci skorasnjeg popisa etnickih zajednica u Kanadi koji se obavlja pod radnim nazivom CENZUS, Kongres Srpskog Ujedinjenja poziva sve clanove Srpske Zajednice u Britanskoj Kolumbiji da priznaju da su to sto jesu, dakle, Srbi. I samo sto ne dodaje: „Slobodno, niko vas nece tuci!“

Nekako istovremeno,u Srbiji koja se i dalje zove Jugoslavijom, ispitivanje javnog mnenja pokazuje da je preko 60 procenata mladjeg stanovnistva ne samo za ocuvanje zajednicke drzave sa Crnom Gorom, vec i da, sto se imena tice, kako bi rekao bivsi Vozd, a sadasnji pitomac Centralnog Zatvora, „ne vidi razloga da se u svemu tome bilo sta menja“.

U Crnoj Gori vecina ne deli ovo misljenje. Pa ipak, posle Pirove pobede Milovog independistickog bloka, predstavnici one druge polovine bratskog Oka u Glavi na glavnom trgu u Podgorici senluce i (za)pevaju: „zivi srecna u slobodi, Kostunica nek te vodi, Jugoslavijooooo,Jugoslavijoooo“. A gresni Voja, koji je u narodnoj pjesmi zamjenio mjesto sa Marsalom Titom, krije gadljivu profesorsku grimasu i daje prigodnu izjavu povodom „Dana Drzavnosti“. Datuma kad su gore pomenuti Milo i Sloba (uz pomoc srpskog Tolstoja, Dobrice Cosica) sklepali ko zna koju po redu (a sve manju) drzavnu kvazi-tvorevinu. Jugoslavijuuuuuuu….

Raison d’ etat

Da paradoks bude veci, opsesivna vezanost za naziv koji simbolizuje bivsu, propalu i u krvi rasturenu drzavu i dalje se pravda drzavnim razlozima. Navodno, Jugoslavija je simbol srpsko-crnogorske zajednice, ona je federalni okvir u cijem sastavu su i Kosovo i Vojvodina, pod tim imenom je primljena (ponovo) i u Ujedinjene Nacije, i tako dalje. Ali, da li je to bas tako? Nije li Jugoslavija, odlukom AVNOJ-a, „zajednica Srba, Hrvata i Slovenaca i drugih zbratimljenih naroda i narodnost“ Gde se dedose ti zbratimljeni narodi? Posle picvajza u Balkanskoj Krcmi svi se dokopase sopstvenih drzava (Slovenci svoju prakticno vec utapaju u Evropsku Zajednicu), neki su na putu da ih dobiju u ovom ili onom vidu (i Crna Gora i Kosovo, nemojmo se zavaravati), jedino Srbi ostadose da „brane Jugoslaviju“.

Ali, politika je, ipak, politika. Mozda je moguce prihvatiti da se radi o medjufazi pred konacno definisanje srpske drzavnosti u labavoj federaciji sa Crnom Gorom i Kosovom, pred nekakvim novim drzavnim provizorijumom koji bi priznala takozvana „Medjunarodna Zajednica“ i ciji bi suverenitet (bar na Kosovu) cuvale medjunarodne trupe. No, da li je to dovoljan razlog da se ta zajednica zove Jugoslavijom? I zasto bi se stanovnici te nove drzave zvali Jugosloveni? I, sta je sa manjinama? Zar su i Madjari i Albanci Juzni Sloveni?! Sve su to pitanja koja se moraju postaviti pre svega Tamo, ali i Ovde. A sto se nas ovde tice, stvari se dodatno komplikuju i zbog uslova u kojima nastaje i razvija se jedna etnicka zajednica u kanadskom drustvu koje se ponosi svojim multikulturalizamom, ali koje i samo robuje odredjenim stereotipima.

Drzava ili narod

Oni predstavnici Srpske Zajednice koji su vrsili popis u Britanskoj Kolumbiji 1995. godine, zapazili su zanimljiv fenomen. Dobar deo etnickih Srba kao da su se „pravili Englezi“, pa su na anketno pitanje Ko su, davali odgovor Odakle su. A on je po pravilu glasio: Iz bivse Jugoslavije“

Naravno, daleko je od pameti i pomisliti da je i bivsa, mrtva drzava, ovim ljudima bila bliza od zivog i asimilacijom jos nenacetog nacionalnog identiteta. Radi se ne samo o istorijskim naslagama i inerciji iz Titovog i Milosevicevog vremena, vec i o uslovima i okolnostima u kojima je, pocetkom 90-tih, talas novih srpskih emigranata zapljusnuo ove prostore.

Da se podsetimo.

Prvo je besneo rat u Hrvatskoj, pa za njim onaj mnogo krvaviji i duzi, u Bosni. I pored toga sto je medju kanadskim ocevicima bilo i takvih, koji su poput generala Mekenzija pokusavali da javnosti pruze objektivniju sliku, za oba rata, a narocito za rat u Bosni optuzivani su iskljucivo Srbi. Takodje i medijska slika koju su o sebi sami stvarali oni koji su verovali da se bore za slobodu i sopstvenu drzavu, nije bila ni malo povoljna. Svi kanadski Srbi koji su javno isticali svoje poreklo i trazili da se krivica za zlocine u besmislenom ratu u Bosni ravnomernije rasporedi, secaju se kako im je bilo tesko da brane svoje stavove dok je ovdasnja televizija prenosila sliku televizije sa Pala na kojoj se video kanadski vojnik, unezvereni naocarac, koji ne shvata sta ga je snaslo lisicama vezanog za telegrafski stub da izigrava „zivi stit“ protiv NATO-bombi.

Naravno i tada sam, kao i mnogi od nas, glasno govorio ko sam i sta sam i odbijao sam da me zovu Jugoslovenom jer ne znam sta taj termin zapravo znaci. Ali, i danas mogu da razumem egzistencijalne razloge koje su mnogim novim emigrantima nalagali da se u to vreme o tome sto redje izjasnjavaju.

Promena

Danas je malo onih medju nama koji ce reci da se stvari posle 5-og oktobra prosle godine nisu promenile. Neki cak preteruju kao moj prijatelj iz Toronta kome je pun kufer Kanade i Severne Amerike, pa se sprema za Nemacku i zuri da stigne dok su, kako kaze, Srbi u modi! Moda je svakako promenljiva, pa ni ova nece trajati dugo, ali je cinjenica da Srbi vise nisu dezurni krivci za sve sto se desava na Balkanu.

U Bosni i Hercegovini, sada su Hrvati zlocesti momci. Posle terora nad Srbima na Kosovu, Hasim Taci i ekipa su sirenjem rata na Makedoniju konacno dobili zasluzeni epitet kriminalaca i terorista. U samoj Srbiji, gradjanska i prava manjina vise nisu tabu tema. Potpredsednik Republicke vlade je Madjar, a ministar za manjine Rasim ljajic (sanxacki Musliman ili Bosnjak, kako ih naziva i Predsednik Kostunica) autenticna je politicka figura, a ne marioneta Beograda kakve su u bivsem rezimu bili pokojni Sejdo Bajramovic ili Buba Morina. Ako se tome doda i racionalan i strpljiv prilaz resavanju problema Juga Srbije i pregovorima sa Crnom Gorom, onda je jasno zasto Srbija za Evropu i svet vise nije onaj slon u staklarskoj radnji koji je „braneci Jugoslaviju“ rusio sve oko sebe i mnogo toga u sebi.

Naravno, svako ko bi zeleo da me prekine u ovoj tiradi, moze da mi postavi pitanje: A zasto i dalje brane Jugoslaviju? Iskreno, ne znam. Ali, hajde da pustimo njima da to rese, valjda se na to nece jos dugo cekati. A mi da se vratimo pocetku ovog teksta.

Elem, Kanadska vlada organizuje ovih dana popis etnickih zajednica. Eto prilike da se i mi Srbi prebrojimo. Ne zato da bi smo posle toga, kao nekad, uzeli motke u sake, vec zato sto ce nas, kad vide koliko nas ima, kad ustreba, mozda bolje cuti i vise ceniti.

A sto se naslova tice, ne brinite. Odgovor na pitanje Ko se boji Srba jos, je negativan. Niko. Sem ako se ne bojimo sami sebe.