Jasenovac, Stepinac, Oluja…

Istina o srpsko-hrvatskim odnosima prepuštena je novinarima, obično režimskim i pretežno neobaviještenim ljudima, da tumače te događaje po vlastitom uvidu, a da mi dosad nemamo nijednu ozbiljnu istorijsku studiju o tim događajima, rekao je u razgovoru Dobrica Ćosić

PIŠE: Darko HUDELIST, Jutarnji list

Za Bilandžićevu interpretaciju njegovog povjerljivog razgovora s Kardeljom 20. maja 1971. u kojem mu je Kardelj otkrio prikriveni smisao tada aktualnog projekta ustavno-pravne reforme federacije, Ćosić nije skrivao riječi divljenja, ističući:

– Kolosalno priznanje Dušana Bilandžića! Kolosalno priznanje od najvećega historijskog značaja! Alal mu vera! Čestitam na iskrenosti i na poštenju da to zapiše i da to ostane kao dokument…

ŠTA JE ISTINA?

A onda smo, nakon ovakvoga “protokolarnog” uvoda, prešli na stvar, tj. u detaljnu analizu hrvatsko-srpskih odnosa, na tragu Bilandžićeva recentnog rukopisa. Dobrica Ćosić je istaknuo:

OVO SE NE ZABORAVLJA: Oluja
OVO SE NE ZABORAVLJA: Oluja

– Mislim da su hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski odnosi veoma loši i zabrinjavajući. Ja smatram da je rješenje srpsko-hrvatskog pitanja obostrano važno i da je u interesu i srpskog i hrvatskog naroda da uspostave normalnu, ravnopravnu, poštenu suradnju. Razumije se, poštujući činjenice i poštujući historijske istine. Jer, drama i jednog i drugog naroda je što ne zna historijsku istinu… Nama, i jednoj i drugoj strani, nedostaje ta istina. Ona je prepuštena novinarima, obično režimskim i pretežno neobaviještenim ljudima, da tumače te događaje po vlastitom uvidu. Mi dosad nemamo nijednu ozbiljnu historijsku studiju o tim događajima. Imamo samo fragmentarne memoare, kao, na primjer, one Borisava Jovića, Veljka Kadijevića i sl…

Najprije smo Dobrica Ćosići ja stavili na papir pitanja i probleme za koje mislimo da vjerojatno nikada neće biti dokraja razjašnjeni i raščišćeni između Hrvata i Srba, tj. koji su praktički nerješivi i o kojima je nemoguće (barem u idućih sto godina) postići bilo kakav konsenzus. Posebno smo izdvojili ovih pet problemskih sklopova: Jasenovac (1), Stepinac (2), agresija na Hrvatsku 1991. (3), interpretacija Domovinskog rata u Hrvatskoj devedesetih (4) i akcija Oluja iz 1995. (5).

Za pojmove “agresija na Hrvatsku” i “Domovinski rat” Ćosić mi je odmah rekao da ih “ne priznaje” (kao što, po vlastitu priznanju, nije priznavao ni republičke granice u SFRJ kao državne), a kad sam mu ja na to dodao: “Eto vidite, i to je jedna od razlika na planu srpsko-hrvatskih odnosa koja se čini nepremostivom” – odgovorio je:

– Nepremostiva je. I onda će generacije morati da podnose te teškoće…

NEPREMOSTIV JAZ: Jasenovac
NEPREMOSTIV JAZ: Jasenovac

PRAVO HRVATA NA DRŽAVU

Ali onda se dogodilo nešto (možda) neočekivano. Kad sam, na primjeru Jasenovca, još jednom ustvrdio da postoji jaz između službenog hrvatskog tumačenja i dominantnog mišljenja u Srbiji, Ćosić je osjetio potrebu da se donekle (ipak) izdigne iznad takvoga stanja i da tome pridoda ovakav svoj malo osobniji komentar:

– Vjerojatno sam ja jedan od prvih, ako ne i prvi čovjek, koji je – iz srpskog javnog života ovoga vremena, moje generacije – upozorio na pravo hrvatskog naroda da stvori svoju državu! I na ravnopravnost, i na nerazumijevanje Jugoslavena, srpskih Jugoslavena, hrvatske nacionalne ideologije. A u tome su im izdašno pomagali hrvatski Jugoslaveni, koji su malobrojniji… Svi smo se nadmetali u jugoslavenstvu, i nije se nikad pravila analiza međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji, ona nikada nije ni na jednome partijskom kongresu izvršena, nikada se pošteno i istinito nije o tome govorilo…

Tako sam se, na svom osobnom iskustvu, još jednom uvjerio da kada prema svom oponentu ili neistomišljeniku (u ovome slučaju prema Dobrici Ćosiću) zauzmeš malo mekši i tolerantniji stav, koji nije iz busije i ne temelji se na apriornim optužbama i inkriminacijama, nego teži smirenom, ljudskom dijalogu čak i o onim najneugodnijim stvarima – da ti se to, prije ili kasnije, vrati. Ćosić je bio ljudski dirnut Bilandžićevim nastojanjima da maksimalno razumije Srbe i srpske nacionalne probleme i traume, i sada je meni (i preko mene Bilandžiću) želio uzvratiti istom mjerom, tako što je rekao, i taj svoj stav podvukao debelom crtom, da su hrvatske težnje za uspostavljanjem samostalne hrvatske države bile sasvim O.K. i da je velika srpska zabluda bila u tome što to nisu razumjeli, nego su Hrvatima na tome zamjerali i optuživali ih.

Nedavno sam imao razgovor s jednim visokim hrvatskim obavještajcem koji se dosta razumije u srpsko-hrvatske odnose i koji mi je rekao da bi se, kada bi to o njemu ovisilo, maksimalno trudio dubinski poraditi na pomirenju između Hrvata i Srba, ali uz (pred)uvjet da se Srbi, odnosno srpski politički predstavnici (čitaj: Aleksandar Vučić), decidirano izjasne o dvije temeljne stvari: prvo, da Hrvati imaju pravo na svoju državu i da to više nikada ni na koji način ne bude sporno; i drugo, da ne koriste Srbe u Hrvatskoj kao faktor destabiliziranja hrvatske države i društva.

ĆOSIĆEVE OPTUŽBE MILOŠEVIĆA

OŠTRE REČI OPTUŽBE: Ćosić sa Slobodanom Miloševićem
OŠTRE REČI OPTUŽBE: Ćosić sa Slobodanom Miloševićem

Meni je, dakle, Dobrica Ćosić – sa svojim statusom “oca srpske nacije” i najvećeg srpskog nacionalista u drugoj polovici 20. stoljeća – već tada, u svibnju 2011., jasno i glasno podržao pravo hrvatskog naroda da ima svoju državu, i to je svakako bio jedan od ključnih akcenata ovoga našeg razgovora, u povodu Bilandžićeva feljtona u Jutarnjem.

U onome dijelu našeg razgovora u kojem smo razmatrali kategorije “agresija na Hrvatsku”, “Domovinski rat” i “Oluja”, Ćosić je – odgovarajući na moje konkretno pitanje: “Tko je u Hrvatskoj, početkom devedesetih, vodio rat? – rekao:

– Rat je vodila Jugoslovenska armija. Opkoljeni garnizoni i rat protiv Jugoslovenske armije. Nesreća je i tragična srpska politika u tome što je prihvatila Jugoslovensku armiju i što je sudjelovala u obrani te Jugoslovenske armije, pa se i uključila u taj rat.

Na moje potpitanje tko se točno u taj rat uključio Ćosić je odgovorio:

– Srbi, Miloševićeva politika. To je njegova politika, jugoslovenska, koja se pretvorila u nacionalnu i nacionalističku. Ja smatram da to – ta obrana Jugoslavije 1991. godine – teško tereti Srbiju, odnosno srpsku državnu politiku… Tragedija je Srba i srpskog naroda, odnosno Miloševićeve politike, što je prihvatio tu hipoteku Titovu, najznačajniju i najkobniju Titovu ustanovu, vojsku…

Na to sam Ćosiću kazao: “Dobro, ali vi ste u jednome razdoblju imali intenzivne kontakte s Miloševićem. Jeste li mu ikad rekli takvo nešto kao što sad meni govorite?” Odgovorio mi je:

– Kako da ne. S Miloševićem sam surađivao i oštro ga oko ovoga kritizirao. O vojsci. On je meni govorio: “Mi drugačije ne možemo, nemamo s čim da branimo Srbe. Hrvati su se naoružali prije početka.” On se pozivao na to da je Špegelj naoružao Hrvate, a da mi, Srbi, nismo naoružani. I da mi moramo da koristimo vojsku, JNA.

GRAD NESTAO U RATU: Vukovar
GRAD NESTAO U RATU: Vukovar

Na moje inzistiranje da dade svoj vlastiti komentar o ulozi JNA u ratu u Hrvatskoj 1991., Ćosić je rekao:

– U mom prvom susretu s načelnikom Generalštaba JNA Životom Panićem, koji je bio komandant u Vukovaru, moje prvo pitanje bilo je: “Pobogu, generale, zašto ste srušili Vukovar? I zašto se ratovali za Vukovar?” Bio sam tada predsjednik SR Jugoslavije i u tom našem prvom susretu, kad sam ga pozvao na referiranje, ja ga odmah pitam to, a on pocrveni, zbuni se, neprijatno mu pitanje, pa mi kaže: “Gospodine predsjedniče, da li vi znate da osvajanje jednoga grada traje dvije godine, ne znam koliko, a ja sam taj grad osvojio, oslobodio od ustaša, za 40 dana.” Ja kažem: “Niste ga oslobodili, nego ste ga razrušili!”

“Kao predsjednik SR Jugoslavije rekao sam generalu Životi Paniću: ‘Niste vi oslobodili Vukovar, nego ste ga razrušili”, svjedočio je Ćosić.

Ćosić je na to dodao:

– Također sam bio i veliki protivnik uznemirivanja Hrvatske u Dalmaciji, odnosno rata za Dubrovnik. Mislim da je to jedna velika – nije greška, nego velika nesreća, jedan težak čin srpske, jugoslovenske vojske, uz participaciju crnogorskog rukovodstva. Tu je Crna Gora išla na ujedinjenje s Hercegovinom, išla je na osvajanje Hercegovine, pa je išla na Dubrovnik zajedno s Jugoslavenskom vojskom, i učinila te grdne štete… Tu je, u stvari, najborbeniji bio Milo Đukanović.

USTAŠKO PROTERIVANJE SRBA

PRITISAK NA SVAKOM KORAKU: Krajnji cilj proterivanje Srba
PRITISAK NA SVAKOM KORAKU: Krajnji cilj proterivanje Srba

Sve to, naravno, ne znači da Dobrica Ćosić, u razgovoru sa mnom, nije bio vrlo kritičan prema politici HDZ-a devedesetih, a osobito prema vojno-redarstvenoj akciji Oluja iz 1995. (i dobro je, rekao bih, da je bilo tako, jer bi se u suprotnome sve ovo moglo učiniti namještenim). Politiku HDZ-a 1990. na 1991. okarakterizirao je “ne samo proustaškom nego i ustaškom”, rekavši pritom: “Ta antisrpska politika bila je toliko intenzivna da je ona izazvala strah kod Srba od ponavljanja genocida. I razumije se da se Krajina, kao partizanska i kao neposredno ugrožena, s preživjelim ostatkom naroda koji nije malen, pobunila. E sad, ta pobuna je, po mom mišljenju, loše vođena, ekstremno vođena, i s jedne i s druge strane. Od HDZ-a da očisti Srbe…”

A što se Oluje tiče, to, po Ćosiću, nije bilo oslobođenje Hrvatske, nego protjerivanje Srba iz Hrvatske, uz ovu argumentaciju:

– Hrvatska nije legitimirala taj svoj čin davanjem srpskom narodu prava na samoupravu, političke slobode, nego je govorila o protjerivanju neprijatelja, agresije, velikosrpstva… Nijedna demokratska ideja nije bila izrečena od strane Tuđmana i vodstva HDZ-a, odnosno Vlade Hrvatske, čak ni demagoška. To je izvršeno brutalno ustaški, cijela ta akcija. Evo, danas čitam u novinama, negdje je pronađeno, da je u koloni ubijeno dvije hiljade ljudi koji su bili u povlačenju. Dvije hiljade ljudi – to nije manji zločin od srpskog zločina ubijanja zarobljenih muslimana…

HRVATSKA DANAS: Može li se ovako do boljih odnosa sa Srbima?
HRVATSKA DANAS: Može li se ovako do boljih odnosa sa Srbima?

Bez ikakve dvojbe, Oluja je jedna od onih hrvatsko-srpskih tema oko koje je čak i teorijski nemoguće uspostaviti zajednički nazivnik, jer zadire u identitet jednog i drugog naroda, i s tim se, smatram, moramo pomiriti.

U drugom dijelu razgovora Dobrica Ćosić i ja smo definirali tri točke u kojima bi se Hrvati i Srbi mogli složiti (ako već nisu), a to su: kritički stav prema Jugoslaviji – doduše, svatko sa svoga stajališta (1), kritički stav prema Titu – također svatko iz svog kuta (2) i osuda četništva (3).

SFRJ KOBNA ZA SRBE

O Jugoslaviji mi je Ćosić rekao:

– Ja smatram da je za srpski narod kobno prihvaćanje Jugoslavije… Smatrao sam da je srpsko inzistiranje na jugoslavenstvu i na Jugoslaviji teška i opasna zabluda…

Za Tita mi je rekao sljedeće:

– Tito je najveća povijesna ličnost hrvatskog naroda, i on je u stvari omogućio stvaranje hrvatske države. On je po ideologiji autentičan kominternovac.

A o četnicima (poznato je da se u Drugome svjetskom ratu Ćosić kao partizan borio protiv četnika) reče mi ovo:

– Ja četništvo smatram talogom, mračnim, otrovnim talogom srpskog naroda – to ravnogorsko četništvo, koljačko četništvo. To je najveća sramota i najveće zlo srpskog naroda. Ja toliko prezirem i toliko se stidim četništva da sam, dok sam bio Jugoslaven, uvijek pisao, govoreći o neprijateljima: prvo četnici pa tek onda ustaše… Bilo je jedno vrijeme (u ratu – op. a.) kad u Zapadnoj Moravi seljaci nisu mogli da se kupaju od leševa (žrtava četničkog terora – op. a.), usmrdjelih leševa. Morava je tekla i nosila te leševe. Pa žene više nisu mogle da peru onaj grubi veš, posteljinu, u Moravi, od straha od tih leševa.

The post Jasenovac, Stepinac, Oluja… appeared first on Global Serbia.

Original Article