U narodu se našemu misli i govori da sveti Ilija upravlja gromovima (gdjekoji još kažu da trči po nebu na kolima, pa od one lupe postaje grmljava); za to se on i zove u narodnijem pjesmama gromovnik. Kad grom udara, onda kažu da sveti Ilija po zapovijesti Božijoj gađa đavole („uzvrdao se kao đavo ispred groma”); za to govore da se ne valja krstiti kad grom puca, da ne bi đavo u nevolji pobjegao pod krst u koji grom ne će udariti. Što je u puške i u topa tane, ono je (kao što narod misli i govori) u groma strjelica: kad grom gdje udari, ona otide u zemlju, a poslije nekoliko godina iziđe na zemlju, pa je onda mnogi nađu (kamen bjelutak koliko veliki orah, glatko zatesan sa mnogijeh strana te su na njemu postali mnogi uglovi), i ostave je ili nose uza se, kao kakvu amajliju (valja da od groma?).
Reklama
Tri dana prije Ilijina dne i tri poslije zovu se u Srbiji kresovi, i žene ovijeh dana ne će košulje da peru niti ikakvoga drugoga prtišta da kvase, jer kažu da bi se iskresalo. U Hrvatskoj vatra što se na polju loži uoči Đurđeva dne, uoči Vidova dne, uoči Ivanja dne i uoči Petrova dne zove se krijes (u množini kresovi). Onamo se ona bubica što ljeti noću leti i svijetli, zove krijesiica (u Srbiji svitac, u Slavoniji svitaljka a u Dubrovniku svijetnjak), i pripovijeda se da su iskre od krijesa oživljele i da je ona tako postala. Kad grmi na Ilijn dan, kažu da će se onoga ljeta ucrvljati ili onako pokvariti i opasti orasi i lešnici i žir. Mnogi, osobito djeca, kad čuju prvi put od godine da zagrmi, valjaju se po zemlji, da ih one godine leđa ne bole.
Vuk Stef. Karadžić, Život i običaji naroda srpskoga, Beč, 1867
Foto:Sveti Ilija, detalj, ikona, XVIII vek/Muzej Vid
Izvor: Muzej Vuk i Dositeja
