Novi, moderni granični prelaz u Gradišci završen je nakon šest godina, ali je i dalje zatvoren za saobraćaj. U projekat je uloženo oko 20 miliona evra, prelaz je zatvoren zbog proceduralnih i političkih blokada. Građani i prevoznici i dalje koriste stari prelaz u centru Gradiške, gde svakodnevno nastaju kilometarske kolone. Tokom praznika očekuju se još veće gužve, duga čekanja i dodatni gubici za privredu. Otvaranje prelaza uslovljeno je ne usvojenim pravilnikom Uprave za indirektno oporezivanje i sporom oko raspodele poreza unutar Bosne i Hercegovine.
Reklama
O ovom odugovlačenju oglasila se i predsednica Srpsko prosvetnog i kulturnog društva Prosvjeta Nemačka, Bogdana Brezovac.
Nisam se nikad smatrala tipičnim predstavnikom dijaspore, jer sam i po prirodi svoga posla održavala česte kontakte s maticom. Većina dijasporaca dva ili tri puta godišnje odlazi na odmor u kraj iz koga potiče i redovno telefonira s porodicom koja živi u matici – i to je sve. Moj odnos prema kraju gdje sam provela djetinjstvo mnogo je kompleksniji.
Ipak, kada sam saznala da se, i zašto se, odgađa otvaranje novog graničnog prelaza u Gradišci, postala sam jedan od onih najsurovijih dijasporaca koji i nakon godina života u stranoj državi još ni čestitu rečenicu ne znaju složiti na jeziku zemlje domaćina. Postala sam onaj naš čovjek koji u automobilu glasno sluša našu muziku, iako ga svi gledaju kao da nije normalan, i na kraju pretvorila sam se u onog nervoznog brkatog kamiondžiju koji satima čeka na granici.
I otkriću vam jednu malu tajnu – svi smo mi umorni od čekanja na granicama.
Foto: A. Đorđević
Sada, kada smo saznali da se, i zašto se, odgađa otvaranje novog graničnog prelaza u Gradišci – još smo umorniji!
Ima nas, pa lijepo kupimo sebi avionsku kartu, pa sletimo na banjalučki aerodrom.
Ali i tu ću vam otkriti jednu tajnu: da svaki dan, u vrijeme velikih praznika, na banjalučki aerodrom sleti po pet aviona s istog mjesta polijetanja, i to bi bilo malo, da nas sve spakuju u te avione pa da tu granicu u Gradišci – preletimo.
Ova granica u Gradišci nije samo linija na karti. Ona je ožiljak na tijelu naroda – vidljiv, bolan, ali i podsjećanje na sve što smo prošli. Kada stojimo u koloni u Gradišci, osjećamo da nismo samo putnici koji čekaju da prijeđu iz jedne države u drugu. Osjećamo da smo dio velike drame koja traje decenijama, u kojoj smo svi mi iz dijaspore istovremeno i statisti i glavni junaci.
Kapi kiše što klize niz staklo automobila postaju metafora vremena koje prolazi, dok mi čekamo. Svi u istoj koloni – različiti po jeziku, po navikama, po životima koje vodimo – ali spojeni u istom čekanju. Kao da nas taj red pretvara u jedan organizam, u jednu zajedničku sudbinu.
I tada shvatamo: granica nije samo beton i rampa. Ona je ogledalo u kojem vidimo sebe. Vidimo svoju nestrpljivost, svoju nervozu, ali i svoju sposobnost da izdržimo. Vidimo kako smo, uprkos svemu, još uvijek narod koji se vraća, koji nosi poklone, novac, uspomene, koji želi da bude dio nečega većeg od sebe. Nemojmo zaboraviti – svi mi stojimo u toj koloni zato što idemo da vidimo svoje, da posetimo kraj u kojem smo odrasli, škole završili… Nismo novac uplatili turističkoj agenciji da bismo otišli negdje daleko, na neku toplu i skupocjenu destinaciju, već smo ga stavili u džep i podijelili rodbini: za rođendan, za rođenje, za krštenje, za svadbu, za školu, za fakultet, za nove patike, cipele, jaknu, sanke, za dio za auto ili traktor, za drva za ogrev, za kiriju, za novu haljinu za Novu godinu. Za „da se nađe” i za „ne daj Bože”.
Nije tajna da se uz nas bolje živi sve ove godine. Šaljemo novac i kada ne dolazimo. Postoje zvanični podaci o tome, treba samo htjeti saznati. Koliko novca ostavimo svakim našim dolaskom, koliko šaljemo nezvaničnim putevima – to će ostati nepoznanica. Koliko ulažemo u privatne biznise, više ili manje uspješne, koliko dajemo „na riječ” bez potpisa… neko vrati, neko zaboravi. I sve se vrti u krug. „Psi laju, a karavani prolaze”. Samo što je ovaj naš karavan, u koloni, tik do otvaranja novog graničnog prelaza – stao, pa ne mrda ni milimetar.
Stranci koji prvi put dolaze u našu zemlju dožive kulturni šok na granici u Gradišci. Njihov prvi utisak je duga kolona, nervoza, čekanje, limene kućice koje podsjećaju na neku ružnu prošlost. Umjesto dobrodošlice, dočeka ih haos i neorganizovanost. Zaborave oni to odmah poslije par ispijenih flaša „Nektar” piva i prespavaju tu istu granicu u povratku kući, jer nigdje nema tako dobrog provoda kao na Balkanu, ali ostane onaj čudni osjećaj – kao da stvarno napuštaš Evropu i ulaziš u nešto još neispitano.
Zar nije došlo vrijeme da se politička neslaganja ne lome na leđima nas iz rasejanja, niti na autoprevoznicima i vozačima kamiona koji satima stoje u kolonama? Uzalud je praviti moderne prelaze ako ne služe ljudima, ako se njihovo otvaranje i zatvaranje koristi kao sredstvo političkog pritiska ili nemara.
Shvatam da je problem našeg društva u nedostatku empatije, u tome što svako pita: „A šta ja imam od toga?” umjesto „Šta možemo zajedno?”. Vidim da nam je potrebno više razumijevanja, više podrške jedni drugima, više spremnosti da se žrtvujemo za druge, a ne samo za sebe.
Ovaj prelaz nije samo infrastruktura – on je simbol odnosa i prema nama koji živimo van Republike Srpske i BiH. Svako odlaganje je poruka da smo nevidljivi, da se na nas ne misli.
Ova moja lična priča nije samo borba za brži prelazak granice, već za bolje društvo, za osjećaj pripadnosti, za vraćanje vrijednosti koje smo izgubili.
Odlaganje otvaranja ovog novog i modernog „prozora u svijet” nikada nije smjelo biti odluka jednog čovjeka. Ali sada, kada to već jeste, onda bar – „budimo ljudi”.
Za portal Rasejanje.info Bogdana Brezovac, predsednica SKPD Prosjveta, Nemačka
